Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu (3. nastavak)

Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u „evolutivnom hodu vremena i promjena”

„Davna ideja Narodne stranke da se vaspostavi slavna Dubrovačka Republika i tako na miran i demokratski način riješi pitanje granica između Crne Gore i Hrvatske dobila je ovih dana na aktuelnosti i značaju. Zapravo, ideja je počela da se pretvara u stvarnost! Predstavnici Narodne stranke i slobodoljubivih Dubrovčana sastali su se prije nekoliko dana u Cavtatu i dogovorili se o daljim aktivnostima na realizaciji te ideje… Dubrovačka regija bi, prema ovoj zamisli, bila proglašena za slobodnu, bescarinsku zonu Južne Evrope, u kojoj bi vladali zakoni preduzetništva i slobodnog tržišta. Vrlo brzo žitelji ovog kraja imali bi dohodak veći od 12.000 dolara po glavi stanovnika. Narodna stranka odavno je lansirala ideju da se Dubrovniku vrati vjekovna samostalnost i nezavisnost – izjavio nam je tim povodom dr Novak Kilibarda, predsjednik Narodne stranke… Narodna stranka, rekao je na kraju Kilibarda, u svakom slučaju, smatra pogibljenom i pomisao da se vojska povuče sa dubrovačkog fronta dok se prostor Dubrovnika potpuno ne demilitarizuje…“. Kad je ovo pisao i objavio u „Narodnom Ogledalu“ Novak Kilibarda ni slutio nije da će ga danas ono demantovati za sve ono što priča i pripovijeda u „ispovijesti(ma)“ ili na javnim istupima, po kuloarima i tako dalje, bježeći od vremena „rata za mir“, a pripisujući radnju i krivicu na svoje istaknute članove iz tadašnje Narodne stranke. On danas na „miru“ čita i isčitava svoje govore i kolumne isčuđavajući se da mu je sve to prošlo bez i da mu je dlaka sa glave falila i još pride nacionalnu penziju „zaradio“ i dobio zbog pranja političkih biografija čelnika iz crnogorske političke elite nastale u vremenu „rata za mir“.
„Botaničar, etnolog, baštovan…” u isti mah i optičar znao je da osjeti talas i najmanjeg povjetarca i razazna miris cvjetova koji nadolazi, pa ga je vješto za sebe prilagođavao i njemu se podvrgavao. Politički vjetrovi, koji su u nacionalističkim vremenima posljednje decenije XX vijeka olujno duvali, na njega su samo pozitivno djelovali i „pragmatično“ bili usmjeravani u pravcu njegovih političkih zanosa i vizija kao i osvajačkih namjera prema „srpskom Dubrovniku“ i svim srpskim zemljama na prostoru nekadašnje velike i jedinstvene bratstvom i jedinstvom optočene „monolitne Jugoslavije“. „…Razumije se, treba priupitati vladajuću partiju šta je predvidjela kao protiv mjeru naftnom embargu… Da li Dubrovnik treba da proglasi svoju autonomiju zavisi od žitelja s teritorije stare Dubrovačke republike… Ja želim da vidim lijepe Konavljanke kako opet u miru prodaju svoje grožđe na našim pijacama. Ako stara Dubrovačka republika ostane kao što je bila teritorija s koje Hrvati pucaju na Crnu Goru, neće biti smirenja ni Hrvatima ni Crnogorcima, niti će konavljanske ljepotice u miru prodavati svoje grožđe“!
O njemu su izvjesni pisali veoma oštro i negativno, uvredljivo ili realno dajući političke ocjene, kao na primjer: Kilibardine naučne „magareštine i nepodopštine“… „on bubne sličnu, ali gromadniju budaleštinu“… riječ „kilibarda“ mogli bismo uzeti kao jedinicu za banalnost… dosta je reći: Kilibarda je specijalist za pravljenje jezičkih bogalja. I nakaza“… „poznao bih tvoju rečenicu u koju je kuga udarila, pomorila što bješe pismeno i što mrvu pameti imaše…“… a pošto mu je sluh za jezik uzet svaki čas upada u komične, nekad groteskne nesporazume… Ja Kilibardu zovem Slobov Hrt Karaman, kako ga titulira i Jevrem Brković u romanu „Monigreni“… Eto taj učenjak koji veli „samouvjerena u tursku pobjedu“ i „smisaono značenje“ – dobitnik je Trinaestojulske nagrade!… Kilibarda je majstor autoparodije…“. „Grom zagrmi na svetoga Savu usred zime, kad mu vrijeme nije, sinu munja na časne verige, potrese se zemlja sa istoka“…. „Ali da Kilibarda po stoti put krčmi maglu i besmislice, to stoji“. A možda je i drugačije, kako neko reče ili ocijeni, da se radi o svojevrsnom „kilibardizmu“ u najpozitivnijem značenju te riječi! Zašto ne reći da je bio „vođa ’srpskih Spartanaca’ u Crnoj Gori…“, a da se „…ove rede proslavio kao narodni guslar…“!
