Kako pristajemo biti dijelom predstave u kojoj ne igramo nikakvu ulogu.
Baš kao što uhodanim ritualom svake godine na bečkom Novogodišnjem koncertu publika pljeskom prekida prve taktove Radetzky marša, a onda dirigent „dopušta“ publici da sudjeluje u izvedbi, tako nam i kapitalizam daje da budemo dio predstave, pružajući nam šansu da se domognemo slave i para. Kada podižemo kredite za skijanje na Klofenbergu, kupujemo TV koji nam ne stanu na zid ili iPhone, mi plješćemo kapitalizmu i liječimo žudnju da pripadamo ugodnom novogodišnjem jutru u Zlatnoj dvorani u kojoj udaraju taktovi marša. To što nas marš sustavno melje, to je neugodan osjećaj koji potiskujemo da bi uživali gdje jesmo.
Iako vam se možda u neki defaultni ponedjeljak, ili utorak navečer, čini da osjećate emocije tek promatrajući likove na ekranu (bili u tekstu na portalu, filmu na ekranu ili bilo kojem drugom obliku), oni su samo dio svijeta koji mediji donose. Mediji, kako im i definicija nalaže, prenose poruku, tek indirektno upravljajući vašim životima. Oni su samo jedno od oruđa u bogatom arsenalu stvarnog vladara.
Ekonomija, kapitalizam je ono čiju poruku mediji prenose i ono što upravlja svime. Način na koji dijelimo bogatstvo stvorio je svijet u kojem živimo, odredio kako se ponašamo, čemu se radujemo, što ne želimo, a za čim žudimo. Gotovo sve bitno što se u svijetu događa, više ili manje direktno ovisi o načinu raspodjele bogatstva u društvu i dijeli ga na dvije skupine. Društvo onih koji su u raspodjeli prošli bolje i onih koje je dopao deblji kraj. Premda ni taj kraj na svim mjestima nije jednake debljine.
Fina ste raja, na novogodišnje jutro oko podne sigurno gledate prijenos iz zlatne sale Bečkog glazbenog društva. Kao što dirigent upravlja i orkestrom i publikom i vama sa tanjurom francuske salate, tako ekonomija upravlja svim i svačim oko nas. S jednom bitnom razlikom! Tu postoje note, postoji red. Herbert Von Karajan je živ čovjek. Orkestar, to su živi ljudi. Kao i publika, a i vi, s tim tanjurom francuske.
Kapitalizam? Kapitalizam je evoluirao. Kapitalizam je kroz dvadeseto stoljeće naučio koristiti se ljudskim osjećajima i … ukratko – monstrum je ovladao doktorom Frankensteinom. S tom razlikom da dr. F. više nije pojedinac iz kultnog romana s početka 19-og stoljeća već sedam milijardi živih ljudi, taoca zombija. Utvare, čiji je isključivi zadatak maksimiziranje dobiti u korist ulagača. Neživog stvorenja koje se u našem svijetu pojavljuje u više oblika. S materijalnim svijetom dodiruje se u džepovima ulagača i svime onim što se da kupiti. Istovremeno se u negativu vidi i u svemu onome što ostali ne mogu pribaviti što ih tjera da žive na različitim stupnjevima nebrojenih vrsta neimaštine. Usprkos tome kapitalizam, naš okoliš, društvo, red i poredak naš svagdašnji, sve naseutanizira, omamljuje. Zna na što smo slabi i potkupljuje nas sitnim zadovoljstvima, zavistima, žudnjama …
Baš kao što uhodanim ritualom na bečkom Novogodišnjem koncertu publika pljeskom prekida prvih nekoliko taktova Radetzky marša, a onda se „dirigent u pravom trenutku okreće i dirigira publici, koja ritmičkim pljeskanjem sudjeluje u izvođenju“ (ta wikipedia uistinu je teslijanski izum), tako nam i kapitalizam dozvoljava da sudjelujemo u predstavi dajući nam šansu da se domognemo slave i para. Premda se sve skupa čini kao idilična simbioza, sve je zapravo inscenirano i čvrsto pod kontrolom.
Kada podižemo kredite za skijanje na Klofenbergu, kupujemotelevizore koje nam ne stanu na zid, iPhone ako već imamo Samsunge, mi plješćemo kapitalizmu i liječimo žudnju da pripadamo ugodnom novogodišnjem jutru u Zlatnoj dvorani u kojoj udaraju taktovi marša. To što nas marš sustavno melje, to je neugodan osjećaj koji potiskujemo da bi uživali gdje jesmo.
Na Klofenbergu, pred 107 centimetara Samsunga, online u tramvaju …
lupiga.com
javniservis.me 
Komentariši