Ukoliko obratimo pažnju na intenzitet gradnje stambenih objekata u Podgorici, izgleda kao da se ne centralizuje samo Crna Gora već da svi narodi Evrope prave seobe i nastanjuju se u glavnom gradu. Pravilo o određivanju cijena nekretnina kod nas ne postoji. Podgorica se sigurno ne može pohvaliti brojnim bazenima, pozorištima, operama, a ni uopšte prekvalitetnom ponudom za život, stoga u prvi mah čudi tolika ponuda i tražnja za stanovima.
Kažem, potražnja može da čudi samo u startu, jer je svima jasno da nakon par godina od vremena kada je novac bio u vazduhu i trebalo ga je samo ubrati, mnogi su investirali u izgradnju stanova, nemajući dovoljno ideja i talenta za bilo šta drugo. Većina onih koji su prodavali đedovinu na primorju ili su se obogatili sasvim slučajno preko noći, kupovali su stan u Podgorici, Beogradu i Novom Sadu (dakle, ne jedan, već po tri stana).
Nakon pojave Crnogoraca sa torbama „para“, u Beogradu i Novom Sadu su se znatno povećale cijene stanova. Došlo je do toga da se pojavi nevjerovatno degutantan oglas u srpskim medijima koji podilazi kupcima sa ovih prostora: Šta je Crnogorac bez stana na Vračaru? Što se nas tiče ništa se nije promenilo! Crnogorci su bili i ostali ljudi od ukusa koji u Beogradu kupuju najbolje stanove! Svaki Crnogorac koji drži do sebe ima stan u Beogradu. Evo prilike koja se ne propušta, da i vi budete u tom društvu.
Međutim, prema riječima prodavca, interesovanje je poraslo nakon oglasa i najviše se javlja ciljna grupa, prozvani Crnogorci.
Budući da novopečeni podgorički neimari nemaju milosti, svjedoci smo da je sve manje zelenih površina. Park iza hotela Crna Gora, takozvana Crna zemlja skoro da ne postoji, u Hercegovačkoj ulici tik uz kamene jednospratne kuće niče trospratnica sa fasadom od šarenog mermera, na mjestu bivšeg parka pored stadiona Budućnosti, za samo nekoliko mjeseci je napravljena zgrada koja zaklanja dobar dio pogleda na brdo Goricu.
Ispod Gorice kod bivših teniskih terena takođe niču zgrade, a planirano je i rušenje kluba Boćara. U parku kod sportskog centra Morača svakodnevno se mogu vidjeti „trbuljani sa metrom u rukama“. Oči im sijaju čim vide park, a kad dođe mješalica, nema stajanja. Zalet graditelja je toliki da se ispred većine mjesta u Podgorici stavlja objašnjenje „bivši“, upravo jer nove građevine nisu zaslužile čak ni pogrdan nadimak.
Zore nema na vidiku pa je pitanje je kad će svijeća dogorjeti. Iako ima mnogo stanova koji prazni zjape i čekaju neke ljubavnice i ljubavnike ili kurve i ministre. Čemu stanovi ako nema ko u njima da živi, ili ne može sebi da priušti čak ni plaćanje stanarine? U trci za novcem, i dalje se ruši i betonira bez obaziranja na dozvole, planove i bez ikakve mjere!
Valjda je nebo jedino što će uspjeti da se spasi od betoniranja. Apetiti graditelja su ogromni, ali valjda im nebo ipak bude granica. Šetajući između bivših parkova, sad već zgrada u kojima žive ljudi koji nervozno kruže auromobilima tražeći uzalud slobodno parking mjesto, pogledam nebo i sjetim se odmah pjesme Električnog orgazma:
Moje su nebo vezali žicom / Po mome mozgu crtaju šeme / Žele josšjednu kopiju svoju / Da njome vrate nestalo vreme. / Al’ ne dam svoje ja ideale / I ješću snove umesto hleba / Ja svoju sreću nosim sa sobom / Ona je parče slobodnog neba!
Vijesti
javniservis.me 
O ovome bi trebalo snimiti film, o PG, gradu koji je ipak imao neki duh, nismo se mogli pohvalit’ sa puno čega, ali ajde…imao je KIC, imao je Skaline đe se čitala poezija, imao je diskoteku u Pravni fakultet i Debelu bertu, imao je Njegošev park i City Hall, imao je puno nekih lokala-kafana, ali koje bi nestajale u roku od par godina zatrpane Pinkom i ostalim govnima velikih sisa i usana. Sve što je PG nekad imala ili ima, lagano nestaje. Pa i Morača svoje obale gubi, njene obronke zatrpavaju zgrade tipa Teletabisa ili ono ruglo iza Delte… Beton, beton, samo beton….