(…) Da li će konačno podnijeti svoj izvještaj o političkom „radu“ pa makar to bio drugi dio njegovih „ispovijesti“? Na osnovu brojnih napisa, kritika, izjava, reagovanja, intervjua i tako dalje objavljenih u štampanim i elektronskim medijima, kao i izvjesne dokumentacije o Novaku Kilibardi kao političaru dali smo njegov politički lik onako kako je on uistinu izgledao i djelovao za protekle dvije decenije, nastojeći da budemo objektivni u prikazivanju i argumentaciji, bez pristrasnosti i bilo kakve pomisli da uvrijedimo njegovu političku ličnost. Kritici smo podvrgli sve ono do čega smo mogli doći i što je bilo za kritiku, a bilo nam dostupno analizirajući i upoređujući sve njegove izjave, intervjue i tako dalje. Nijesmo sakrili ništa što je bilo pozitivno u njegovoj dvadesetogodišnjoj političkoj djelatnosti.
„Da zlo bude veće danas je također uz Brkovića i najveći crnogorski veliko-Srbin iz ’90-tih dr. Novak Kilibarda, koji se uz višegodišnje šurovanje sa Karadžićem, Miloševićem & chetniks company, glasno zalagao za „veliku Srbiju”. Ovaj pačarist je „Šešeljevski” sijao govore mržnje prema „Turcima”, misleći na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima je pokazivao put za Tursku i da nikada neće imati mira u CG. Tako je ovaj vrsni i rasni današnji Crnogorac sa Zurotićem, Buhom, Maksimovićem & comp., uz Momovo i Milovo aminovanje proganjao bošnjačke intelektualce sa posla! Ni to nije sve, jer vjerujem da Jevremu nije promaklo da su rezervisti iz Kilibardine stranke išli po Foči da šire „čojstvo i junaštvo“. (…)
„A da li ste razmišljali o savezu SUVERENIH država Srbije i Crne Gore, tim prije, što bi, čini se, i partije crnogorskog bloka, mogle pristati na tu varijantu? KILIBARDA: Kada bi crnogorska svijest bila ona iz vremena knjaza Danila i kralja Nikole ja ne bih imao ništa protiv toga da i Crna Gora bude suverena, pa da se onda ujedinjuje sa Srbijom koja se njoj dopada! Međutim, u Crnoj Gori su se nasložili afiniteti prema nekoj drugoj njenoj poziciji, onoj koju su slijedili guvernaduri Radonjići. Možemo da kažemo i ovako – neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“!
Kao nekadašnji veliki Srbin on danas sebe ne napada kao „velikoga“ Crnogorca niti mu što ima zamjeriti, jer je to, ipak, njegova „evolucija“ iz „pragmatičnih“ razloga! Međutim, on nekadašnjem velikom Srbinu uveliko zamjera samo zbog „snova“ i velikih „zabluda“ u kojima je tada ili bolje reći sve do tada bio!? Teško je velikom Srbinu nekadašnjem i sadašnjem „velikom“ Crnogorcu od „pragmatičnog“ i „evolutivnog“ Novaka Kilibarde, koji će ih napadnuti samo kad mu neko uskrati privilegije. Kada se u njemu posvađaju ili politički mimoiđu veliki Srbin i „veliki“ Crnogorac teško je onda reći ko će izvući deblji kraj ili biti pobjednik, jer i jedan i drugi znaju narodnu poeziju naizust, a posebno stihove sa kojima oni vješto znaju manipulisati, a uz sve to obojica su tvrdoglavi i promjenjivi kao kameleon.
Kada je Kilibarda „doprtljao“ u Sarajevo posve se odomaćio i postao starosjedelac koji zna u detalje „šta se ovdje zbivalo u proteklih osam godina… Umije čovjek i tačka. Svud se taj umije prilagoditi! Ne može se s njime mjeriti ameba koja inače drži svjetski rekord u prilagodljivosti“. Zašto „crnogorska ameba sa kokardam“ odbija polemisati sa Markom Vešovićem? Nije valjda da mu nije nivo, iako je „darovit pjesnik i intelektualan čovjek“, a zaboravlja da „njegovi jurišnici jesu palili i pljačkali po Bosni, ali ne divljački, nego vazda uljudno, otmjeno, s ukusom, s mjerom, ne stihijski već po protokolu“. Inače M. Vešović opisuje Kilibardu kao „dojučerašnjeg crnogorskog dvojnika Šešeljevog“! Kilibarda je bio prihvaćen od strane Izetbegovića bez ikakve „uzdržanosti“ pa njegovo prisustvo kao čovjeka koga je Karadžić u ratu odlikovao ordenom – medaljom nije drugima smetalo!? Zašto sada ne zakači taj orden na staračke grudi, junačke srpske i crnogorske i ne treba kao nekada da prijeti „Treba lomit munar i džamiju, a badnjake srpske nalagati“, jer „zemlja zaudara Mu’amedom“ ili „…da tjera Turke na buljuke“ kao Marko Kraljević u narodnoj pjesmi. Moguće da su jedan drugom bili od velikog interesa! Da li je baš tako bilo?! „Ali u redu: ako Kilibarda valja Izetbegoviću, eto mu ga pa nek se njime zakiti ko prvomajskim karanfilom“!
