Olivera Komar: Pravo na obrazovanje

Tema kojoj se u posljednje vrijeme vjerovatno najviše posvećuje pažnja kada je visoko obrazovanje u pitanju je upisna politika, tj. dilema koliko mladih u Crnoj Gori treba ubuduće da studira i pod kojim uslovima. Ovaj tekst se neće baviti tim brojevima već dvjema premisama na kojima se zasniva cjelokupna rasprava, a koje se kao njeni temelji praktično više ne dovode u pitanje ni od strane nadležnih, ni od zainteresovane javnosti, ali ni od samih studenata. To su:

U Crnoj Gori postoji višak visokoobrazovanog kadra.
Tržište rada treba da bude kriterijum za određivanje broja studenata koji se upisuju na državni univerzitet.
Uzimajući ove suštinski neistinite premise kao tačne, u javnosti se povelo živo licitiranje budućim brucošima, a Crna Gora je u regionu i svijetu postala jedinstven primjer države koja je svom univerzitetu preporučila: ograničite mladima pristup obrazovanju!

No, krenimo redom.

Premisa I: U Crnoj Gori postoji višak visokoobrazovanog kadra.

Možemo dodati, …a nedostaje niskokvalifikovane radne snage koja će se baviti prevashodno manuelnim poslovima u ugostiteljstvu, poljoprivredi, građevinarstvu, itd..

Iako je nesumnjivim padom kvaliteta u visokom obrazovanju u posljednjih desetak godina stvoren privid hiperprodukcije kadra, hajde da prvo vidimo brojeve. Prema Popisu iz 2003. godine visokoobrazovanih u Crnoj Gori je bilo 37.017, što u odnosu na 492.684 stanovnika starijih od 15 godina (statistička konvencija za prikazivanje podataka) iznosi 7.5% radno sposobnih. Podaci po novom Popisu iz 2011. godine još nisu dostupni, ali statističari procjenjuju da je ovaj procenat porastao na oko 9%. Dakle, manje od 10% stanovništva u Crnoj Gori ima diplomu nekog fakulteta. Prosjek za 27 zemalja Evropske unije u 2010. godini prema Eurostatu je 22.8%, a evo i nekih pojedinačnih primjera: Belgija – 30%, Njemačka – 22.6%, Velika Britanija – 31.5%, od zemalja iz regiona, Slovenija 20.2%, Hrvatska – 15.5%…

Toliko o mitu o „višku visokoobrazovanih”. Naprotiv, evo još jedan podatak koji upotpunjuje tužnu sliku o neoobrazovanosti u Crnoj Gori. Procenat onih koji imaju osnovnu školu ili manje prema Popisu iz 2003. godine je 22.9%, odnosno, gotovo četvrtina radno sposobnog stanovništva je jedva pismena.

Dakle, nemamo višak. Imamo manjak, i to ozbiljan. Ako uzmemo u obzir da je strateški cilj Evropske unije 40% visokoobrazovanog stanovništva, naših 10% izgleda prilično beznadežno. Ili nekompetitivno, da iskoristimo žargon u trendu.

Tvrdnja da Crna Gora ima manjak niskokvalifikovanih manuelnih radnika koja se provlači uz prethodnu nije netačna. Crnoj Gori zaista povremeno nedostaje sezonskih radnika, ali ideja da se na potrebi za sezonskom radnom snagom planira obrazovna politika populacije može imati katastrofalne posljedice. Ne samo da je onemogućavati mladima da se školuju i upućivati ih na to da svoj život grade na sezonskim poslovima neprilično, već ova etički sporna politika ima i svoje logičke nedostatke. Tako se, na primjer, broj manuelnih poslova koji ne zahtijevaju nikakvo obrazovanje u modernom društvu drastično smanjuje (mehaničar danas, na primjer, mora prilično dobro poznavati elektroniku ukoliko želi popraviti auto, konobare polako potiskuje self-service princip smanjenja troškova radne snage, a od onih koji ostaju u visokoprofilnim restoranima zahtijeva se poznavanje velikog broja jezika, u poljoprivredi je prilično visoko poznavanje bio-tehnologija ključno važno za bilo kakav uspjeh, itd.). Onemogućavati mladima pristup obrazovanju i usmjeravati ih na u budućnosti neperspektivna zanimanja od kojih se ne može pristojno živjeti, neodgovorna je državna politika.

Premisa II: Tržište rada treba da bude kriterijum za broj studenata koji se upisuju na državni univerzitet.

