Poziv „udruženog“ a nesmjenjenog sindikalnog rukovodstva na mirni protest svih zaposlenih i nezaposlenih, studenata, kao i ostalih zainteresovanih građana, zakazan za 18. mart 2012. godine pod devizom – geslom: „VRIJEME JE – ZAJEDNO NA PROTEST“, ne bi trebalo ignorisati, već se odazvati masovnim prisustvom u cilju pružanja podrške obespravljenoj radničkoj klasi i uveliko osiromašenom brojnom građanstvu Crne Gore, kao i svima koji su u nezavidnom materijalnom položaju.
Svojim ličnim prisustvom na zakazanom protestu se ne treba osvrćati na mišljenja ili podozrive i neodmjerene izjave i stavove „političke elite“, visokog državnog i političkog rukovodstva, jer će na nas gledati sa visine i kao „… malo ogaravljene … protestante“, koji bi mogli ili „hoće“ ugroziti njihove funkcije, privilegije, u kranjem njihovu skoro dvoipodecenijsku nesmjenjivu vlast!
Svi do jednoga, isti oni visoki rukovodioci ili predstavnici granskih sindikata, sigurni u slabo pamćenje mase radnika ili kolektiva, danas pozivaju na opšti štrajk u Podgorici za 18. mart 2012. godine!? Niko od radnika da se prisjeti da su to oni isti, koji su svojim potpisom na SPORAZUM sa Vladom, radnicima uskratili i odrekli prava na štrajk! Tada ih je trebalo odmah smijeniti i izabrati novo nekompromitovano sindikalno rukovodstvo, s pravom poništiti prethodno potpisani sporazum i započeti štrajk do ispunjenja svih uslova dostojnih radničke klase. Naravno da sindikalno rukovodstvo i zagovara „štrajk“, kojega se sporazumom odreklo do 2015. godine, ali s pravom na mirne proteste ispred Vlade Crne Gore, a sve sa ciljem da spere sa sebe sramni čin potpisivanja navedenog sporazuma.
Na (pro)test svi zajedno, da! Podržati zahtjeve obespravljenih radnika, svakako. Međutim, lično smatram da je velika opasnost za radničku klasu i brojne nezaposlene „zajedno“ ići na protest sa sindikalnim rukovodstvom koje je potpisalo onaj sramni „SPORAZUM“ sa Vladom Crne Gore o obustavi štrajka ili „privremenom“ obustavljanju – odlaganju do 2015. godine. Da li se preko toga brzo i olako prešlo pa se na sve zaboravilo ili su neki drugi momenti o svemu tome odlučivali dovodeći ih sada do stanja zajedničkog djelovanja kao „ujedinjenja“ i poistovjećenja interesa i ciljeva!?
Bojim se da isto sindikalno rukovodstvo i ovoga puta, kao i bezbroj puta do sada u posljednjih petnaestak godina, ne umrtvi svu nagomilanu snagu, energiju i ciljeve obespravljenih radnika i obesmisli njihove zahtjeve sa još jednim „obećavajućim“ sporazumom, koji bi se „hitno“ rješavao na visokom „evropskom“ nivou sa Vladom Crne Gore i MMF-om (Međunarodnim monetarnim fondom)! Razloga je za takav pesimizam mnogo, a najvažniji su prije svega proteklo vrijeme i brojni „mirni protesti“ otpuštenih radnika, koji su bili u dogovoru sa tim istim sindikalnim rukovodstvom i Vladom Crne Gore. I šta se to na bolje promijenilo za radničku klasu (zaposlene i brojne nezaposlene) sem što se „došlo“ do „evropskog prosijeka“ mjesečnih primanja zaposlenih od 484,00 eura sa zvaničnom stopom nezaposlenosti 18,1 procenata, a očekuju „NATO benefite“ i bum „ekonomskog prosperiteta“, kakav se u Crnoj Gori ne pamti od kako su sa ulice došli na vlast „mladi, (s)lijepi i (još) pametini“!
Sa pozivom i parolom „Vrijeme je – Zajedno na protest“ postojeće sindikalno rukovodstvo ničim opipljivim sem verbalno, kao i do sada, ne daje nikakve svoje garancije da će istrajati u zahtjevima radnika sve do njihovoga ispunjenja od strane „političke elite“ na vlasti, koja je upravo došla na vlast sa ulice unazad skoro dvije i po decenije. U samom vrhu sindikalnog rukovodstva ima mnogo nesaglasnosti po pitanju strateških pravaca, stavova, zahtjeva i borbe za poboljšanje životnoga standarda više od dvije trećine osiromašenog stanovništva Crne Gore.