(…) Profesor Kilibarda je i danas vrlo prisutan u crnogorskoj javnosti, a naročito je bio medijski aktivan i prisutan ujedno i reklamiran u periodu svoje političke karijere u posljednjoj deceniji XX vijeka u svojstvu lidera Narodne stranke. Sve u cilju samoreklame nekada je znao zapjevati i onu pjesmu „Gdje sam bio nijesam se krio“, pa na noge lagane stati i na svakom mjestu postojati. Zna on iz koje je to pjesme i iz kojega ciklusa, ali nije više kadar „stići i uteći“ i na strašnom mjestu postojati! A bogme je nekada letio i visoko uzlijetao i slijetao brzinom narodnoga pjevača, a sada mu preostaje da očerupan zimuje među kokoškama! Čega li se plaši? Da li su u pitanju privilegije bijedne, koje bi mogao izgubiti ako progovori kako trebuje i priznanjem se izdigne iznad sebe samoga i svoje političke prošlosti? U svojim metamorfozama, političkim mijenama i stavovima kao lider Narodne stranke je daleko otišao. Razlozi za takve promjene su psihičke i moguće da trpi neke fizičke pritiske. On mnogo više govori sam o sebi i priča sam sa sobom nego što ima namjeru da čitaocu objasni realnost onoga u čemu je učestvovao. „Njegovi nekadašnji ideološki i nacionalni stavovi evoluirali su do nekih stavova koji su potpuno neprepoznatljivi. Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin. Njegovu izjavu tumačim kao reagovanje na političke primedbe koje sam izneo o Platformi Crne Gore“.
Zbog nekih njegovih naglih promjena i iskakanja iz voznoga reda tražen je opoziv sa pozicije političkog savjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu od strane Fonda za humanitarno pravo „…zbog njegove otvorene višegodišnje podrške politici haških optuženika i podsticanja na mržnju protiv pripadnika drugih naroda“. Kilibarda je bio svjestan činjenice da će takvim napadima skrenuti ili privremeno otupiti oštricu u javnosti i u očima onih koji su bili dobro upućeni u njegovu političku djelatnost u vremenu „rata za mir“. Podsjetićemo se na početak posljednje decenije XX vijeka i izjave N. Kilibarde: „…Treba napustiti haške razgovore i tražiti da se jugoslovenski slučaj prebaci na Ujedinjene nacije, odnosno Savjet bezbjednosti… Ako gospodin Karington priznaje hrvatske granice koje su komunisti postavili, treba mu reći da su te granice ništavnije čak i od onih koje je Hrvatska imala tokom Pavelićeve vladavine. Pavelićeve granice priznale su sve fašističke države, a hrvatske granice, koje su odrezali brozovski komunisti, nemaju ama baš nikakvo pravno značenje…“. Sa kakvim i kolikim je znanjem iz istorije, a posebno upoređenja, tumačenja i zaključci o ne tako davnoj pršlosti, N. Kilibarda raspolagao tada? Do dana današnjega ostalo je to njegovo „znaje“ iz istorije i posebno tumačenje i objašnjenje istorijske prošlosti i pojedinih a brojnih događaja na prostoru nekadašnje jugoslovenske državne zajednice. Da li su osnivači Narodne stranke prilikom njenoga osnivanja zaista „imali jasne ciljeve na dan njenoga osnivanja…“ i da li su svi ciljevi postignuti posebno u periodu „rata za mir“ da se danas „…oni koji su obnovili tu stranku neće postidjeti ni pred slavnim i mudrim precima ni pred, valjda, od nas srećnijim potomcima“!? Znao je sklapati političke brakove iz ličnog i stranačkog računa samo da se dočepa bilo kakve vlasti, naravno prethodno dobro osmislivši način na koji će to učiniti vješto i gotovo neprimjetno i kako da to bude u „interesu“ njegovih birača i naroda Crne Gore!
Znao je igrati političke igre i biti „dobar“ mamac na koji je hvatao sve one do kojih mu je bilo stalo samo da se približi onima iz vladajuće stranke i čelnika DPS-a. Njegova partija Narodna stranka doživjela je zajedno sa njim najveću transformaciju i donekle prebrodila velike krize unutar same stranke, a može se reći zahvaljujući njemu ipak o(p)stala na političkoj sceni Crne Gore u vrijeme njegovoga vođstva-liderstva, mada je na posljednjim parlamentarnim izborima, zbog prethodnih previranja i ostavki lidera u toj stranci ona danas van parlamenta. Narodna stranka od radikalno srpske stranke postala je gotovo neprimjetna opoziciona građanska stranka bez političkih ličnosti koje su mogle stranku da omasove i unutar je reorganizuju.
