piše: Maja Bakić
„Moj je utisak da svi koji su uspeli morali su da odu iz ove sredine, jer nisu dobili podršku koja im je potrebna. A najveća tragedija je da ima toliko talentovanih ljudi koji ne mogu da se razviju.“ (Marina Abramović)
Problem sredine u kojoj živimo nije samo očigledni problem posljednjih 20 godina bezočne pljačke i guslarskog onanisanja i mitologiziranje čojske Crne Gore, jer i u mnogim državama na svijetu vlast je korumpirana i mafija radi ono za šta ju je bog dao. Problem je, prije svega, u nedostatku građanske svijesti. Ulice su nam uske, gradovi mali, samo su jezici veliki.
Razmišljajući o Marini i šta bi bilo sa njom da je ostala ovdje, uvidjeh da je suštinska razlika između ljudi koji su ORIGINAL i onih koji su KOPIJA: strah. Kopija nosi strah kao žig. Prvo, strah od spoznaje sebe – jer ta spoznaja bi je dovela do onoga što jeste, odnosno onoga što nije, do nemanja svojstvenosti, do nemanja ničeg istinskog što bi se moglo ispoljiti, ničeg osim odzvanjajuće praznine. Nešto poput prazne posude. Posude koja može biti lijepa, imati zanimljive antičke šare ili već nešto, ali prazna, bez neke tajne ili eliksira u njoj. Takve osobe često ne trpe samoću i vode „raskošan“ društveni život. Ali nikada ne smiju ostati dovoljno dugo sami, jer bi se moglo dogoditi da počnu da razmišljaju. Intuitivno osjećaju da su „obični“ ali njihov ego to nikada neće prihvatiti. I onda žive u strahu. Taj strah se transponuje na strah od nepoznatog, od izuzetnog. Život oivčen strahom znači kretanje po ustaljenoj trasi, prihvatanje ustaljenih normi. Transgeneracijski strah u kolektivnoj memoriji produkovao je sistem u kome živimo. Sistem koji sebe održava strahom. Nešto poput priče o kokoški i jajetu. Jedna totalitarna jednoobrazna svijest opravdana zahtjevima društvene harmonije, kroz poluge društvenih normi, morala, religije, prava… I još vam onda govore o demokratiji!
Demokratija je stanje društvene svijesti, a ne samo plašt za političarstvo. Zar osobe u koje je utkan strah, usađen kao genetički pečat od roditelja, strah opravdan načelima socijalizacije i trasiranjem životnog puta, istinski mogu pojmiti demokratiju? Demokratiju kao model mišljenja koji znači ne suditi nekome prije nego što ima priliku da dokaže svoju nevinost (ili krivicu) ili ne nipodaštavati drugog zato što je različit, a vaš ego ga percipira kao goreg od vas. To znači mogućnost da nijesmo uvijek u pravu. To znači prihvatiti mogućnost promjene. Ne bojati se promjene. Ne etiketirati drugačije, izuzetno.
Ali ova sredina ne njeguje svoje izuzetne. I šta onda? Apatija. Želja da se samo ode odavde. Želja da se nekako proživi svoja mladost uz što manje dodira sa privatizacijama, listinzima, nacijama i ratnim herojima. Rasipanje energije…
Umjesto da se želi sloboda. Za sebe. I za druge. Da se žele ulice koje odišu poezijom i plesom. Trgove koji su domovi umjetnicima. Biblioteke i kulturni centri. Zato je neophodno puštati dimne signale sličnima kroz iskre pretočene u sliku, tekst, predstavu… Pravljenje „nevidljive“ mreže koja bi predstavljala temelj istinske promjene. Ne promjene političara, jer kada jedna partija dođe na mjesto druge – šta se stvarno mijenja? Već promjene koja bi se ostvarivala u pravcu građanske svijesti. Onog stanja gdje bi talentovani mogli da se razvijaju. Stanja u kojem bi imali šta da radimo sa svojom mladošću. Stanja u kojem ne bismo samo željeli da odemo odavde.
izvor: nvucak.com
javniservis.me 
Zašto se glede toga malošto mijenja?
Zato što je najinertnije mjesto na svijetu ljudska svijest. Dok se društvo razvija u obliku velikih preskoka, industrijalizacije, prodora u svemir itd., ljudska svijest potpuno je tromo mjesto. Zato ćete u svijesti intelektualca ili uopće čovjeka 21. stoljeća još pronaći dio srednjovjekovlja – naivne predodžbe, strahove… Ta se svijest zbog sporosti nije pomaknula od nekih srednjovjekovnih stereotipa. Valjda im je udobno u tom okviru, osjećaju se sigurnima. Malo je ljudi spremno slijediti nove spoznaje, a da ne govorimo o tromosti cijelih institucija ili Katoličke crkve, koje vrlo teško prihvaćaju svijet prema novim spoznajama.
Nije li zato naša civilizacija došla u stanje kada je nešto, za što mislimo da je napredak, zapravo nazadovanje?
U pravu ste. Jedini je napredak napredak svijesti. Nije napredak imati kilometre i kilometre asfalta, a zaboraviti kako se pali logorska vatra, ili kako se preživljava u prirodi na onome što se u okolišu nađe; na korijenju, divljim plodovima, raznom zrnevlju… Napredak se postiže kada se postigne stanovita ravnoteža između čovjeka i prirode, s jedne strane, i s druge, kako kaže D. de Rougemont, kada je čovjek solidaran, a ne solitaran. Današnji čovjek mora više poraditi na solidarnosti, na sinergiji, na civiliziranom djelovanju koje unapređuje društvo u cjelini, a ne ustrajavati na jačanju individualizacije i na potpunoj odvojenosti čovjeka od prirode te narcisoidno uživati u formalnim dokazima napretka kao što su strojevi, računala, auti, mobiteli, žice i nežice… To samozadovoljstvo ubija u čovjeku stvaralački impuls. – Božica Jelušić
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac464.nsf/AllWebDocs/Zivimo_u_svijetu_sustavnoga_zaglupljivanja
Ako ova poruka dopre do nase Azijatske SVIJESTI,
po automatizmu ce biti IZBRISANA,
jer ovo je NADNAZIJONALISTICKO, te biljke ne rastu NA BRDOVITOM BAljKANU, kao PANCICEVA OMORIKA,
samo CEMER I CEMERIKA je slika i prilika, nasega DJELA I LIKA.
Vrlo potreban i vrlo tacan tekst, potpisujem 99%.
Straha ima svuda, i mislim da treba razgraniciti ono sto je svojstveno svim ljudima od onoga sto su nase lokalne, perverzne osobenosti. A te osobenosti su, pored nabrojanog u tekstu, plemenska, palanacka svijest i nedostatak individualnosti, pa samim tim i infantilnost, nedostatak osjecaja odgovornosti ili osjecaja za opste dobro… obrnuto od one Kantove definicije prosvecenja.