Konačno, odlučih da uzmem pravdu – zakon u svoje ruke!

piše: Dr Momčilo Dušanov Pejović

Nezadovoljan krajnjim ishodom istražnih radnji od strane državnih organa – institucija (Uprava policije i Državno tužilaštvo) odlučih se, za jedini meni izgledni i mogući izlaz iz „moje afere“, slične onoj državnoj zvanoj „aferi listing“ koja se „desila“ početkom decembra protekle godine, da uzmem u svoje ruke pravdu – zakon i putem glasnog razmišljanja i javnog prozivanja pokušam da izdejstvujem, ako ne rješenje, a ono makar nastavak istražnih radnji na svom slučaju zamrlom u nadležnim državnim službama Crne Gore. A možda državne službe i znaju počinioca/e, ali ih ne otkrivaju iz „bezbjedonosnih“ razloga i interesu dalje istrage!?

Naravno da mi je, posebno u početku, bilo veoma teško ili bolje reći neizdrživo nositi teret teške krivice koju mi je neko sa veoma niskom i podlom namjerom plasirao objavljujući u dnevnom listu DAN, subota, 18. decembar 2010. godine, strana 26, pod naslovom „Privatizovao Institut,… a sa potpisom dr Momčilo D. Pejović“! Dakle, neko je, (ne)zvanično rekoše, putem mejla podnio lažne lične podatke, napisao tekst ispod koga je potpisao moje ime i prezime, naučnu titulu i naučno zvanje i podmetnutu kompromitujuću sadržinu teksta dao na čitanje crnogorskoj i široj stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti, a sa namjerom da (o)kalja, (o)kleveće, vrijeđa moj moralni lik i naučno djelo. Jednim dijelom u toj podloj namjeri nekome je bilo stalo i da zaustavi moje pisanje i objavljivanje tekstova u dnevnoj i elektronskoj štampi! Odmah da im priznam da su djelimično uspjeli u toj namjeri, jer dnevna štampa u Crnoj Gori više ne objavljuje moje tekstova, a elektronska štampa još uvijek se dosta dobro drži, iako je i ona svedena na par medija. Do kada ne znam i ne žalim se, već samo konstatujem.

Objavljenim tekstom sa lažnim predstavljanjem, kao potpisom mojim ispod navedenog teksta, nanijeta mi je nenadoknadiva moralna i ogromna materijalna šteta zbog koje ni danas nemam mira i uzaludno tragam za počiniocem/a toga kriminalnog djela. Veoma teško se sa tom činjenicom nosim, nikako ne mirim i veoma teško živim, što bi rekli naši stari „kopni(m) svakim danom sve više“! Niko da me razumije, pa zato i pišem tražeći (ne)kakav izlaz iz tako teške situacije. Možda se jednoga dana „slučajno“ desi pa se otkrije počinilac/i toga gnusnog kriminalnog djela! Za mene nepremostivog problema.

Tražeći pravdu i dugo obilazeći nadležne državne službe, da riješe „moju aferu“ ili nastave stopirani službeni postupak, imao sam priliku upoznati neke ljude od struke nadležne za tu vrstu kriminala ili kako to stručno nazivaju „sajber kriminal“. Naravno, obraćao sam se privatno i službama u susjedstvu i od njih veoma ažurno dobio izvjesna uputstva, za razliku od ovih naših tu u Crnoj Gori, u sred Podgorice! Ovi naši mi savjetovahu da se „manem ćorava posla“, a neki rekoše „nijesi ti tako značajna ličnost da bi neko pokrenuo cijelu službu“! Treći rekoše „mi znamo ko bi to mogao biti i radimo na utvrđivanju dokaza“ i tako dalje! Na kraju mi jedan „mlađi“ gospodin tada, ipak, nešto „značajnije“ reče: „Ko zna zašto je to dobro, a što ti se desilo“!? Ne razumjeh ga tada, ma ni kasnije zadugo! Međutim, da ne bi „afere listing“ ni danas mi ne bi mnogo jasnija bila slika cijele „istrage“ po pitanju istražnih radnji na „otkrivanju“ počinioca „moje afere“.

