Kao svjedok i ekonomski kadar zlatnog doba najznačajnijeg pomorskog i spoljno-trgovinskog preduzeća u tadašnjoj SFRJ ,,Jugoslavenskoj Oceanskoj plovidbi” iz Kotora, obaveza mi je i dužnost prema svim graditeljima toga balkanskog giganta da podržim mladu generaciju sposobne i hrabre Vanje Ćalović sa saradnicima na čijem se skupu nijesu čuli niti oglasili na hiljade pomoraca koji su ostali bez svojih preduzeća, bez svojeg jedino sigurnog i časnog imena ,,Jugooceanije”. Ova mlada generacija ne može pamtiti, ali treba da zna da je šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina ,,Jugoooceanija” bila nosilac privrede Crne Gore, koja je od svojeg ogromnog kapitala izdvajala velika sredstva puneći republičke fondove koji su doprinijeli stvaranju „Prekookeanske plovidbe”, Brodogradilišta u Bijeloj i Fakulteta za pomorstvo u Kotoru. „Jugooceaniju” nijesu stvorili politički kadrovi i raznorazna nevladina udruženja, već radni, sposobni i savjesni članovi kolektiva kako na brodu, tako i na kopnu iz svih krajeva Jugoslavije i jedini uslov je bio samo znanje i sposobnost, bez političkog, nacionalnog i vjerskog opredjeljenja.
Formiranje druge firme „AD Jugoooceanija” sa poslovanjem na Malti je dalo viđene rezultate. Manjinski akcionari „Jugooceanije” za članove upravnog odbora u zadnjem sazivu su izabrali tri pomorca: Mirko Ćurgus, Branko Kovačević, Nikola Krivokapić, kao i mene, iz kopnenih službi sa nadom da spasimo preostalih šest brodova koji su te 2001.god. pretekli od 26 brodova naše flote. Međutim, gusarska privatizacija se nije mogla zaustaviti našim veoma stručnim programom i ogromnim trudom i sve je bilo uzalud, jer je glas više predstavnika većinskih akcionara odlučivao o sudbini naše firme, pa smo nakon šest mjeseci odlučili da prekinemo i ne dozvolimo da budemo njeni grobari. Važno je istaći da postoji pisani dokumenat u kojem je u vrijeme transformacije „Jugooceanije” direktor agencije za privatizaciju Milutin Lalić izričito naglasio njen značaj citatom: ,,Jugooceanija je renomirano i za našu republiku strateški važno preduzeće”.
Slažem se sa izjavom dugogodišnjeg direktora ,,Prekookeanske” iz Bara kapetana poniklog u zlatnom dobu „Jugoooceanije” Luke Đakonovića Batka, koji je u „Monitoru” od aprila 2010. stanje u pomorskoj privredi nazvao zločinom.
Da li ovo mišljenje dijele i ostale kolege iz udruženja kapetana čiji je on član, i što su preduzeli da sačuvaju flotu, nije mi poznato, osim što su se u „Danu” od 16.01.2012. oglasili naslovom ,,za nove brodove potrebni novi zakoni”. Zakon pomorstva postoji od davnina i jedan je od najkvalitetnije uređenih. Nikad nije bio problem u njemu, već u nepoštovanju tog zakona, što je i uzrok potapanja „Jugooceanije”.
Neko pamti da je brodu ,,Sutjeska” 15.06.1976. kumovala žena Vukica Mićunović, koji je pod tim imenom plovio i donosio prihod „Jugooceaniji” i Crnoj Gori veći od bilo koje fabrike. Za vrijeme sankcija se zatekao na doku u Bijeloj odakle je odveden u Brindizi i prekršten u ,,Sarah”. ,,Sutjeska” i ,,Sarah” nikada nijesu isto, kao što nije isto kapetan koji plovi po morima i onaj koji ,,plovi” na kopnu, kao što nema sličnosti ,,Jugoslavenska oceanska plovidba” stvarana na poštovanju zakona i „AD Jugooceanija” u kojoj mu je, zbog falsifikata, pogrešno obračunata penzija, pa ću nakon osam godina dokazivanja u crnogorskim sudovima, pravdu tražiti u Strazburu.
Posadi brodova ,,Kotor” i ,,Bar” želim srećnu plovidbu i mirno more, a Vanji Ćalović, oštroumnoj i hrabroj djevojci čvrste i uspravne kičme, pod velikim životnim bremenom, kao i njenim saradnicima, dobro zdravlje i uspjeha, jer je jedini spas ovih izgubljenih generacija u radu i poštovanju zakona. Oni su rođeni u Crnoj Gori kojoj je Bog dao sve što treba, a zli ljudi zbog interesa i bolesnih apetita joj oduzeli sve što ima.
Filipović Mirjana, penzioner „Jugooceanije”
javniservis.me 
Draga gospođo Filipović,
iako se međusobno ne poznajemo (a moglo se desiti prirodom posla kojim smo se bavili), želim vam iskazati svu moju slodiranost i kompletno razumijevanje jer sam, srećnom (za mene), početničkom novinarskom sudbinom u Radiju Crne Gore 1991 godine bio dodijeljen kao saradnik, najjačem (izgovaram to i pišem,bez ustezanja) crnogorskom Novinaru, radijskom voditelju, velikoj ženi sa ogromnim srcem i velikom autentičnom hrabrošću ličnom i novinarskom – Nadi Peruničić Vulanović!
Nada više nije sa nama a, te 1991 godine u ljeto, obnavljala je, nakon nekolikogodišnje pauze, Emisiju za pomorce radija Crne Gore („Naši talasi vašima u susret“). Sada već pretpostavljam da se ste sjetili definitvno o kome,čemu i zašto ovo pišem.
Siguran sam da i vi, kao i ja veoma žalimo zbog neumitne ljudske sudbine, naročito kada je u pitanju neko kao N.P.V. (inicijali po kojima je bila poznata Nada), i da smo oboje žestoko ogorčeni (mada ja vjerovatno samo malo manje od vas, po prirodi stvari) pred sudbinom „Jugooceanije“ koja nije bila neumitna nego samo, baš početkom 90-tih (kada su „godine počinjale januarom“), predata u ruke onih „džemperaša“ koji na more idu samo ljeti kupati se i uživati ili zimi dočekivati „svečano“ (i,prije svega, arhiluksuzno) Nove godine.
Ukratko, ja sam tada od Nade naučio i savladao sve novinarske žanrove (posebno, kritičnost i istraživanje – osobine tako mrske svakoj a posebno ovoj vlasti zbog čega sam,by the way, ostao prvo bez mikrofona i emisije definitivno a potom, nekoliko godina i bez posla) i, što je naročito važno u ovom kontekstu – VELIČINU, ZNAČAJ I ISTORIJU CRNOGORSKOG POMORSTVA!
„Naša emisija je specijalistička i moramo spremni i dobro ’potkovani’ ići na intervjue sa pomorcima“, najčešće me je podsjećala Nada u ondašnjoj teškoj (i,nažalost, unaprijed, neodgovornom politikom, izgubljenoj) našoj novinarskoj bici za crnogorsko pomorstvo, svaki brod i, naravno, „SUTJESKU“. Koliko smo je samo puta pomenuli u „Emisiji za pomorce“ prateći njeno kretanje po svijetu od luke do luke, zajedno sa ostalih 47 prekookeanskih brodova NAJPOMORSKIJE ZEMLJE NA SVIJETU (tada Crne Gore, za neznalice), posjetili kada bi došla i razgovarali sa njenom posadom…
Sa ponosom se i rado želim sjetiti brojnih komplimenata za našu emisiju,rad i znanje od vaših kolega! Dobro se sjećam, mada se sada ne mogu sjetiti imena jednog vrsnog kapetana baš „Jugooceanije“, koji nam je kazao da je naša emisija (u kojoj smo bili samo Nada i ja) bolja, intersantnija i mnogo slušanija od emisije naših kolega iz Hrvatske koju su radila 5 studija (5 redakcija!) iz 5 različitih hrvatskih gradova.
Kada god sam imao neku rijetku javnu priliku ovih godina 21 stoljeća (najčešće 2007 i početkom 2008 na nekim podgoričkim radiostanicama a naročito na ubijenom radiju „FREE MONTENEGRO“) uvijek sam iskazivao svoje neshvatanje, osudu i nerazumijevanje ove vječite vlasti čiji su čelnici hladno, neodgovrno i neznalački olako stavili sebi u biografiju – UNIŠTENJE CRNOGORSKOG POMORSTVA (48 PREKOOKEANSKIH BRODOVA NA 650.000 STANOVNIKA – JEDINSTVENO!).
Odlično IH se sjećam, iz tog doba (90-tih), NEKA ZNAJU, ONIH KOJI SU TADA BILI OPOZICIJA, njihovih MALIH, TIJESNIH KANCELARIJA U NEUGLEDNIM ĆOŠKOVIMA „PREKOOKEANSKE“ I „LUKE KOTOR“ : JUSUFA KALAMPEROVIĆA I RANKA KRIVOKAPIĆA. Kako su samo tada bili MALI, SKROMNI, UPLAŠENI, TIHI DA IH KO NE ČUJE KADA BI SE (NE U MIKROFON!) VAJKALI NAD SVOJOM I SUDBINOM NAŠEG POMORSTVA…
I još nešto. Kao aktivisti Novog Sindikata RTC, meni i mojim sindikalnim kolegama, veoma su dobro poznati (nažalost) i crnogorski sudovi (još žalosnije) a preostaje nam,u predstojećoj kratkoj, perspektivi susret i sa sudom u Strazburu.
S poštovanjem,
Dragan Janjić,
Predstavnik Novog Sindikata RTCG za odnose sa javnošću
Kanal Novog Sindikata na Youtubeu:
http://www.youtube.com/user/rtcgnovisindikat/videos
Posle tih radnih mjesta u Baru i Kotoru Jusuf i Ranko su nagradjeni i unaprijedjeni.Devedesetih su bili cinovnici u luckim kancelarijama kao prethodnica i logistika pljacke a danas su pri vrhu piramide najbogatijih crnogoraca.
Neka mi neko ukratko objasni sta se desilo sa tolikim brodovima i gdje su oni sada?!
Jasno mi je da niko nije odgovarao, ali mi nije jasno sta se tacno desilo.
Nisu to masine iz fabrike Radoja Dakica, par kamiona aluminijuma iz KAPa, dokovi iz Tivta, to su bre brodovi, alo, brodovi nosivosti nekoliko stotina tona…
Brodovi su, naravno kao i potpisivanje Z 4 i svih planova prije i poslije, kasno registrovani na Malti, a već tada su nastupile sankcije protiv tadašnje države Jugoslavije, koje su uključivale i zabranu plovidbe brodova, što je momentalna fizička smrt za plovila koja tada propadaju više nego da ih šibaju orkani i oluje po moru. Već prije toga, usljed rata i pljačke, Jugooceanija je isisana svim mogućim snagama a pokušaj stvaranja nove kompanije u inostranstvu sa istim brodovima je potpuno propao jer su zadužena lica jednostavno opljačkala pare uz aminovanje rukovodstva, vjerujem direktnim učešćem. Vjerujem da je sa Prekookeanskom iz Bara bio isti slučaj, a ona je također bila respektibilna kompanija.
Miško Šiško Vuković i Jauković su bili dželati Jugooceanije ispred DPS-a, a naredbodavci su bili , zna se : Bulatović i Đukanović, tada nesporan dvojac sa kormilarom u Beogradu.
Pratite ovogodišnji krneval u Kotoru, biće zanimljivo…
Moze biti da su jedan malo skockani i ofarbani nedavno sami sebi prodali posto su za kuma odredili lika koji je spreman na sve.Zatim odmah rentirali sto znaci da su triput profitirali na teret drzave.O brodovima koje su dzemperasi naslijedili niko i ne prica,valjda
misle da je to sitan problem.Manje vise pricalo se o svemu a o brodovima bas rijetko.Posto je to jedna od najvecih pljacki naroda veca grupa ljudi je ukljucena a sad su dobro rasporedjeni pa se o tome ne prica.Uvjek neko nedje stopira i sam spomen na brodove. Neznam koji bi to drugi razlog bio zasto se cuti o ovoj pljacki.
Gubitak brodova je, prije svega, posljedica SVJESNE STRATEŠKE greške VLADE Crne Gore (jedinstvenog DPS-a s početka 90-tih) da stane uz Slobodana Miloševića, zarati sa okolinom i pristane tako SVJESNO na sve posljedice SANKCIJA međunarodne zajednice ne hajući za INTERESE Crne Gore! Paradoksalno možda zvuči, ali da Crna Gora tada nije stala na stranu Miloševićeve Srbije, ta Sbija ne bi mogla ući u Treći Blaknaski rat i to bi bio spas za sve zemlje ex SFRJ.