Njen prvi zaokret u političkom smislu je koalicija sa Liberalnim savezom, a nešto malo kasnije sa DPS-om, da bi ta stranka poslije njegove smjene kao i napuštanja nekih njenih političara Predraga Drecuna, Dragana Šoća (ostao u stranci ali bez javnog političkog djelovanja i namjerava otići u zasluženu penziju koristeći zakonske mogućnosti i olakšice za parlamentarce! Nešto kasnije je, ipak, namjeru ostvario i postao penzioner koji se bavi advokaturom! I to ne običan penzioner već onaj sa nacionalnom penzijom sve po zakonu i zaslugama, nije valjda onim iz vremena „rata za mir“? Ako nije tako zašto je zovu nacionalna penzija i šta je on to učinio za narod da bi bio penzioner sa nacionalnom penzijom? Naravno i njegov politički drugar P. Drecun postao je penzioner sa nacionalnom penzijom, vjerovatno po političkim zaslugama iz vremena „rata za mir“ ili samo zbog onoga što je u Skupštini Crne Gore prozivao vlast da vrate pare: „gdje su pare“. A možda je najviše zaslužio nacionalnu penziju jer je za političku partiju na vlasti DPS javno govorio i nazivao je DRPS partijom i DRP sistemom. Nijesu jedini, a izvjestan broj bivših parlamentaraca – narodnih poslanika već su to „pravo“ iskoristili).
(…) Nedosljednim stavovima u politici i napuštanje osnova programa stranke, kao i koaliciona saradnja sa strankama koje su bile potpuno suprotnih političkih opredjeljenja i stavova prema značajnim pitanjima iz politike, i političkog programa prema državi i prema građanima, a ujedno i prema svome biračkom tijelu, Kilibarda je usmjerio stranku u sunovrat. Svemu tome velikim dijelom doprinijeli su i čelnici Narodne stranke, pa je ta stranka jedina na političkoj sceni Crne Gore koja je iznjedrila najviše stranaka i time značajno oslabila biračko tijelo prije svega u Narodnoj stranci, a dijelom u javnosti i kod onih koji su bili stranački neopredijeljeni, ali je ipak opstala mada danas nije prisutna u crnogorskom parlamentu. Važno je da su njeni politički prvaci kao visoki partijski i državni funkcioneri ostvarili pravo na nacionalnu penziju. Oni danas znaju zašto su se borili u „ratu za mir“, tako da se danas mogu slobodno (po)dičiti i reći da su „prvoborci“!
(…) „…Gospodin predsjednik Vlade, na pitanje: da li je istina da Vlada radi nešto i mimo zakona, odgovara…: „Molim vas, u ovim teškim vremenima mora se, znate, hodati ivicom zakona, pa i nešto da se uradi tako što nije baš, znate, usaglašeno uvijek sa nekim normama“… „To je gospodo moja, vrlo opasno. U vremenima teškim, ne smijemo imati taktičku saradnju sa kriminalom i bezakonjem. Vidite koliko je vladajuća partija Crne Gore, u jednom unutrašnjem, moralnom smislu – nemoralna. Svaka pomisao na taktičku saradnju nekih formacija, u ratu, sa neprijateljem, vas dovodi do bijesa da dokazujete da su to bili goli izdajnici. A čuvate li se gospodo, budućnosti? Šta će vam reći o vašoj taktičkoj saradnji sa kriminalom?… Ali šta će biti kada oni siđu sa vlasti? Mislite da će se te kohorte kriminalaca pomiriti s tim da opet budu samo kriminalci? Ne, gospodo moja! To se čudo ne događa. Kad oboli jedan dio organizma, to napreduje – pa će čitav organizam ubrzo biti bolestan“. A šta tek danas misli i radi N. Kilibarda pripadajući politički i životno sa onima koje je tada gotovo nazvao kriminalcima? Šta danas na sve to imaju da kažu Predrag Drecun i Dragan Šoć? Kako P. Drecun objašnjava svoj ulazak u bord direktora „najstarije“ banke u Crnoj Gori – „Prva banka“ osnovana 1907. godine (sic!), čiji je (većinski) vlasnik upravo brat bivšega premijera gospodina Mila Đukanovića, za kojega u jedno vrijeme nije imao tako lijepih i mekih riječi posebno ne u crnogorskoj skupštini? Možda su sve to narodnjaci sa N. Kilibardom, P. Drecunom i D. Šoćem, prespavali, zaboravili ili su bili u zabludi!?