Ova premisa je višestruko pogrešna. Prije svega, u Crnoj Gori ne postoji tržište rada. Njegovo postojanje, bar u „tržišnom“ smislu onemogućila je sveobuhvatna korupcija i nepotizam prilikom zapošljavanja, a ono malo „tržišta“ što je i postojalo, u velikim je problemima zajedno za cjelokupnom crnogorskom ekonomijom. Radnih mjesta jednostavno više nema, što nije posljedica loše obrazovne politike, već loše ekonomske politike. Teret odgovornosti za neuspjele privatizacije, propale državne kompanije, rastjerane kredibilne strane kompanije i uopšte katastrofalne posljedice ekonomskih odluka svaljivati na mlade ljude, onemogućavajući im bilo kakvu šansu za kvalitetan život samo iz razloga da bi statistika Zavoda za zapošljavanje izgledala malo manje užasnom, monstruozan je čin. Ograničavanjem prava na obrazovanje smanjuje se kompetitivnost crnogorske radne snage i oduzima mladima šansa za bilo kakav uspjeh, pa makar i na drugim tržištima rada, ako ne crnogorskom. Naime, prema izvještaju EUROSTAT-a (Key Data on Education in Europe, 2009), visokoobrazovani ljudi su u prosjeku 20% više zaposleni nego njihovi vršnjaci sa nižim nivoom obrazovanja.

Ovo tim prije što se ograničavanjem upisa na državni univerzitet neće postići ni sporan cilj šminkanja statistike jer će se studenti preliti na privatne fakultete ili fakultete u okruženju. Tako će se samo dodatno opteretiti crnogorske porodice i povećati raslojavanje na one koje sebi mogu priuštiti obrazovanje i one koji to ne mogu, te profiti preliti u privatne džepove.

Pravo na obrazovanje je ustavna kategorija i osnovno ljudsko pravo koje postoji nezavisno od tržišta i njime ne smije biti ograničeno. Obrazovanje, naravno, košta, ali ono nije roba već javno dobro. Građani plaćaju „cijenu“ plaćajući poreze državi. Odgovorna država treba svojim građanima da obezbijedi za novac koji već uzima od njih kvalitetno i kompetitivno besplatno obrazovanje, a ne da se bavi komercijalizacijom ovog ključno važnog javnog dobra.

Upravo dvije početne netačne premise skreću pažnju javnosti sa pravog pitanja koje bi trebalo postaviti, a to je kakav je zapravo kvalitet visokog obrazovanja u Crnoj Gori i šta treba učiniti da se on poboljša. Kvalitet udžbenika i literature, studijskih programa, nastavnog kadra, mogućnosti za mobilnost, vrednovanje studentskog rada, obrazovni profili i ishodi učenja, to su prave teme kojima bi trebalo da se bavimo, a koje nikako da stignu na dnevni red.

Dr Olivera Komar, saradnica u nastavi na Fakultetu političkih nauka, izvor: tragom.me

Comments

  1. Viska kadra nema, ima viška mladih koji misle da su time što su završili neki od današnjih fakulteta postali kadar.

  2. Možda ima 37.017 onih koji su završili fakultet, ali toliko visokoobrazovanih sigurno nema …… Dr Olivera bi morala da uskladi terminologiju ……

  3. Milovan Vukov Jankovic says:

    Danci planiraju do 2020 da obuhvate 60% sa visom i visokom skolom,
    svaka DIPLOMA donosi oko 10 miliona eura PROFITA za DRZAVNU KASU PRASICU, u odnosu na nekvalifikovane..

  4. “Radnih mjesta jednostavno više nema, što nije posljedica loše obrazovne politike, već loše ekonomske politike. Teret odgovornosti za neuspjele privatizacije, propale državne kompanije, rastjerane kredibilne strane kompanije i uopšte katastrofalne posljedice ekonomskih odluka svaljivati na mlade ljude”

    Ovo je dobar osvrt iz potpuno drugog ugla od onoga što “svi znamo” – dakle, kontrola univerziteta preko partijskih vojnika, “bolonjski proces” (birokratija uporno koristi riječ “proces” za jednokratnu amputaciju zdrave noge) svođenja fakulteta na specijalizovanu srednju škole, retardiran sistem licenciranja i kontrole kvaliteta, besraman nepotizam pri zapošljavanju itd. itd a – čime je dovedena u pitanje ne samo stručnost osoba koji takve fakultete završavaju već i pravo fakulteta da izdaju diplome, da ne govorimo o epskom neuspjehu u razvijanju interesovanja studenata za obrazovanje šire od onoga što “nastavni program” ili “tržište” traže.

    Jasno je da svi sa diplomom nijesu obrazovani, sigurno je da neki nijesu ni pismeni, ali smanjivanje budžeta za obrazovanje nije rješenje za to, naprotiv.
    Još je gore prilagođavati obrazovanje “tržištu” koje drže mafijaši, ili statistikom frizirati realnost tako da liči na onu iz “Pobjede” i onog tamo-njihovog javnog servisa.

  5. a pravo na besplatno obrazovanje? Kuba, ipak, ima danas najbolje obrazovanje na svijetu, koje je BESPLATNO.

  6. kad vaspostavite pravo na besplatno i visenamjensko jebanje, koje mora bit u korpusu ljudskih prava, ako cete u pravu evropu, onda dobijate potpunu podrsku za otvaranje najnovije medicinske akademije u kraljskim barama i evropskog menadzmenta i didzejevstva u dodosima!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: