Brancode: Beskonačna (ne) gostoprimnost kosmosa

Ovo je bio prvi put da vidim Mliječni put uživo. Izgledao je baš kao na slikama u udžbenicima iz osnovne škole, dok sam ga posmatrao kroz prozor moje kabine. Putovao sam na međugalaktički kongres za očuvanje kosmosa.

Na velikom ekranu ispred sebe gledao sam prezentacije i reklame hotela sa planete Dilan, gdje se i održava kongres. Pošto još uvijek nisam odabrao mjesto gdje ću da se smjestim, ove prezentacije mi mogu biti vrlo korisne.Vjerovatno ću odsjesti u hotelu „Infiniti“. Po treći put sam gledao njihovu reklamu: “U našem hotelu, uvijek ima mjesta za Vas. Uz beskonačan broj apartmana, nudimo Vam beskonačnu udobnost. Ne morate da razmišljate o zakazivanju. Vaše je samo da se pojavite.“ Slike apartmana su izgledale sasvim dobro, tako da je moj konačan izbor bio baš taj hotel. Bar znam da će biti mjesta.

Pošto je hotel bio blizu kosmodroma, odlučio sam se za šetnju. Gužva je bila užasna, po očekivanju, jer nijedna vrsta nije otkazala svoje učešće na ovako važnom kongresu. Kao i svaki predstavnik naše planete, znao sam da je svemir beskonačan i da u njemu postoji beskonačno mnogo galaksija, nebeskih tijela, planeta i stanovnika, ali nisam mogao ni da sanjam kako sve to izgleda. Nikad nisam volio gužvu i jedino što me je tješilo je bila pomisao da neću morati da razmišljam o smještaju.

Ušao sam u hotel u čijem holu, na moje čuđenje, nije uopšte bilo gužve. Dočekao me je ljubazan glas:

– Dobar dan, gospodine. Kako mogu da vam pomognem?

– Dobar dan. Želio bih jednokrevetni apartman.

– Kao što i možete da pretpostavite, u našem hotelu je trenutno odsjelo beskonačno mnogo gostiju, i nažalost, ne mogu da nađem slobodan apartman za vas.

Totalno sam se zbunio. Kroz glavu mi je prolazila reklama ovog hotela i poznati dio rečenice: „uz beskonačan broj apartmana…“.

– Molim vas, zar u vašem hotelu ne postoji beskonačno mnogo apartmana?

– Istina je, ali ja ne mogu da vam pomognem. Evo pogledajte.

Okrenuo je prema meni monitor njegovog računara i počeo da objašnjava:

– U našem informacionom sistemu možemo da koristimo dvije opcije za pronalaženje slobodne sobe. Prvi način je da korisnik unese broj sobe i sistem tada javi da li je soba zauzeta ili ne. S obzirom da imamo beskonačno mnogo gostiju, koji god broj da unesem, sistem kaže da je soba zauzeta.

Odmah sam znao da se tako ne može riješiti problem, jer nijedan konačan broj ne može da zadovolji taj uslov s obzirom na broj gostiju u hotelu.

– A koji je drugi način?

– Postoji dugme „Sledeći slobodan apartman“ i kada korisnik klikne, sistem bi trebao da prikaže broj prve nezauzete sobe. Međutim, od jutros, od kada su se svi gosti smjestili, ovo više ne radi, ne znam zašto. Pokazaću Vam.

Kliknuo je na dugme i u tom trenutku se, kao kursor miša, pojavio pješčanik – dobro poznati znak da procesor računara nešto radi. Znao sam da se taj kursor neće mijenjati. Bilo je pravo vrijeme da pokažem svoju Open Source ID karticu. Ova kartica je stupila na snagu prije nekoliko godina i važila je u cijelom kosmosu. Njen vlasnik je mogao da pristupi bilo kom računaru, a čak je zakonom bilo kažnjivo ukoliko bi se neko našao pametan da vas ometa u tom pristupu. Kad god da sam je koristio, dobijao sam poglede pune uvažavanja. Ni ovaj put nije bilo drugačije, ljubazni recepcionar se samo izmakao. Lice mu se ozarilo, primijetio sam da se nada da ću ja riješiti njegove muke.

Otvorio sam kontrolni panel računara i pokrenuo KnopflerSQL da bi se uvjerio u moje pretpostavke zašto računar zaglavi svaki put kada se pokrene dugme za prikaz broja neke nezauzete sobe. Na ekranu se pojavio tekst:

„select max(room_number)+1 from rooms where reserved=true“

Kako sam i očekivao – vrlo jednostavno i elegantno rješenje. Od svih zauzetih soba (where reserved=true), pronadjemo onu koja ima najveći broj (max(room_number)), i onda se taj broj poveća za 1. Soba sa tim brojem je sigurno slobodna. Međutim, u ovoj situaciji, ovakvo rješenje je bilo beskorisno. Traženje maksimalnog broja zauzete sobe je bio beskonačan proces. Nisam znao kako da ovu vijest saopštim recepcionaru.  Istovremeno me je i mučilo pitanje svog smještaja. Dok sam buljio u ekran, kroz glavu mi prođe ideja:

– Znam kako ćemo da riješimo problem! Smjestite me u bilo koju sobu, a goste čiji je broj sobe veći ili jednak broju moje sobe premjestite u narednu sobu. Da bolje objasnim, smjestite me u sobu 73, a gosta iz te sobe premjestite u sobu 74, gosta iz 74 u 75 i tako redom.

Moj sagovornik nije dijelio oduševljenje sa mnom.

– Gospodine, to jeste rješenje, ali se kosi sa politikom naše kompanije. Sad ću da vam pokažem.

Sagnuo se ispod stola i dohvatio neku knjižicu u kojoj su, vjerovatno, bila poređana stroga pravila politike hotela, a zatim nastavio:

– Vjerujte mi, žao mi je što ne mogu da nađem sobu za vas, ali ne smijem rizikovati svoj posao. Veoma sam zadovoljan uslovima, a radio sam čak i na vašoj planeti, u Crnoj Gori. Evo pročitajte.

Knjižica je bila otvorena na 12. strani. Prstom mi je pokazao član 56 koji je glasio: „Ukoliko dođe do premještanja gostiju u hotelu (zbog razloga navedenih u članu 23), broj gostiju koji se ne uznemirava tim premještanjem ne smije biti zanemarljivo mali.“

Nisam mogao da vjerujem. Znam da je bilo koji konačan broj zanemarljivo mali u odnosu na beskonačnost. Odustajem!

– Hvala vam, dobri čovječe na vašoj beskonačnoj (ne)gostoprimnosti.

* * *

Ne sjećam se gdje sam proveo noć. Znam samo da sam jedva čekao da se vratim svojoj konačnoj planeti, konačnoj kući, gdje me čeka moja konačna žena i moj stan sa konačnim brojem soba. Nismo ni svjesni kako smo zanemarljivo mali u tom beskonačnom procesu.