Kratkotrajnu političku ljubav i saradnju u koalicijama Narodnu stranku i njene pristalice obezglaviće njen lider, a dodatno će tome doprinijeti partijski čelnici u stranci, počev od S. Đurđevca, B. Bojovića, P. Drecuna i D. Šoća. Kako bi rekao N. Kilibarda političkim rascjepom u DPS-u Narodna stranka je vidjela svoju šansu, ali je to trajalo privremeno dok se DPS unutar politički konsolidovao i opet preuzeo kormilo učvrstivši se još više na vlasti sa svojim koalicionim partnerom SDP-eom. Kilibardi nije pomoglo njegovo i njegovih „eksperata“ „studiozno“ posmatranje „kuda ide konvoj nekada jednistvenog DPS-a“. (…) U svemu tome Kilibarda je bio nadigran pa je brže bolje trčao da bi uskočio u poslednji vagon zahuktalog političkog voza da se smjesti poslije, naravno, gubitka mjesta lidera u stranci i napuštanja-izbacivanja iz stranke, na mjesto političkog savjetnika u Trgovačkoj misiji u Sarajevu. Dvije godine pred kraj XX vijeka on je pokušavao da spasi što se spasiti moglo, a to je prije svega poziciono mjesto poslije svih kriza u stranci i koaliciji na saveznom nivou, kada se još uvijek kalkulisalo sa referendumom i brojnim obećanjima biračkom tijelu stranaka i ukupnog građanstva u Crnoj Gori.
(…) Od početka djelovanja naše devize su: „Sa Srbijom da, pod Srbijom ne“. „Ako smo braća, nijesu nam kese sestre“. Milo Đukanović ne zasniva svoju politiku na odvajanju Crne Gore od Srbije, on je ne bi ni mogao odvojiti bez referenduma. Takav njegov put mi podržavamo… Mi nemamo nikakvih razlaza po pitanju nacije. Mi smo jedina stranka sa srpskim predznakom u Crnoj Gori koja priznaje crnogorsku naciju kao istorijsku realnost. Jedino zahtijevamo od ljudi koji predstavljaju crnogorsku naciju da nas priznaju kao Srbe u Crnoj Gori… Saradnja sa Liberalnim savezom bila je istorijski značajna i poetski lijepa… Ako bih se služio metaforom, koalicija sa liberalima bila je na neki način brak iz ljubavi, a sadašnja koalicija je brak iz čistog političkog računa… Mi smo našeg člana Predraga Drecuna, koji je potpredsjednik Vlade, zadužili da sve uradi da bi se izvršila vaučerizacija prije izbora – da građanin bude siguran da će dobiti vaučer, ako ne prije izbora, ono odmah poslije njih. Dakle, veoma smo zainteresovani da se prije izbora vidi trasa tranzicije i apsolutne privatizacije. Sto se tiče borbe za Jugoslaviju, to je podmetnuta teza… Ovu Jugoslaviju ruše Slobodan Milošević i Momir Bulatović… Vladajuća partija se teško odvaja od same sebe. Oni sve česće daju izjave kojima žele da nas marginalizuju i još vjeruju da mogu renovirati svoju partiju do moći i snage da sami upravljaju. Ako misle na koaliciju, oni će nam je ponuditi onda kada budu uvjereni da smo mi mali i slabi. Ja ih upozoravam da to ne rade. Mi se u Narodnoj stranci spremamo kao da ćemo sigurno sami izaći na izbore. A uvjerenje je da bi bilo bolje da idemo u konvoju koalicionih snaga… Naš poslanik Dragan Šoć bio je u pravu kada je prije četiri godine rekao da je jugoslovenska federacija straćara koju treba popraviti prije nego se sruši. Bili smo napadnuti iz svih oružja DPS da smo rušioci Jugoslavije… Ipak, mi naglašavamo da bi rušenje Jugoslavije zbog Slobodana Miloševića značilo paljenje kuće da bi izgorjeli miševi… Još se DPS udvara Miloševiću. Nijesu imali hrabrosti ni da glasaju protiv budžeta, nego su se uzdržali… DPS još nije pravi branilac državnosti Crne Gore i branilac ravnopravnosti u federaciji. To je izgleda u Crnoj Gori samo Narodna stranka… Narodna stranka će predložiti Skupštini rezoluciju o Kosovu…“.
Predsjednik NS i potpredsjednik Vlade Crne Gore N. Kilibarda kaže da odbijanje poziva da se ide u rat sa međunarodnim vojnim snagama NATO-a „ne znači dezerterstvo nego intelektualno rodoljublje“, ponavljajući svoj stav da međunarodne vojne snage nisu agresor, već iza njih stoji „čitavo demokratsko čovečanstvo“. Dokazivati ili raspravljati odnosno komentarisati navodno „intelektualno rodoljublje“ N. Kilibarde je bespotrebno, a dovoljno se podsjetiti podstrekačkih govora, nacionalističke mržnje i reći da je bio zapjenušani zagovornik odbrane srpstva i srpskih teritorija i govora podstrekačkih da se ide u „rat za mir“ i brani SFR Jugoslavija a protiv onih koji se otcjepljuju, jer je otadžbina u pitanju i „neprijatelj“ je na našim granicama – ustaše i muhamedanci!