U gubitku brodova se sigurno može naći i neka, zasada, skrivena “FIESTA” ili neki pomorski “Telekom”…
Odlično se sjećam kritičnih dana i sedmica kada se, u krugovima ljudi kojima je stvarno stalo do spasa brodova, grozničavo razmišljalo kako spasiti brodove sankcija i da li postoji neko međunarodno pravo na koje se Crna Gora može pozvati?
Tada smo Nada Peruničić Vulanović i ja saznali da profesor Pravnog fakulteta u Podgorici, Nebojša Vučinić tvrdi da zna neku pouzdanu odredbu međunarodnog prava koja može spasiti crnogorske brodove. Ja sam tada zakazao sa njim intervju na tu temu, susreo se s njim i, zaprepašćen, shavtio da Vučinić od straha ne smije javno iznijeti tu ideju!!??
Treba se sjetiti da je to bilo doba kada se, po diktatu Slobodana Miloševića, ni u Crnoj Gori nije smijelo javno govoriti o pogubnosti sankcija niti njihovih negativnih efekata. Mogu takođe tvrditi da se u čitavmo RTV programu RTCG, samo u Emisiji za pomorce Radija Crne Gore na razne direktne, indirektne i tematske načine sistematski ukazivalo na katastrofalne posljedice sankcija po Crnu Goru zbog čega je Emisija za pomorce uvijek bila na meti uvijenih kritika uređivačkog kolegijuma RCG. Zbog našeg zalaganja za interese Crne ore u tom dobu, sjećam se i mog verbalnog duela sa tadašnjim Glavnim urednikom Radija, Zoranom Jocovićem (koji je kasnije postao Generalni direktor RTCG), pred punom Šihtom (novinarski sleng za prostoriju Dežurnog urednika) novinara. On tada nije htio (ili smio) urednici Emisije Nadi P.V. osporiti naše česte intervjue sa ondašnjim Minstrom inostranih poslova, Nikolom Samardžićem, koji je “kopao i rukama i nogama” da se spase brodovi i zbog toga bio smjenjen. To je tada bila najkompetentnija osoba (zbog svojih funkcija i upućenosti) od koje su se mogle dobiti meritorne informacije ne samo o pomorstvu. Vjerujem, imao sam jak utisak nakon svega, da je tada Zoran Jocović više iz neke svoje nevoljne obaveze prema Bulatovićima (koji su imali faktičku vlast u odnosu na Đukanovića sve do 1996, kada DPS bez njega, i pored izbornih prevara, nije mogao zadržati vlast pred “Narodnom slogom”) osuo paljbu na mene (iako sam bio samo saradnik) zbog čestog pojavljivanja Samardžića u Emisiji za pomorce! Ipak,ne zaboravljajući da je bio dio strukture ondašnje vlasti i medijski odgovoran za njenu propagandu, Zoran Jocović je,po mom utisku, bio, u granicama, maksimalno popustljiv za plasiranje i drugačijih stavova i ideja u programu. Paradoksalno zvuči ali jeste istina da sam ja, kao novinar procrnogorskog opredjeljenja, imao više novinarskih sloboda tada nego nakon osvajanja apsolutističke vlasti Mila Đukanovića koga je Zapad veličao i plasirao onda kao “demokratu” i protivnika Miloševića koji će Crnu Goru uvesti u Evropu! Iako i sada mislim da je 1997 trebalo biti uz Đukanovića protiv Bulatovića (ali ne ostati na tome), jasno je da je onda samo Slavko Perović opravdano javno sumnjao u u Đukanovićevo demokratsko “prosvjetljenje”.
Dragan Janjić,
Predstavnik Novog Sindikata RTCG za odnose sa javnošću
Kanal Novog Sindikata na Youtubeu:
http://www.youtube.com/user/rtcgnovisindikat/videos
Ne sumnjajući u navedene fakte u tekstu, izražavam neslaganje sa samim krajem.
Podrška Đukanoviću je bila nepotrebna i štetna. Izražavam lično zadovoljstvo što sam, kao i u slučaju Kostić vs Bulatović “imao pametnija posla” …
NISMO SVI IMALI KRISTALNU KUGLU NITI ZNALI TAKO DOBRO GATATI U KAFU 1997 KAO “PIANTAO” :”…Momira bi očigledno 2000-te ponio đavo zajedno sa Slobodanom…”.
