Čovjek je biće u nestajanju

Nevjerovatno koliko pojmovi kao sloboda, istina ili, recimo, čovjek sve više i češće bivaju bez smisla, značenja i svrhe. Savremeni čovjek je, više nego ikada, biće uhvaćeno u civilizacijskom raskoraku, stvor u procjepu, dio velike “usamljene gomile”.

O tome, između ostalog, pričam sa Bojanom Jovanovićem, fenomenologom, sociologom kulture, čovjekom koji iz nedjelje u nedjelju u kulturnom dodatku dnevnika “Vijesti” analizira savremene trendove – globalizaciju, modernist, savremenost.

Ipak, prvo razgovaramo o Crnoj Gori.

Kako tumačite dvodecenijsku nesmjenjivost vlasti u Crnoj Gori ?

Pa, prije svega činjenicom da je na svim izborima tokom tog perioda dobijala većinu prebrojanih glasova.

Po meni, to onda znači da bi težište pitanja trebalo premjestiti sa političkog na psihološki aspekt. Ponekad, čak i više nego ekonomija, psihologija je ta koja određuje tempo i tendencije političkog života.

Tumačenja se mogu izvesti i iz činjenice da je tokom hiljadu godina Crna Gora perzistirala u raznim formacijama zatvorenog društva ili tribalne zajednice. To su teokratija, pleme, feudalizam i socijalizam.

I tek maltene od juče, tokom posljednje dvije decenije, Crna Gora se premijerno detribalizuje i po prvi put u njenoj povijesti postaje «otvoreno društvo». To je neuporediva istorijska izmjena. Podjednako, to je bolan, traumatičan duševni i društveni događaj, kao što je to objasnio i Karl Poper u studiji «Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji».

Koje društveno–političko uređenje postoji u našoj zemlji ? Demokratija?

Ili možda neka vrsta izborne monarhije?

Vidite, od pitanja koje postavljate – «Da li je Crna Gora demokratija», objektivno je važnije pitanje «Da li je demokratija demokratija?». Meni je blisko razmišljanje ljudi kao što je Žan Žak Ruso, koji je u spisu «Društveni ugovor» napisao da prave demokratije niti je bilo niti će je ikada biti, pošto su za takvo uređenje društva, kako kaže, potrebni ljudi-anđeli.

U osnovi, tako je i kada je u pitanju famozna starogrčka, odnosno, atinska demokratija. Jer, ta toliko mitologizovana arhi-demokratija zapravo je drveno gvožđe: jednovremeni miks vladavine demos-a i robovlasništva.
Sa aspekta globalnih trendova, da li je Crna Gora primjer nezavisne spoljne politike u odnosu na evropske i planetarne centre moći ?

Prilično smo blizu toga da možemo konstatovati da Crna Gora više ne vodi vlastitu unutrašnju politiku, dok spoljna politika takoreći i ne postoji.

Međutim, važno je odmah saopštiti i saznati da se isto to može kazati za, maltene, bilo koju drugu državu, znači ne samo one koje u najnovije vrijeme glavinjaju u Evropsku uniju.

Na primjer, nije li, tokom 2009. godine, kako se to kaže i jedna Njemačka morala da prvo traži dozvolu od Evropske komisije da bi finansijski pomogla globalnom krizom pogođenu privredu? Kao što se vidi, to je neka distorzična situacija:  Brisel je nad i nadležan da li njemačka vlada smije ili ne da uputi finansijsku pomoć vlastitoj, njemačkoj ekonomiji!

Sa tzv. postmodernizacijom, unutrašnja i spoljnja politika postaju jedna prosta šupljina. Koncept nezavisne unutrašnje državne politike prinudno ustupa mjesto konceptu što ga je 1980-ih Vili Brant opisao kao «svjetska unutrašnja politika».
Kada govorimo o globalnim trendovima, da izađemo iz Crne Gore. Recite mi u kom je stadijumu proces globalizacije danas ?