Uveliko se bio N. Kilibarda uplašio optužnice da će Uprava Druge armije Vojske Jugoslavije, za koju je kaže „saznao iz pouzdanih izvora” i bio je zaprepašćen da će na njega podići optužnicu zbog izjave o potrebi zaštite teritorije Crne Gore u slučaju NATO bombardovanja, pa je bio jedno vrijeme dobro obezbijeđen da ne bi pao u ruke onima koji su ga potraživali. A zašto bi se N. Kilibarda „plašio“ optužnice od Vojske Jugoslavije kada je imao adute lične da joj je znatno pomagao u „ratu za mir“: „Crnogorska vlast dužna je da narodu podnese izvještaj o stepenu dostignute zaštite. Dok se god ne proglasi opšta mobilizacija u Crnoj Gori možemo se nadati da nam se dogodi ono što se dogodilo u Šidu i Apatinu.“… „Udri vraga ne ostav mu traga, ili gubi obadva svijeta“… „Armija treba da upotrijebi svu ubojnu moć da bi se deblokirale kasarne i da bi se spasio u Hrvatskoj srpski narod od istrebljenja. Ako tako armija hoće da postupi, treba sve rezerve rodoljubive snage da se rasporede po frontovima gdje to odredi komanda Armije“. Neće li da upotrijebi svoju moć koja je zakonita, treba dobrovoljci i da se pregrupišu u nacionalnu vojsku i da djeluju shodno interesima naroda kome vojska pripada. Ja nemam povjerenje ni u jednog Hrvata i Slovenca koji je u Armiji jugoslovenskoj“.
(…) Da li je danas zadovoljan državom, voskom, reformama političkim i ekonomskim, sudstvom, politikom i onim političarima sa kojima je vodio „rat za mir“ ili se kao nekad, dok je bio đak misleći da „niko na svijetu nema junake kao mi, ni more kao mi, ni zdravlje kao mi…“, kasnije duboko razočarao i začudio kad je „vidio da američke penzionerke imaju zdrave zube. A koliko je u nas stasitih nevjesta krnjavih i obezubljenih…“!? Da li i danas živi od priča i svojih „ispovijesti“, naravno sa dubokim zaboravom na tako njemu blisku prošlost ili je zadovoljan samo sa nacionalnom penzijom, honorarnom profesurom i po kojom satnicom iz njegove istorije na nezavisnoj televiziji?
(…) Vojna komanda je objavila poziv za mobilizaciju u Crnoj Gori 16. septembra 1991. godine. Komanda Titogradskog korpusa je naredila svim obveznicima, i svima koji su bili određeni da pruže materijalnu pomoć, a koji su vođeni kao pripadnici ratne jedinice br. 2277, da se odmah upute ka ranije određenoj lokaciji. Tada je Narodna stranka Crne Gore, pod rukovodstvom N. Kilibarde uputila poziv svojim članovima da se priključe jedinicama JNA, a njeno rukovodstvo podsjećalo građane Crne Gore na sve njihove „patnje” koje je uzrokovao komunistički režim apelovalo na osjećanje ponosa i pripadnosti „srpstvu”. „…Prije pet godina Narodna stranka nastala je kao autentična stranka, bez uzora. Bila je to, prosto, potreba tog trenutka!… Narodna stranka bila je prva stranka u Crnoj Gori koja nije antisrpska… a to je, pokazalo se, bio dobar mamac za vaskrs srpstva u Crnoj Gori, preko te stranke…. „Ogledalo“ je nastalo kao prirodan izraz želje da se ideje NS plasiraju u javnost…“.
Dakle, jasne su i tada bile „ideje“ novoformirane Narodne stranke i njenoga lidera zajedno sa ostalim istaknutim članovima, a sve je bilo podređeno „uslužnoj“ djelatnosti njenoga lidera i najužega rukovodstva, a ostali i obični članovi te stranke i njeni simpatizeri nijesu bili upoznati sa pravim političkim djelovanjem te stranke i naravno da su bili izmanipulisani i zavedeni za „Goleš planinu“. Kasniji slijed političkih događaja i isključenja iz Narodne stranke i „politika“ Novaka Kilibarde, kao lidera te stranke, iz „pragmatičhih“ razloga se mijenjala, preobražavala, krivudala izgovarajući se da se radi o „građanskoj“ opciji te stranke i „visokom“ poimanju demokratskih načela i slobode mišljenja i javne riječi bilo kojeg člana stranke.
Proklamacijom od 24. septembra Narodna stranka je pozvala na oružje za odbranu srpstva, i žestoko osudila svaki vid antiratne aktivnosti: „Poziv na demilitarizaciju Crne Gore upravo je poziv na izdaju koju očekuju hadezeovski istomišljenici u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji”. Nakon dužeg granatiranja, pješadija je ušla na hrvatsku teritoriju. „Šta reći o crnogorskim borcima na frontu? Tamo je velika hrabrost ali i velika pogibija. To su podvizi za legendu… Ja sam, kao predsjednik Narodne stranke, ponosan što članovi naše partije i disciplinom i junaštvom imaju visoko mjesto na frontu. Ali sam poražen vijestima da se tamo mnogo gine. Poručio bih članovima Narodne stranke na frontu da ne uzimaju platu, nego neka se taj novac uručuje njihovim porodicama, odnosno, neka taj novac bude nadoknada za platu koju dobijaju na radnom mjestu. Nijedan član Narodne stranke neće dozvoliti da ga neko smatra plaćenim vojnikom. Naši su članovi veliki borci i besplatni rodoljubi. Takvi će ostati i ubuduće“! „Iduće godine u ovo doba, ako Bog da, Dubrovnik će biti glavni grad Crne Gore, a Ljetnje igre biće u Nikšiću”. Da li sto bili svi mladalački snovi Novaka Kilibarde ili je on kao stariji i iskusniji već tada pripremao teren za nacionalnu penziju, bez obzira na neostvarene snove i njegove „realne“ zablude?