ČITAJTE DOBRO KADA VEĆ ČITATE:
“…Iako i sada mislim da je 1997 trebalo biti uz Đukanovića protiv Bulatovića (ALI NE OSTATI NA TOME)…”
Ako je neko od vas popunjavao neki ozbiljni test, recimo iz psihologije ili slično, imao je za ponudu najčešće 3 (4 ili 5) odgovora. Najčešće se desi da ni jedan od ponuđenih odgovora ne odražava vaše mišljenje ili shvatanje,satv (doživljaj…) a ipak morate zaokružiti samo jedan od ponuđenih odgovora! Ako uputite primjedbu onome ko vam je dao test, dobićete redovan i pravilan odgovor: ŽIVOT NAS STAVLJA PRED IZBOR OPCIJA OD KOJIH NI JEDNU NE BI SMO ODABRALI, ALI SE ZA JEDNU UVIJEK MORAMO OPREDJELITI, HTJELI ILI NE!
Nije zlo odabrati Đukanovića 1997 umjesto Bulatovića, zlo je što ga i dalje biramo! Ja sam lično,nakon što su svi, pa i “Liberalni Savez”, 2002 prihvatili “Beogradski sporazum” prestao izlaziti na bilo kakave izbore jer me više niko od političkih partija nije predstavljao. Kada hodate, činite korak za korakom: ne možete hodati preskačući korake!
Dakle, nakon izbora Đukanovića 1997, trebalo mu je oduzeti glas sljedećom prilikom kada se pokazao u pravom svijetlu.
Kozače, slažem se, mada je to sada nebitno – Momira bi očigledno 2000-te ponio đavo zajedno sa Slobodanom, a nas bi, s obzirom na domaći trust demokratskih mozgova, opet uzjahao Milaš. Priča da je “trebalo biti” sa bilo kim od njih je sranje koje se ne može slušati ni komentarisati.
Zbog toga podržavam sve tvoje uvredljive i neodmjerene komentare iz rasprave oko teksta Duška Kovačevića “Ulica”, jer se ovdje predugo pravi kompromis, bira “manje zlo” i mijesi pita od govana.
Dragane, ako vam neko ponudi ogrančeni set opcija između kojih se “morate opredijeliti htjeli ili ne”, vi ćete:
a) odabrati najmanje zlo
b) prepisati od “druga iz kulpe”
c) poslati u pičku lijepu materinu test i njegovog sastavljača
odgovorite sami. U međuvremenu, uzmite pitu, da se ne hladi.
Ja prvo nešto činim,potom eventualno pišem o tome, plaćam u životu svaku grešku (od korumpirane vlasti,od sluga te vlasti u RTCG i korumpiranih crnogorskih sudova…) i koje ne mogu biti svjestan i uvijek se potpisujem mojim imenom i prezimenom.
Većina vas,komentatora,zbunjujete me vašim koeficijentom inteligencije pa odustajem od rasprave..
Dragane,
Ne sumnjam da ste pod imenom i prezimenom iskreni. Ne sumnjajte onda da i mi debelo skriveni iza nickova , na ovaj način u virtuelnom svijetu, imamo jednako pravo na iznošenje mišljenja.
Moje mišljenje, koje se i prečesto dodiruje sa piantaovim, što izaziva da se ne javljam uvijek kada taj nick komentariše neke teme, jer nemam potrebu “lajkovati” radi lajkovanja i slične stvari, dakle moje mišljenje sam prilično korektno bez ikakvih dodataka, nedajbože uvreda u mom komentaru na tvoj.
