Blažo Davidović: Alo, ođe leopard!

Upravo suprotno, glavna odrednica njegove karijere jeste upravo to što se ne možete sjetiti niti jedne njegove rečenice koja ima barem i elementarnu političku vrijednost, pogotovo ako je sagledate retrospektivno. Vujanović je anemični, sterilni, frigidni, krajnje vodnjavi partijski mekušac, postkomunistički kapitalista koji u životu nikad ništa riskirao nije, on ne daje golove, ali ih i ne prima, da se izrazimo nogometnim riječnikom.
Dugogodišnje bivanje sa metafizičkim Budvaninom dalo mu je marovićevsku dimenziju političkog vokabulara. Jer, kao što ni Svetozar Marović ništa ne kaže, osim poneku idiotariju, tako Filipa Vujanovića možete slušati 505 sati o svim mogućim političkim pitanjima i na kraju, uvjeravam vas u to, ničega se nećete sjećati.
Stoga je on u većem dijelu biračkog tijela označen kao “dobrica “.
Jer, on je navodni antipod agresivnom Đukanoviću. Ali, to su dječje spike, ping-pong kojeg već godinama opasno igraju Milo i Filip ne samo što je potrošio loptice, nego će uskoro ostati i bez publike.
Vjerujem da rano ujutro Predsjednik Crne Gore ima buđenje nalik na ono iz pjesme Bijelog dugmeta :
Dobro vam jutro, Vujanović Filipe, dobro jutro, šta ste noćas snili, deportacije ili naivni ruski tajkuni, prošlih godina, kad ste mlađi bili ?
Filip Vujanović ordinarni je primjerak političke “ne talasaj ” filozofije, ne postoji ni jedna, jedina politička situacija u kojoj je pozitivno presudilo njegovo djelovanje. Na što god pomislili, a iza nas je dvadeset i kusur godina krvi, ustanaka, izdaja,ratova,inflacija,sankcija,afera,trafikinga,šverca,organizirane prostitucije, kriminala, ratnog profiterstva, diskriminacije nacionalnih manjina, gladi, bijede, korupcije, bandita i sveopće pljačke, partijskih namještaljki, manipulacija i privrednog sunovrata, da skratim, na što god pomislili, dakle, Filip Vujanović nije djelovao, bez obzira koju funkciju obavljao.
On djeluje tako što ne djeluje, i zato dobro djeluje. U najcrnjoj epopeji nacionalno-državne žabokrečine, u povijesti Crne Gore, Filip Vujanović je vukao poteze tako što bi se odmakao od žarišta političkog odlučivanja, bježao od medija i od direktnog kontakta sa biračima, odnosno građanima. Sve vrhovne funkcije u zemlji pripadale su tom gospodinu, bio je šef parlamenta, dakle, ministar pravde, policije, premijer, danas predsjednik. I nakon svih tih godina obavljanja tako delikatnih poslova, Vujanović ima tu aureolu “dobrice “. Premda, jedino još Srđan Milić vjeruje da će razgovorom sa predsjednikom Vujanovićem nešto riješiti. Vujanović je realni predsjednik koliko je i Slobodan Franović borac za ljudska prava i predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta.
Taj virtuozni izdanak mlakog političkog boksera poluvelter kategorije, imao je svoje dosadašnje titule u prljavim borbama, i u gadljivim,pa i krvavim ringovima samo zato jer je bio poslušni partijski vojnik. On je sasvim uglađeni i u narodu omiljeni izvođač radova političkog poduzetnika pape Milodikta Prvog. Crna Gora je sve, ali ne i parlamentarna država, nije ni državica predsjedničkog sistema, još je manje građanska država, naprosto, to je korporacijsko-porodična matrica plemenskonazadnih i fobičnih partijskih vojnika.
I kad jednog dana, i ako, bude pisao svoju Anatomiju jednog morala, morat će nekako pokriti, prekriti, sakriti i natkriti te svoje karijerističke intervale. Nikad Filip Vujanović nije stao u obranu konkretnog građanina, sa imenom i prezimenom. Nikad se nije distancirao od državnog lopovluka. Nikad nije ukazao na zloupotrebe sudskog aparata.
Nikad nije pokušao sankcionirati neprimjereno upotrebljenu policijsku silu i selektivno djelovanje policije po principu kaznenih jedinica partijskih boja.
Dok je šefovao Vladom, ekonomija se strmoglavila. Privatizacija se odvijala po principu “tko je jamio – jamio “.
Ali, autoru ovih redaka, ipak i definitivno, najdraži je bio kao ministar unutrašnjih poslova. Premda, ruku na srce, ima i sasvim legitimnih mišljenja kako je on mudro i demokratski naredio policiji da ne upotrijebi silu kad su pristalice Momira Bulatovića krenule ” na glavni grad “.
Ja sam ga tada zamišljao kao vođu crnogorskog benda The Police, kako samozaljubljeno se gleda u zrcalo i pjeva :
Don't think me unkind, words are hard to find, they re only cheques I ve left unsigned,from the banks of chaos in my mind, and when their eloquence escapes me,their logic ties me up and rapes me…
Đe do do do, đe da da da, is all I want to say to you, đe do do do, đe da da da, their innocence will pull me through…