(…) Nekadašnji lider promiloševićevske Narodne stranke, N. Kilibarda se nadao da će vojna invazija na hrvatsku teritoriju stvoriti uslove za „rekompoziciju“ granica i materijalizovati san o formiranju Srpske Republike Dubrovnik. U kasno ljeto 1991. godine, on je bio glasnogovornik ekspanzionističkog nacionalizma, da bi tokom 2003. godine pokušao da se odbrani tvrdeći da je i on, kao i mnogi građani Crne Gore manje „obrazovaniji” od njega, bio zbunjen, uplašen i izmanipulisan od strane medija!? Da li su uzroci njegove zbunjenosti, uplašenosti, izmanipulisanosti nastali kao rezultat sa brojnih seansi – tretmana, razgovora i susreta američkoga ambasadora i narodnoga prvaka Novaka Kilibarde pa je „hipnoza” zaista djelovala po njega iscrpljujuće ali i „otrežnjujuće” ili su to bile njegove profesorske zablude?
Ne smije se zaboraviti da pomirenje podrazumijeva suočavanje elita sa prošlim greškama, ali i mirenje na individualnom nivou građana iz dvije države, a što je još jedan od rezultata seansi – tretmana sa ambasadorom! „Gospodin Zimerman s pažnjom saslušao je naš stav da se dubrovačka regija, odnosno teritorija bivše dubrovačke republike, mora militarizovati, kako bi bile mirne granice između Crne Gore i Hrvatske. Osjetio sam da gospodin ambasador dobro poznaje program Narodne stranke i da ima formiran stav prema našoj politici. Dogovorili smo se da se naši razgovori nastave, kazao nam je, nakon ove posjete, dr Novak Kilibarda“.
Kakav je danas „osjećaj“ N. Kilibarde i da li je on tada dobro izigran od jednog ambasadora ili je bilo još nekih dogovora za koje javnost ne smije znati, jer je bilo riječi o izuzetno važnim pitanjima iz domena „krupne politike“!? Šta sve skriva Novak Kilibarda od „krupne politike“ a koju nije htio iznijeti u svojoj „ispovijesti“? A šta je sve bilo na ostalim „seansama“ ili razgovorima lidera Narodne stranke sa brojnim delegatima i delegacijama, visokih evropski zvaničnika, ambasadorima i drugim ličnostima koji su imali „razumijevanja“ za njegovu politiku koju je tada uporno zagovarao „…da su Srbijanci i Crnogorci ravnopravni nosioci srpske državotvorne svijesti i da će uvijek živjeti u istoj državi…“?! Da li su ga i oni izigrali i nadmudrili, a „seansama“ ga opili i uvjerili da je lider Narodne stranke „ostao“ politička lukava lisica iz Banjana, koja darovito priča, izmišlja, insinuira, obrće, prevrće i kameleonski se mijenja iz časa u čas shodno „pragmatičnim“ razlozima, „evolucije“ njegove ličnosti i „u hodu vremena i promjena“?
Utvrđivanje političke odgovornosti je ipak prvi u nizu poteza. Zakon o lustraciji nikako da usvoje oni koji su vodili „rat za mir“ u Crnoj Gori, a N. Kilibarda sa svojim „ekspertima“ značajno učestvovao u svemu tome. Kurtoazno poklonjenje žrtvama, koje političari obavljaju protokolarno, može samo konzervirati bol i želju za osvetom. Istorija nas uči da se političke elite lako i često mire iz sebičnih razloga, pa stoga ne treba zdravo za gotovo prihvatiti ljeporečivu retoriku žaljenja i oprosta koji kao eho političkog spasa odzvanjao i na jednoj i na drugoj strani. Crnogorska politička elita pribjegava generalizacijama, kako bi izbjegla da odgovori na važna pitanja o individualnoj političkoj i vojnoj odgovornosti. Napori vladajuće elite u Crnoj Gori da jednako rasporede odgovornost za Dubrovačku operaciju na sve građane Crne Gore, sobom nosi snažan pečat hipokrizije i paničnu potrebu zaštite ličnog interesa i lične slobode. Takva retorika je namjerena ka depersonalizaciji krivice.