Zato bi baljalo snimiti i snimati konstantno grad, sve priče o njemu, jer se sve one brzo zaboravljaju, tako će brzo biti zaboravljen i taj Klub Boćara kao što je zaboravljen DC. Biće zaboravljena i Gorica, kao što je zaboravljeno Malo brdo, biće zaboravljen i svaki park, ili će ga ugušit požari i oluje ili neki novi Mugileon Podgoriparta…
Brko, koliko se sjećam, Siti hol i nije bio baš neko urbano mjesto koje su uništile napumpane usne. Ako je to onaj lokal što je bio u Njegoševom parku, tamo su napumpane usne imale svoje prirodno stanište.
Mada mi se sviđa ova ideja o snimanju dokumentaraca tog tipa. Mnogo je tu meni dragih mjesta koja sam potpuno zaboravio. Nisam se odmah sjetio šta je DC a tamo sam četiri godine svakodnevno boravio. Sada je na njegovom mjestu parking sa pogledom na srušene teniske terene. Kakvih bi o DC-u samo priča moglo da se snimi. Bilo je još simpatičnih mjesta. Bila je Fuka đusla prije koju godinu, Tvrđava u Staroj Varoši i ko zna šta još. Nije to bilo ništa posebno ali bezveze da ne postoji nikakav trag.
Nažalost Nekadašnja Podgorica, lagano ali sigurno nestaje a ova nova građevinska ” čudovišta” prijete da naš grad pretvore u jedno urbanističko, ništavilo. Ovim pitanjem se niko ozbiljno ne bavi i osim ovakvih tekstova koji povremeno pozovu na razmišljanje, nema ničeg više što bi se moglo nazvati željom za očuvanjem građanske, urbane Podgorice!!
Idem na posao, prolazim kroz Karađorđev park kao svako jutro, kad jednog jutra, odjednom, dio parka ograđen onom crvenom plastičnom ogradom i okolo ljudi u crnom iz nekog od mnogobrojnih obezbjeđanja. Javim to na “Radio-vezi”(u vrijeme kada sam se još javljao tamo), vidim, voditelj brani “investiciju”. Odbrana voditelja mi je još više pojačava sumnje. Doznajem da Aco pravi zgradu(Prva banka) “i da će posjeći samo 2 ili tri stabla iz parka”. Posjekao je 10-tak.
Mugi otvara umjesto knjižare “Kultura” butik.
Mugi ruši Kino “Kultura”.
Mugi ruši teniske terene(valjda da pravi tunel?) pod Goricom. Porušeno ruglo stoji tako godinama, umjesto teniskih terena koji su davali šmek tom dijelu ispod Gorice.
Odmah poslije kapije na ulazu u Goricu odvaljuje se dio brda i radi se zgrada.
Baća Radović radi zgradu u dječijem parku/igraoni(kakvoj-takvoj), potpuno zagrađujući pogled prema Gorici iz centra grada, i potpuno zatvarajući vidik, sunce, zrak stanarima stare zgrade.
Mugi ruši teniske terene kod SC “Morača” da bi preko njih napravio bazene(slabo posjećene). Ti teniski tereni su bili više nego dobro posjećeni i veoma su se uklapali u ambijent.
U užem i širem centru grada se parkinzi, mali sportski tereni i zelene površine daju za gradnju novih zgrada. Rade se zgrade bez parking mjesta, a igrališta za djecu praktično više ne postoje osim ona koja se plaćaju, u “balonima”, većinom.
Stra Varoš i Drač(gdje ja živim) se zaobilaze u širokom ruku od svih infrastrukturnih objekata(fekalna i atmosferska kanalizacija, vrtić, škola, Dom zdravlja, trafostanice, vodovodna instalacija….) Povlašćenim investitorima se izda dozovola za zgradu, tako pored kuća starih 100-ne godina nikne zgrada bez prakinga, na septičkim jamama…
Na mjesto stare apoteke u Ul. Slobode(prepoznatlčjivog mjesta) se otvara kafić “Forma” – mislim da se tako zove.
Pazite sad!
Ulazim u taj kafić po otvaranju, gledam meni. U njemu nalazim “Sultanov sendvič”. Gledam sastojke “Sultanovog sendviča”. Glavni sastojak u njemu je slanina. Pitam konobara da priupita gazdu koji je to sultan poznat po tome da je obožavao slaninu. On me gleda zbunjeno, ne shvata što ga pitam. A kada je shvatio, prskava od smijeha.
Sve nam je tako kod novokomponavanih biznismena, graditelja, investitora, strateških patnera. I Mugija “koji je izgradio grad”.
E, izijo bi i sultan slaninu, samo kad bi se Mugi pita’!
Titograd bas si liep! bio je transparent na blazov most takvog sadrzaja. e, pa Titograde, vise nijesi lijep. unistio te Mugosa i ekipa/e.