Sretan sam što nisam podržao Đukanovića, iako ta moja sreća ima bitnost samo meni, u konkretnom slučaju. I tada i sada mi je bilo drago što sam odbio poslušati bivšeg lidera LSCG, čuvenog stratega “manjeg zla” i “tasa na vagi” koji je na kraju, nakon jačeg pijanstva ugasio partiju i pokret koji je predvodio. Kao svijetlo u wc-u…
Piantao je naravno dobro napisao da je relativno i u domenu “što bi bilo kad bi bilo…” sve što se prije i kasnije desilo između Moma, Mila i Slavka…i mene. Milo je na političkoj sceni izašao kao apsolutni pobjednik jer je u tim uslovima bez premca najsposobniji igrač. To ne govori , naravno, da je on neki svetac, daleko bilo, ali nisu bliže od te titule ni Momo i Sjata, kao ni Branko Kockica Kostić kojeg je takođe Slavko pobjeđivao…Momom…
Ono što je ključno i što je piantao naglasio je to da nema smisla praviti trule kompromise “radi nekakvog saborovanja” sa onima koji osnovne postulate civilizacije nisu prihvatili, sa onima koji bi htjeli dolazak na političku funkciju,pa čak i običan posao, samo zbog toga što su pripadnici neke nacije (plemena) , što su vjerni Bogu i narodu, a ne i zbog svojih ličnih vrijednosti. Od njih nikad nisam čuo niti jednu kritiku populističkih bahanalija Dodika, Amfilohija, Bećkovića, Koštunice…a traže savez radi , tobož rušenja Đukanovićevog DPS-a i pucali bi, u to ime, u Nikolaidisa, sve zbog Boleta ( koji btw još nije optužen, niti se zna njegova jadna sudbina) a ne vide pogubnost i štetnost Sotone, Bećkovića , Antonića, Koštunjare , po srpsko najprije, pa onda i ostala društva u kojima imaju upliv svojim djelovanjem. Nema saveza sa onima kojima je Nikolaidis fašista zbog pomenutog teksta, a ostali gorespomenuti drugari na loženju badnjaka. Ja to ne krijem, javno iznosim, svjestan da ću možda izgubiti kojeg “saradnika” na teškom poslu pravljenja CG kao što građanskije države, što neobičnije u odnosu na susjedstvo – ogrezlo i nacionalističku mitomaniju i šovinističku histeriju. Nema saveza sa onima kojima je Draža Mihailović patriota, sa onima koji su ga pomilovali u skupštini, sa onima koji su promijenili imena ulica partizanskih i sovjetskih heroja izginulih za slobodu Beograda.
Kad prihvate Peščanik i ljude oko njega kao formu “srpstva” s kojom se ide u integracije…ginućemo zajedno. Do tada, svako svojom stranom ulice…
p.s. uvreda koju ste na kraju odgovora napisali, ne služi na novinarsku čast. Govori da ste ipak član “pravog” javnog servisa.
Da se ujedini Kozak sa svima iz Pjescanika ta sila bozija ne bi mogla smijeniti sefa mjesne zajednice Zagorica a ne da pretumba neku drzavu. Nekad je bio strip Mirko i Slavko koji pobise Njemce , e ovaj kozak je Mirko jer ne voli Slavka.
Sokol ga nije volio…
Evo što je ostalo od nekada najmoćnije flote u bivšoj državi:
Vlada na osnovu ugovora o fiduciji raspolaže imovinom, čija je procijenjena vrijednost skoro 1,3 miliona EUR, predviđenom za prodaju. Tu spadaju zemljište u Radanovićima procijenjene vrijednosti od 594 hiljade EUR, dva poslovna prostora u Kotoru, garsonjera i dvosoban stan u kotorskom naselju Sveti Stasije i poslovni prostor u Bijeloj. Procijenjena vrijednost garsonjere iznosi 24,96 hiljada EUR, dvosobnog stana 59,52 hiljade, a poslovnog prostora u Bijeloj 399,96 hiljada EUR.Vlada, kako se navodi u Informaciji, raspolaže i sa iznosom od 231,99 hiljada EUR od prodate imovine, koji će biti iskorišćen za izmirivanje preuzetih i nastalih obaveza.
Jedna od najvecih pljacki drzave kao sto je ova odradjena je za vrijeme jedinstvenog DPS-a(dps,sdp,snp) tako da su akteri te pljacke stoljeca danas na raznim stranama i sasvim dobro rasporedjeni tako da cak ni prica o tome ne moze da krene.Cim krene prica neko odnekud stopira sve.Trebace ipak jos vremena da sve to oko pljacke flote izadje na vidjelo.Do tada samo prazne price ce da se pricaju.Nesto kao prica oko vektre i Brkovica.
Nadam se da su mnogi ljudi ovih godina sakupljali gradju o propasti Jugooceanije, i da ce ta gradja biti objedinjena, a dobro bi bilo i da se digitalno uvede pod borbu protiv kolektivne amnezije.