Kad bi zakoni mogli govoriti, najprije bi se požalili na advokate. I na tu staru misao, valja samo dodati da u tom njihovom zamišljenom žaljenju Filip Vujanović nikako ne bi bio mimoiđen. Da li je i koliko Crna Gora pravna država, to najbolje zna upravo Filip Vujanović. Valjda je ovoliko legalne divlje gradnje po Crnoj Gori jer sam ja, umjesto vladajućeg DPS-a, omogućio tu gradnju.
I ništa, i nikada, taj navodno konvencionalni, blagohotni, krajnje smirujući političar nije riskirao. On zna da nije Boža zvani Pub, koji,ipak, vara malo bolje, on zna da nije ni Ranko Krivokapić, koji je višestruki prvak Crne Gore u nacionalističkim ispadima i iritantnoj fizionomiji, ali i dobro zamućenim pljačkaškim pohodima na sve skromniji, a pomalo i otrovni, narodni kolačić, on nije ni Svetozar Marović koji će se, tu i tamo, okuražiti da iza leđa Oca Domovine povuče neki “autorski potez “, Vujanović nije medijski produktivan kao Nebojša Medojević, nije medijski šarmantan i hrabar kao Vanja Čalović, on neće istinski kopirati Stjepana Mesića jer se neće, jer ne smije, odreći partijskog članstva i u tom svom mesićijanstvu on će, vrlo providno i provizorno,pa i naivno, u maniru nevine seoske djevojke, odnosno đevojke odgugutati kako je on “predsjednik svih građana “.
Jeste, u toj i u tolikoj mjeri, koliki je i svaki građanin Predsjednik. Sad se sjetih one bosanske doskočice o demokraciji. Pitali efendiju šta je to, a on odgovori : To vam je kad se ja popnem na minaret, pa pišam po vama, a možete i vi po meni.
Vujanović je uvijek bio gore, na visini, i sa te visine demokraciju doživljavate upravo kao vicasti efendija.
Sve u svemu, Filip Vujanović podsjeća na pametnog, sposobnog, ljepuškastog advokata koji je u službi samog đavola.
Baš kao u filmu The Devils advocate, sa Al Pacinom iz 1997.godine, a i politički je vrlo sujetan, baš kao i sva neposredna okolina Sina Sunca Miločera Prvog Đukanovića, u toj ekipi sujeta je najzaraznija bolest.
I da, sujeta je moj omiljeni grijeh, reći će Al Pacino u spomenutom filmu, kao đavolji advokat.
Nije, dakako, Vujanović bio samo pridruženi član antibirokratske revolucije i događanja naroda, nije bio sam simpatizer džemperaša, on je bio i poslušnik Slobodana Miloševića, kad je to trebalo, bio je i promoter navodno veličanstvenih vojnih uspjeha crnogorskih rezervista i JNA, kad je to bilo politički profitabilno. Njegovo okretanje od Momira Bulatovića nije produkt njegovog vizionarstva, nego kompleksa manje vrijednosti u odnosu na Đukanovića i Vujanovićevog straha od Milovih sankcija.
Filip Vujanović je lokalni umjetnik političke alkemije i malograđansko- minijaturni simbol države ugovornog ropstva koji, sasvim očekivano, najčešće boravi u gradu u kojem bi najčešći uzrok smrti trebao biti dosada. Na Cetinju.
Za Filipom Vujanovićem ne vlada velika jagma u međunarodnim, diplomatskim krugovima. Mogu ga pozvati, a i ne moraju. Mogu i bez njega. Nije se proslavio tražeći da crnogorsko sudstvo riješi slučaj Morinj, niti je od zagreba tražio preispitivanje politčkih procesa protiv ratnih zločina koje su, navodno, počinili Crnogorci, niti je Split, niti Zagreb primoravao da pošteno riješe slučaj Lore.
Vujanović može priznati Kosovo, ali i ne mora, može se pričati crnogorskim, može srpskim, možete i ruskim, pa i kineskim pisati u Crnoj Gori, sve može, on nije civilizacijski iskorak, ali jeste bitni raskorak u političkoj lepezi Crne Gore. Može jedna crnogorska akademija nauka i umjetnosti, mogu i dvije, može Crnogorska pravoslavna crkva, može i Srpska, i u svom tom mantanju i bauljanju on zapravo savršeno radi nekoliko stvari :
Glumi povremeni politički konflikt sa Milom Đukanovićem.
Igra sjajno ping-pong sa spomenutim Ocem Domovine.
Teatralno pozira u manekenskoj ulozi političkog protivnika Ranka Krivokapića.
Savršeno strpljivo čeka da njegovi birači, kojih su lucidno svojedobno nazvali Filipincima, mudro kažu kako je on mnogo manje zlo od deklariranih bandida uokolo. I dakako, svoj obiteljski, privatni život(oženjen, troje djece ) drži na primjerenoj distanci od oficijelne funkcije i histeričnih medija željnih političkog žutila.
Kakav je to politički kalibar i državnik, vizionar i mislilac, najbolje svjedoči činjenica da je za medijskog savjetnika izabrao osobu koja baš i nema neke medijske predispozicije, nije žurnalistički Zagor, duh sa sjekirom, ali jeste Zagorka Duda Rabrenović, ženski duh sa šjekirom koja u svojoj oficijelnoj biografiji navode takve bizarnosti da je odmah jasno kako Predsjednik i svoj najuži tim takozvanih saradnika- savjetnika bira po istom principu koji je i njega vinuo u visine- ne talasaj, i sve će biti u redu.