Pokušaću da budem što precizniji. Prvo, globalizacija ima konkretne ciljeve. Realizacija ciljeva globalizacije operativno podrazumijeva neku vrstu ukidanja nacionalno-teritorijalne države. I to je zbilja velika tema našeg vremena: delaboracija države.

Globalizacija se danas nalazi u militantnom ili stadijumu upotrebe sile. Francuski teoretičar Žan Bodrijar je ovu fazu ili formu nazvao «policijska mondijalizacija». Na primjer, tako nazvano «afričko proljeće» je naprosto operativni, sastavni dio «policijske globalizacije».

Da budemo još precizniji. Da li je globalizacija osmišljen, planski i namjenski dirigovan proces sa konkretnim ciljem, ili je riječ o stihijskom i neplaniranom razvoju svijeta koji je, usljed svih vidova razvoja, neizbježan?

Formalno, globalizacija je i jedno i drugo. Ipak, ako bismo ostali na tom odgovoru, to ne bi bilo niti konkretno ni korektno. Zasigurno, globalizacija je mnogo, neuporedivo više planska i dirigovana, nego što je nekakva nusposljedica svih vidova razvoja.

Ako iskoristimo jednu lingvističku opoziciju poststrukturaliste Žila Deleza možemo kazati da je globalizacija projekat a ne proces.
Ko je svjetski planer globalizacije ?

U najkraćem, to su transnacionalne instance i institucije. Globalizacija ide njima u prilog. Jer, jedan od nekoliko ciljeva globalizacije jeste da se na primjer MMF ili World Bank daju nova, mnogo veća, ovlašćenja. To jest, internacionalne institucije transmutiraju u transnacionalne.

Hoćemo li, pak, da izdvojimo samo jednu adresu, onda je odgovor na vaše pitanje da je to tako nazvani Club of Rome.

Ako pitanje obrnemo, sigurno je da planeri globalizacije nijesu sadašnje, još postojeće, nacionalno-teritorijalne države, prosto s obzirom na to da globalizacija, sve neskrivenije, podrazumijeva, zahtijeva i sprovodi njihovu faktičku likvidaciju.

Da li su SAD izuzetak? Samo donekle. Pozicija SAD je, zapravo, «nemoguća». Ova država je, doduše, udarna pesnica globalizacije i s razlogom se smatra da je globalizacija jednako amerikanizacija. Međutim, to nije cijela istina pošto projekcija globalizacije podrazumijeva da SAD takođe, «nakon obavljenog posla», nestanu.

To je, inače, nešto o čemu se u američkom intelektualnom ili političkom establišmentu sve više govori. Na primjer, najnoviji broj časopisa «Foreign Affairs» (novembar/decembar 2011. g.),  na naslovnoj strani ističe pitanje: «Is America Over?»
Da li se globalizacijom pospješuje ljudska sloboda ili se, suprotno, njome sloboda ograničava ?

Ne samo da se ograničava već se, u perspektivi, potpuno poništava tako da se čak i definicija slobode prazni od svake sadržine ili predaje zaboravu. Dakle, kao u romanu «1984», idemo ka tome da se između ropstva i slobode uspostavi znak jednakosti.

Šta znači riječ sloboda u ovom trenutku, na planeti ?

Suprotno uobičajenom shvatanju, sloboda je, zapravo, misterija. Lično sve više pomišljam da je sloboda nešto za šta je, na neki način, potrebno dugo, višedecenijsko osposobljavanje, te da je tek jedan mali broj ljudi in ultima linea sposoban da bude stvarno slobodan. Jer, slobodan čovjek je sličan Bogu.

Činjenica je da i pored svih mogućih, modernih sredstava komunikacije ljudi sve više i sve dublje postaju usamljeni. Koliko je moderan čovjek, ‘ajde da ga tako nazovem, usamljen ?

Sve više. I sam i usamljen. No, za mene je samoća intrigantna kao metapolitički fenomen, dakle kao svojevrsna masovna samoća. Inspirisan i uvidima Hane Arent uvidio sam poentu sistemskog generisanja samoće. Tu je deviza divide et impera dovedena do nekog maksimuma.