Šta ako se sindikalno rukovodstvo ovim (pro)testom folira ili nastoji otupiti oštricu za postizanje svoga cilja, jer je sada primorano da kupuje vrijeme i obezbjeđuje mir Vladi Crne Gore zbog potpisanog sporazuma o obustavljanju štajkova do 2015. godine, kojim su privremeno ukinuta – odložena legitimna i istorijska prava radničke klase u cilju poboljšanja uslova rada zaposlenih i ispunjenje osnovnog ljudskog i egzistencijalnog prava na rad?
Da li nezamjenjivo i nesmjenjivo sindikalno rukovodstvo gleda na (pro)test zakazan za 18. mart tekuće godine kao što na njega gleda Premijer i shvata ga da je on „još jedna podrška radu Vlade“, i siguran u ono što kaže sebe hoće ubijediti: „Smatram da je to u potpunosti podrška Vladi da izgradi institucionalni sistem kojim sa bavimo više godina”!? Da li je tu riječ o „blagom“ sarkazmu Premijera i njegovom državnom i političkom odnosu prema „malo nagaravljenim… protestantima“ koji su sa nevladinim organizacijama, studentima i rukovodstvom nekolika sindikata zakazali protest za 18. mart 2012. godine?
Mnogo puta se pokazalo da Vlada Crne Gore i najuže rukovodstvo sindikata tijesno sarađuju i obesmišljavaju radničke zahtjeve, a veoma neargumentovano obrazlažu sopstvene poteze, koje preduzimaju u cilju „zaštite“ radničkih prava i poboljšanje životnoga standarda. To se pokazalo na brojnim primjerima, posebo raznoraznim poskupljenjima osnovnih životnih namirnica. Novi i najsvježiji primjer su povećanje cijena goriva, struje, vode, a s druge strane od te iste Vlade izlazi se sa zahtjevima za smanjenjem mjesečnih zarada, smanjenjem broja zaposlenih i tako dalje, a sve tobože po „savjetu“ ili preporukama MMF-a, naravno kako bi „državi“ (čitaj „njima“ – političkoj eliti) stvorili prostor za još nekoliko desetina miliona kreditnoga zaduženja.
Šta treba još učiniti pa da zaposleni u državnim institucijama ostanu i bez onoga „visokog evropskog“ prosijeka od cijelih 484,00 eura? Na drugoj strani, mjesečne zarade u pojedinim državnim ustanovama i plate poslanika mogu se povećavati! Pa dokle sa takvim izigravanjem radničkih prava? Gdje je tu prag (s)trpljenja i koliko još rupa na radničkom kajišu izbušiti da zaposlenima ne spanu „pantalone“-gaće?
Na sve to što se dešavalo u posljednjih desetak godina sindikalno rukovodstvo nije pokazivalo ozbiljnost niti istrajnost da onemogući sprovođenje tako radikalnih mjera i osiromašenje više od dvije trećine građana Crne Gore. Najnoviji primjer takvih neragumentovanih kritika i navođenje razloga jeste izjava Ministra finansija koji kaže: „Postupcima Vlade mogu biti zadovoljni poslodavci i sindikati. Poslodavci zato sto imamo najniže poreze u regionu i zato što država sve obaveze prema njima redovno izmiruje, a sindikati zato što imamo najveće plate i penzije u regionu…“!?
Obrazlažući preporuke Međunarodnog monetarnog fonda za „prevazilaženje“ krize, Ministar finansija i Vlada nastavlja(ju) u istom tonu i upućuje još značajniju konstataciju kao kritiku na račun radničkih zahtjeva i sindikata: „…da priča sindikata da ništa ne valja može dovesti do urušavanja ekonomije i da postoji mogućnost da Crna Gora u tom trenutku ne bude imala alternativu…Pozivi na bunt i štrajkove ni u jednoj državi nijesu donijeli dobro. Sa opštom pričom mislim da se ne pomaže građanima“! Šta dalje očekivati od onih sa kojima se pregovara i koji na takav način razmišljaju uprkos teškom položaju zaposlenih u državnim institucijama i privatnom sektoru? Naravno, sasvim je jasna i opravdana bojazan gospodina Ministra finansija, Premijera i Ministra rada i socijalnog staranja kao i ostalih visokih državnih funkcionera i političara da bi se moglo desiti da izgube vlast, koju tako grčevito drže nešto manje od dvije i po decenije, a krivotvore pravu sliku socijalnog stanja osiromašenoga građanstva u Crnoj Gori. Opet ih je pogodila recesija – finansijska kriza zbog koje ne mogu i dalje da obećavaju i rasprodaju još ono što je preostalo, a sve tražeći inostrane kredite i investitore!
Tačna je konstatacija nekih sindikalnih „vođa“ kada kažu: „Vrijeme je – Zajedno na protest“, „P(a) D(osta je) V(iše)“! Međutim, zar je trebalo čekati da prođu više od dvije decenije i da se takvo stanje samo konstatuje ili da danas u „21. vijeku“ radnici traže davno stečena, a izgubljena, prava zaslugom upravo sindikalnoga rukovodstva, koje je vodilo pregovore sa Vladom, ugovaralo i sklapalo raznorazne kolektivne ugovore? Ne samo da je „došlo vrijeme“ nego je i ovakvo vijeme odavno zrelo i prezrelo pa je veliko pitanje šta se može i šta će to isto i neizmijenjeno sindikalno rukovodstvo učiniti značajno da poboljša životni standard osiromašenih građana i poveća broj zaposlenih radnika odnosno smanji nezaposlenost, koja je nezavanično oko 25 procenata, a zvanična onako kako je oni sa Vladom kreiraju i po njihovim kriterijima iznosi oko 12 procenata.
Odavno je trebalo reći onima na vlasti „dvije sindikalne“ sa mnogo oštrijim tonom, istrajnijim zahtjevima i radikalnim protestima, a ne danas pričati istu priču i konstatovati stanje, a zadržati sindikalne fotelje i biti u rukovodstvu o trošku osiromašenih radnika. To je moj lični stav i argumenti, koji su nesporni samom činjenicom da je sindikalno rukovodstvo gotovo isto sa onim od prije deceniju ako ne i više, dok su neki pojedinci gotovo cijeli svoj radni vijek u njemu, a izvjesni sa stažom od pune dvije decenije, pa samo mijenjaju fotelje u raznoraznim granskim sindikatima!
Da li se neko iz sindikalnoga rukovodstva zaista ozbiljno zalaže za promjene prije svega u sindikalnom rukovodstvu? Ako ima takav/ih onda neka izađe/u sa čvrstvim i jasnim stavom nepokolebljivo i istrajano sve do ispunjenja zahtjeva i vraćanja odavno izgubljenih radničkih prava? Sa istim i nepromijenjenim sindikalnim rukovodstvo teško da će biti boljitka, bez obzira na masovnost protesta koji je zakazan za 18. mart tekuće godine. Ako se ne smijene oni koji su potpisali onaj sramni SPORAZUM sve će biti isto ako ne i mnogo slabije i bezličnije, a protesti će se samo odugovlačiti bez značajnijih pomaka u poboljšanju životnoga standarda zaposlenih i smanjenju nezaposlenih.
Nepromišljen je bio čin od strane sindikalnog rukovodstva ili tačnije rečeno dobro je sračunat sa namjerom da sebi očuva fotelje i rukovodeći položaj u SINDIKATU, a kod koalicije na vlasti da osigura podršku. Sada sindikalno rukovodstvo primorano ili iznuđeno okuplja radnike i poziva ih na protestne šetnje, umjesto da jasno i glasno kaže da se više nema kud, jer je život radnika postao besmislen sa primanjima koje ima i „visokim evropskim“ standardom koji mu je obezbijedila generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“.
Preostaje nam obaveza da dođemo i podržimo protest, a istovremeno na njemu smijenimo sindikalno rukovodstvo, koje je potpisalo onaj sramni SPORAZUM sa Vladom Crne Gore, pa tek tada da se ide u radikalne promjene i ispostave zahtjevi „političkoj eliti“ na vlasti. Treba istrajati u ispunjenju radničkih zahtjeva. Radnička klaso, nezaposleni i svi ostali građani koji ste u stanju socijalnih potreba nema više kompromisa ni sa sindikalnim rukovodstvom niti sa Vladom Crne Gore! Vaša prava su već predugo uskraćena, ugrožena ili obesmišljena! Sopstvenom snagom izborite se za dostojan radnički život. Sa istim sindikalnim rukovodstvom nema napretka, jer da su htjeli promjene odavno bi se za njih izborili.
Samo da se zakazani mirni protest ne pretvori u „(PRO)TEST SINDIKALNE (P)ER(F)EKCIJE!
Podgorica, petak, 16. mart 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović
javniservis.me 
dobro zborite!