That all right, mama…

Pogledajte, dakle, njenu biografiju :

Rođena u Bijelom Polju.
Crnogorka.
Udata, majka dva sina.
Diplomirala Žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Stručni i specijalistički ispit položila na FPN u Beogradu.
Magistrant na FPN u Beogradu.
Radni angažman:
Radila je kao profesor u gimnaziji u Bijelom Polju , u “Bjelopoljskim novinama” kao urednik “Bjelopoljskih novina”, urednik Radija Bijelo Polje, direktor “JU Informativni centar” i direktor “Radija Bijelo Polje”.
Objavila brojne tekstove u novinama i intervjue na Radiju. Učestvovala na mnogim skupovima posvećenim temama iz novinarstva.
…..

Čuj ovo, objavila brojne tekstove u bjelopoljskim novinama ??? A Dragiša Burzan savjetnik je za međunarodne odnose. Da skratimo, taj Kabinet još i dobro radi, tko je sve u njemu.

Filip Vujanović definitivno nije nadahnuo premijera Igora Lukšića da napiše sada već legendarnu pjesmu Vizija vođe ….Sada su sve nade pokopane,porota je donijela presudu, kriv je, rekoše, u zoru sjutrašnjeg dana njegovo će tijelo obezglavljeno ležati…
Ne, sa tom pjesmom Vujanović blage veze nema.
On je političar za sve režime, za sva vremena, za njega je izlaz i onda kada izlaza nema, on je šahovska figura bez koje sasvim uredno možete dobiti partiju, ali i izgubiti,međutim kudikamo je ljepše ako su sve figure na tabli. I dok je Svetozar Marović irelevantni metafizičar u malignoj politici, Vujanović je eksplicitni fizičar sa vrsnim poznavanjem sva tri Keplerova zakona :

1. Prvi Keplerov zakon. Svi planeti gibaju se po elipsama kojima je u jednom od žarišta Sin Sunca.
2. Drugi Keplerov zakon. Radijus-vektor Sunce-planet prelazi u jednakim vremenskim razmacima jednake površine, ako drugačije ne naredi GO DPS-a.
3. Treći Keplerov zakon. Kvadrati ophodnih vremena planeta proporcionalni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti od Sina Sunca.

Filip Vujanović je Predsjednik u Zemlji meda i mlijeka. U onoj zemlji u kojoj neki Grk uči Crnogorca kako se on vrlo brzo obogatio. Vidiš onaj most, pita Grk. Vidim. E, pa, po projektu on je širok 55 metara, a realno je širok svega 50, razliku sam stavio u džep. Naredne godine taj Grk opet posjeti Crnogorca, a ovaj u duplo većem luksuzu od njega. Kako ?
– Vidiš onaj most ? – upita đetić.
– Ne vidim.
– Eeee. To je to.