Sveprožimajući i svemoćni masovni mediji pokušavaju da izliječe usamljenost.Da li je to tačno ili je, upravo, suprotno – mediji stvaraju i doprinose usamljenosti?

Mediji uspostavljaju ono što je sociolog Dejvid Rizman nazvao usamljena gomila. Ako to do sada nije bilo očito, postaje očito danas, sa novom atomizacijom i okupacijom društva koju sprovode  «internet» i «virtual reality».

Pisali ste dosta o internetu. Govorili o takozvanoj digitalnoj despotiji. O kakvoj despotiji je riječ ? Jeste li vi ludi, pa ovo je demokratija, ljudska prava i slobode, nevladine organizacije, ujedinjene nacije, evropske unije, komisije i humanitarne agencije… !?

Pazite, između demokratije i despotije u istoriji postoji direktan link. Na primjer, kao što je zapazio Aleksandar Hamilton, da je «najveći deo onih koji su ugušili slobodu u republikama započinjao svoju karijeru ponizno se udvarajući narodu».

Što se tiče Interneta to je, zapravo, tek prva faza umrežavanja, umrežavanje kompjutera. Sljedeća faza je ono što se u odgovarajućim dokumentima EU naziva «Internet of Things», dakle umrežavanje predmeta ili objekata.  Nakon toga dolazi ono što sam nazvao «Treći internet», to jest – umrežavanje ljudi opremljenih personalnim komunikatorima i nanoelektronskim implantatima .

I znate, intelektualna istorija svijeta je u znaku «ludih» – kao što je Aristotel,  sa njegovim ezoterijskim naukom da materija ne postoji, kao Kopernik, koji je ustvrdio da se Zemlja okreće oko Sunca a ne obrnuto, (što je u XVI vijeku ne samo jeretički već i su-ludo), kao Kant, koji nas u spisu «Kritika čistog uma» uvjerava da izvan nas ne postoji prostor, kao nobelovac Hajzenberg, koji naukuje da subatomske čestice u jednoj stvari naliče ljudima: naime, kad god ih fizičar posmatra u kakvom eksperimentu, one smjesta mijenjaju «ponašanje», kao da «znaju» da ih neko posmatra.
Demokratija, danas ?

Sa raznih strana se sve glasnije najavljuje kraj demokratije. U studiji «Budućnost slobode» američki teoretičar Farid Zakarija implicitno insistira na tome, akcentirajući da su najefikasnije institucije u SAD one koje nije birao narod: Federalne rezerve, Sud ili  Pentagon.

Da li je savremeni čovjek u većoj mjeri rob, nego što je to bio čovjek 19., 18, ili 17.vijeka, ili recimo srednjeg vijeka ?

Na to pitanje se mogu dati i sasvim oprečni odgovori. Uopšteno, ako slobodu shvatamo u duhovnom smislu, tada će odgovor biti potvrdan.

Kako bi definisali čovjeka 21. vijeka ?

Biće u nestajanju.

Šta mislite o američkim i NATO kovanicama rat protiv terorizma i mirovne misije ?  Šta mislite o NATO savezu ?

NATO je opskurna organizacija, kod koje je sve, od A do Ž, problematično. Na primjer, «misija» u Avganistanu, koja  je geopolitička a ne zbilja mirovna. Ako bacimo pogled na kartu, vidjećemo da se Avganistan graniči sa Iranom, zemljom za koju se vezuju zloslutne prognoze.

Isto, agresija na Libiju. Ako i prihvatimo brainwashing da je Gadafi bio zlikovac, postavlja se pitanje: šta su kriva djeca, njegovi unuci? Hoću da kažem: gdje god da interveniše, NATO ubija djecu. To je činjenica.

Da budemo hipotetični i proročanstveni – šta čeka ljude i planetu, u društveno-političkom smislu, u narednim decenijama, vjekovima ?

Pravo da vam kažem, pitanje je da li će biti vjekova.