Goran Bare: Teškim bojama obojen

Dugo Hrvatska nije imala takav hit. Zapravo, imala je hitove, ali nije – hitčinu! Baš dugo. Pjesma se zove Teške boje, upravo kao i posljednji album Gorana Bareta i njegovih Majki. Na dodjeli ovogodišnjeg Porina, koji je najvažnija muzička nagrada u susjednoj državi a svečana ceremonija je u prošlu subotu održana u Rijeci, osvojili su čak šest kipića. Među njima i nagrade za pjesmu godine, po strukovnoj odluci, i za hit godine, po glasovima publike. «Važnije mi je ono što publika kaže. Od publike živim, publika mi daje novce. A struka mi ne daje novce. U svakom slučaju», kaže Goran Bare na početku našeg razgovora.

Pa jeste, da. Ali, mogu ti reći da sam na ove Porine ponosan. Posebno zbog ljudi iz grupe. Recimo, ja nisam uzeo nijedan taj kipić, oni su to uradili umjesto mene.

Ma, šta ja znam. Obožavam koncerte i meni je na koncertima mrak. Jedva sam čekao da odem odande i da napokon održim koncert. Ne, neću sada izigravati nekog papka, kao ja sam neko i nešto. Bilo je OK na dodjeli Porina. Neki su otišli na koktel, a neki na moj koncert. Uglavnom, svi kažu da je koncert bio odličan. A svirali smo u nekom malom riječkom klubu, koji može ugostiti 500, 600 ljudi. Bilo je, baš onako, rock and roll.

Mene baš boli za sve. Najvažnije je biti slobodan i vjerovati u ono što radiš. Dečki koji sviraju sa mnom u bendu i ja se trudimo. Jednostavno, ne bih opstao toliko dugo da mi rock and roll nije u srcu. Bio sam i sirotinja, bio sam i na ulici, i gladan i žedan, ali r'n'r je moj život. I vjerojatno ću i umrijeti na bini… Ja se nadam!

Gdje danas crpite inspiraciju za pisanje tekstova?

Nikome. Pokušao sam opisati stanje u kojem se nalazim. Da li je taj tekst neko shvatio ili nije, u to ne ulazim. Neki kažu da su to teške droge… Ali, danas ljudi pišu svakakve gluposti. No, neka piše ko šta god hoće.

A nije lako živjeti bilo gdje na ovim prostorima, to sigurno znam.

On je nešto ljut na mene. Ne znam šta mu je, uopće mi se ne javlja. Iako mu ništa nažao nisam učinio. Ali, dobro, ne želim se tim zamarati. Ja sam to zaboravio i ćao. Ako me se sjeti – sjeti. Ako me želi čuti, neka me nazove. Ako ne želi, nek’ onda živi tamo u Čakovcu, nek’ igra svoje video igrice i nek’ radi one brodiće od šibica. (Dino Bajramović)

buka.ba / Slobodna Bosna