Goran Bare: Teškim bojama obojen

Dugo Hrvatska nije imala takav hit. Zapravo, imala je hitove, ali nije – hitčinu! Baš dugo. Pjesma se zove Teške boje, upravo kao i posljednji album Gorana Bareta i njegovih Majki. Na dodjeli ovogodišnjeg Porina, koji je najvažnija muzička nagrada u susjednoj državi a svečana ceremonija je u prošlu subotu održana u Rijeci, osvojili su čak šest kipića. Među njima i nagrade za pjesmu godine, po strukovnoj odluci, i za hit godine, po glasovima publike. «Važnije mi je ono što publika kaže. Od publike živim, publika mi daje novce. A struka mi ne daje novce. U svakom slučaju», kaže Goran Bare na početku našeg razgovora.

Sve ove godine, koliko pratim dodjelu Porina, čini mi se da Vam je tamo uvijek bilo prilično dosadno.

Pa jeste, da. Ali, mogu ti reći da sam na ove Porine ponosan. Posebno zbog ljudi iz grupe. Recimo, ja nisam uzeo nijedan taj kipić, oni su to uradili umjesto mene.

I umjesto na koktel nakon dodjele otišli ste na svirku, isto u Rijeci. Je li to svjesnoizbjegavanje hrvatskog elitizma, koji se itekako manifestuje na događajima poput Porina?

Ma, šta ja znam. Obožavam koncerte i meni je na koncertima mrak. Jedva sam čekao da odem odande i da napokon održim koncert. Ne, neću sada izigravati nekog papka, kao ja sam neko i nešto. Bilo je OK na dodjeli Porina. Neki su otišli na koktel, a neki na moj koncert. Uglavnom, svi kažu da je koncert bio odličan. A svirali smo u nekom malom riječkom klubu, koji može ugostiti 500, 600 ljudi. Bilo je, baš onako, rock and roll.

A koliko je danas Hrvatska, sa SDP-om na čelu, pogodno mjesto za rock and roll?

Hrvatska, uopće, nije pogodno mjesto za bilo što. Isti kurac, isto pakovanje, ali je i cijeli Balkan takav. Imaš tipove koji vrište protiv konzumerizma, a onda ih poslije dvije godine vidiš kako reklamiraju pivo. Mi nemamo nikakvog sponzora, sve radimo sami. I imamo više koncerata nego svi bendovi u Hrvatskoj zajedno!

Mene baš boli za sve. Najvažnije je biti slobodan i vjerovati u ono što radiš. Dečki koji sviraju sa mnom u bendu i ja se trudimo. Jednostavno, ne bih opstao toliko dugo da mi rock and roll nije u srcu. Bio sam i sirotinja, bio sam i na ulici, i gladan i žedan, ali r'n'r je moj život. I vjerojatno ću i umrijeti na bini… Ja se nadam!

Nekada ste svirali i u političkim predizbornim kampanjama. Je li Vam ikad bilo žao što ste pristali na takve angažmane?

To sam radio kada sam se borio protiv Franje Tuđmana. Zato što sam mislio da u svijetu postoje ljudi koji su bolji od njega. I koji će doći na vlast kada srušimo majmuna. Dakle, nismo nakon njega očekivali orangutane, nego ljude. Međutim, došli su isti ti orangutani. I baš me briga za njih, ne želim više uopće razmišljati o njima. Jebe mi se za njih, nek si jebu mater!

Gdje danas crpite inspiraciju za pisanje tekstova?

Meni tekstovi sami dolaze. Nekad mi pukne tekst, pa iz kafića, ili iz tramvaja, otrčim kući da ga, uz gitaru i mikrofon, zabilježim.

Kome je posvećena pjesma Teške boje?

Nikome. Pokušao sam opisati stanje u kojem se nalazim. Da li je taj tekst neko shvatio ili nije, u to ne ulazim. Neki kažu da su to teške droge… Ali, danas ljudi pišu svakakve gluposti. No, neka piše ko šta god hoće.

Majke ste osnovali prije dvadeset i osam godina. Koji momenat u prilično turbulentnoj karijeri smatrate presudnim, ili ključnim, zbog čega Majke i danas postoje?

Majke su se prvi put raspale 1994. godine. Ostali članovi benda su me otpustili i nešto su pokušali raditi bez mene. Ali, pokazalo se da tu nešto baš i ne štima. Onda su jednog dana došli do mene, pa smo 1996. objavili album Vrijeme je da se krene. I to bi možda mogao biti taj ključni momenat u našoj karijeri.

No, možda je ipak taj ključni momenat bio kada ste 1993. objavili vaš treći studijski album Razdor, koji je, osim što je izuzetno kvalitetan, u isto vrijeme bio i prekretnički?