Puka slučajnost je da postoje tri (sic!) „sumnjive“ sličnosti između pomenutih afera, moje (lične) i njihove (državne)! Prva sličnost je da su obije „afere“ vezane za mjesec(e) decembar, iako je „moja afera“ od 18. decembra 2010. godine, a „afera listing“ od 04. decembra 2011. godine! Stvar je sasvim ozbiljna da bih sada pravio aluzija na izjavu „da je više DECEMBARA“ mi bismo bili samo na korak od ulaska u Evropsku Uniju!? Druga „sumnjiva“ sličnost, takođe slučajnost, jeste da se moje radno mjesto, dakle službena aktivnost odvija u susjedstvu tik pored objekta ANB i stambene zgrade u kojoj stanuje Predsjednik crnogorskoga Parlamenta, mada ne može biti nikakve sumnje u „njihovu“ prošlost kao dvaju objekata u kojima pukom slučajnošću ja službujem više od tri decenije i objekta koji je prije nekoliko godina sagrađen, u kojem stanuje rečeni Predsjednik, ili objekta koji je „priveden namjeni“, upodobljen i rekonstruisan za potrebe ANB službe.

Kakva slučajnost da su sva tri objekta na udaljenosti od svega „dvadesetak“ metara jedan od drugoga i još „afere“ koje neko ima namjeru (po)vezati za državne službenike i(li) privatna lica! Da li to može biti za nekoga velika prednost u istrazi, možda sumnja ili bezazlena okolnost? Tek sada riječi „mlađeg“ gospodina „Ko zna zašto je to dobro, a što ti se desilo“, dolaze do izražaja i dobijaju svoju pravu vrijednost, naravno za nastavak istražnog postupka na „mojoj aferi“!? Nadam se da neke „radnje“, koje bi se preduzele, mogu dati rezultat, naravno ako službe u tome svemu (pr)ocijene svoj „interes“! Međutim, sve navedeno ne daje pravo bilo kome da baci i zrnce kakve sumnje iz koje bi neko htio zlonamjerno da „gradi“ ili konstruiše radnje na osnovu kojih bi kasnije imao nekakve ili bolje reći nikakve valjane „dokaze“, a kojima bi se moglo poslužiti u javnosti u cilju plasiranja „istine“ i „otkrivanja“ krivaca za nastale „afere“.

Ono što je u svemu navedenom, koliko toliko, možda „dobro“ jeste da će nadležne službe možda nastaviti istragu i na „mojoj aferi“, iako ja nijesam nikakav stranački, politički, niti državni činilac zbog koga bi se službe pretrgle radeći na „otkrivanju“ počinioca, koji je „putem mejla“ dostavio kompromitujući tekst! Zdrava logika mi nalaže da, makar glasno, sam sebi postavim pitanje: „Zašto se ne povede istraga o pošiljaocu  – moga – mjela“, a očigledno je da su državne službe snabdjevene visoko sofisticiranom tehnikom i stručnim ljudima koji znaju svoj posao, ako su već mogli naći „ruter“ – IP adresu pošiljaoca mejla u „aferi listing“. Takođe, još jedno onako laičko a zdravorazumsko pitanje, za sve one koji se bave „sajber kriminalom“: „Da li je tako teško pronaći poslati mejl registrovan na YAHOO-u, a službe znaju sve što se priča preko mobilnih telefona i imaju snimljen svaki razgovor njima i službi „interesantnih“ osoba?

Mada nijesam osoba za koju bi službe trebale danonoćno raditi na otkrivanju počinioca, ali jesam slobodan građanin i državljanin Crne Gore, koji ima pravo na informaciju i zaštitu javnog integriteta ličnosti i naučnog ugleda, bez obzira što se nekome ne sviđa moje pisanje i javno reagovanje, ili što politički nijesam aktivan odnosno stranački – partijski sam potpuno slobodan! Da li sam i usamljen?

Ma, uopšte me ne zanima „činjenica“ što nadležni organi i službe države Crne Gore „ne mogu“ ili „neće“ da riješe „aferu listing“, jer za mene je „moja afere“ daleko značajnija i mnogo teža, a veoma ljednostavno rješiva, upravo zbog razloga što sam običan građanin, koji mora biti potpuno zaštićen i koji od države ima pravo zahtijevati da otkrije počinioca/e i istjera pravdu na čistac. Ako državne službe nemaju zakonske, stručne i tehničke moći onda imam pravo da na svoj način rješavam svoj problem – „aferu“, tražim pravdu i izborim se za nju.