Dobro, možda i jeste. Zapravo, to su zajedno i prvi, i drugi, i treći, a naročito četvrti album Milost, na kojem smo po prvi put imali kao nekakav mini hit, to je bila pjesma Ja sam budućnost. Koju su ljudi zavoljeli, a i danas, kad je sviramo, na koncertima je ludnica.

Nekad ste pisali da «nije lako» živjeti u malom gradu kao što su Vaši rodni Vinkovci a da si pritom neshvaćen. Sad živite u velikom gradu, Zagrebu, no jeste li konačno shvaćeni?

Pa, čuj. U Vinkovcima svaki dan srećeš istog majmuna. Htio ili ne htio. A u Zagrebu majmun živi petnaest, šesnaest kilometara od tebe. Tako da je ljepše kad majmun živi petnaest, šesnaest kilometara od tebe, a ne dvije kuće od tvoje. A mene su kretenčine i otjerale iz Vinkovaca. Sjećam se da se 1989. pojavilo dijete iz kukuruza koje je vikalo: ‘Bare, jebem ti mater!’ Znači, nisu me mrzili samo neki ljudi. Mrzio me cijeli grad.

A nije lako živjeti bilo gdje na ovim prostorima, to sigurno znam.

U Zagrebu živim u jednom radničkom kvartu koji se zove Utrine. Tu su stare zgrade, davno izgrađene i tamo se sve ruši. U Utrinama žive razni ljudi. I oni koji su tu došli tokom i nakon rata, i ljudi koji su ostali bez posla… Ali, kad prođem ovdašnjim ulicama, osjećam poštovanje, od starijih dama do dječice. Svi mi pružaju ruku. Osjećam, jednostavno, da sam prihvaćen. Dok me u Vinkovcima mrze… Zapravo, ne znam da li me još uvijek mrze, ali to me se ne tiče. Tamo sam doživio toliko groznih stvari da Vinkovce više uopće ne smatram svojim rodnim gradom. Zagreb smatram svojim rodnim gradom. Ipak, moraš imati neki grad, gdje ćeš, kad dođeš, reći: E, to je moj grad. Možda bi mi se u Vinkovicma sada i uvlačili, kao, ti si Bare, kako si, Bare care, legendo…

Koliko danas često svirate?

Do devetog mjeseca imamo četrdeset zakazanih koncerata. Kratak i najbolji odgovor na tvoje pitanje.

Niko o životu nije pisao, a ne piše ni danas, tako bolno, istinito i, prije svega, tačno kao Vi…

Kada sam počinjao sa bendom jako sam volio grupu Joy Division. Zato što su njihove pjesme bile bolno istinite. Šta god neko rekao to je istina. I to stoji. Tako da sam se uvijek trudio da govorim istinu, to je ono što me pokreće i tako ću uvijek govoriti. Govorit ću ono što mislim, mislit ću ono što govorim! To je moj moto, koji me drži od 1984. godine. Držat ću se toga do kraja života. Dakle, to su istina i poštenje.

Traži li život od vas da se prisjećate prošlosti ili stalno, uvijek i iznova pjevate: Ja sam budućnost?

Ma, nije to pjesma u kojoj govorim da sam ja budućnost. To je pjesma u kojoj sam htio reći da je budućnost, zapravo, ružna. Nikako nisam htio reći da sam ja prekrasni dečko koji predstavlja budućnost. Ako neko malo bolje pročita taj tekst, vidjeće da to nije duminologija, nego da je to jako lijepa pjesma, sa jako lijepim tekstom, i da je to priča o tome kako budućnost koja je ispred nas i nije baš tako lijepa.

Šta sve nas na ovim zajebanim prostorima očekuje u perspektivi?

Pa, ne znam. Sve ono što smo proživjeli, a ti to znaš bolje od mene, je užas. Nadam se da se to više nikada neće ponoviti! Ali, u ovim krajevima to se nikad ne zna. Ovdje žive posebni ljudi.

A šta očekuju Majke?

Mi ćemo, u svakom slučaju, nastaviti svirati. Već sam ti rekao da ću svirati do svoje smrti.

Moram Vas za kraj ovog razgovora upitati gdje je Vaš legendarni basista Kilmister?

On je nešto ljut na mene. Ne znam šta mu je, uopće mi se ne javlja. Iako mu ništa nažao nisam učinio. Ali, dobro, ne želim se tim zamarati. Ja sam to zaboravio i ćao. Ako me se sjeti – sjeti. Ako me želi čuti, neka me nazove. Ako ne želi, nek’ onda živi tamo u Čakovcu, nek’ igra svoje video igrice i nek’ radi one brodiće od šibica. (Dino Bajramović)

buka.ba / Slobodna Bosna