Izrazi žaljenja i izvinjenja crnogorskih političara za Dubrovačku operaciju i ostala zla nanešena susjedima, može se reći da su bili više motivisani savremenim političkim trenutkom i promijenjenim odnosom međunarodne zajednice prema situaciji na Balkanu. Naravno, ovakvi gestovi zaslužuju pažnju, ali bude i sumnju u iskrenost govornika, odnosno, rađaju nova pitanja o trenutnim političkim interesima kao motivu za akciju. Hrvatima je prvi izrazio žaljenje crnogorski premijer, pa potom i predsjednik, Milo Đukanović. To je učinio na mjestu koje njegov gest neminovno obavija velom cinizma: u Cavtatu, u junu 2000. godine. Reakcije na njegove izraze žaljenja su bile različite. Vojislav Koštunica je ustvrdio da je Đukanović oprao ruke od svojeg učešća u ratu, i sebe pokušao predstaviti kao potpuno promijenjenu osobu, i kao pravog zapadnjaka! On je, nadalje, podsjetio javnost da je tokom ranih 90-tih Đukanović kreirao crnogorsku i jugoslovensku politiku, te da se sada pretvara kako je to činio neko sasvim drugi. Tri godine kasnije, još jedan „crnogorski jastreb“ iz vremena Rata za Mir je prošao kroz političku katarzu sličnu onoj koju je 2000. godine doživio Đukanović. Trenutni predsjednik novoformirane države Srbija i Crna Gora, Svetozar Marović, se izvinio Hrvatima i Bosancima za sva zla koje su protiv njih počinili građani novoformirane države. S. Marović se, potom, izvinio svim građanima Crne Gore, koje su on i njegovi kolege, Đukanović i Bulatović, progonili prije dvanaest godina. Mnogo godina kasnije (u oktobru 2011. godine) u Crnoj Gori će gostovati Tereza Kesovija i pjevati pjesme u Crnogorskom narodnom pozorištu za političku elitu koja je vodila nekada „rat za mir“. Da li su tada bili prisutni svi oni čelnici, visoki državnici i partijski funkcioneri iz Narodne straneke i ostalih stranaka, a posebno da li je N. Kilibarda bio prisutan da dami iz Hrvatske pruži ruku pomirenja i izvini joj se za učešće njegovih pristalica za napad na Dubrovnik i za razaranje njenoga doma?
Prve ordene Radovan Karadžić je dodijelio 9. januara 1994. godine na svečanoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Odlikovano je oko 180 najviđenijih boraca za ideale saveza srpskih zemalja, odnosno velike Srbije. Orden Nemanjića se dodjeljuje za istaknute vojničke podvige. Izuzetno, i građanskim licima „zbog posebnog doprinosa u organizovanju i vođenju odbrane srpskog naroda i države“. Ljude od riječi, visokim odličjem, Ordenom Njegoša, Karadžić je, između ostalih, odlikovao i ljubitelje „lepe reči“, koji su propagirali rat, veliku Srbiju i etničko čišćenje. Tako je Karadžić Njegošem prvog reda odlikovao Novaka Kilibardu dugogodišnjeg lidera „ultrašovinističke“ Narodne stranke, aktuelnog srpsko-crnogorskog diplomatu u Sarajevu.
(…) Da li je N. Kilibarda imao samo govorničkog – retoričnog udjela u paljenju Konavala i bombardovanje Dubrovnika ili je nacionalistički žar razgarao sa svojim dobrovoljcima iz njegove Narodne stranke i onima koje je uspio usput zatrovati svojim lijepim govorima i snovima o srpstvu i prostranim srpskim teritorijima čak od srednjega vijeka? Da li je on bio samo huškač rata ili i organizator ratnih operacija odnosno usmjerivač tih operacija ka ostvarenju „srpskoga sna“ i Dubrovačke republike? Da li on otkriva svu svoju „istinu“ ili samo nastoji da svojim zabludama čovjeka u dobrano zrelim ili vremešnim godinama kazuje da je bio opijen i obnevidio usljed nacionalističke zapjenušanosti i mržnje prema ostalim narodima i „inovjernicima” i svima koji nijesu Srbi? Da li je njegovo izvinjenje ili njegov oprost samo kurtoazno ponašanje i dodvoravanje ili veliko lažno predstavljanje sa kojim želi oprati sva svoja nedjela političkog licemjerstva kao lidera tadašnje Narodne stranke?
Da li je njegov (raz)um onaj iz perioda „rata za mir”, ali sada zavijen oblandama miroljubivog koegzistiranja sa susjednim državama i narodima na kojima je širio svoju ratnohuškačku propagandu šaljući svoje dobrovoljce i dajući im moralno pravo da osvajaju „srpske teritorije“ koje su nekada bile „srpske“?! Da li su to sada zakašnjeli kompromisi sa kojima nastoji izmiriti i sve narode na nekadašnjim teritorijama na kojima su ratne strahote uzele nebrojene ljudske žrtve i nanijele ogromnu materijalnu štetu? Šta je to što je kod njega iskreno, pošteno i politički moralno da bi ga od svega onoga opralo ili mu umanjilo moralnu i ličnu kaznu za njegova nedjela iz „rata za mir”? Da li su njegova izvinjenja i oprosti samo mudri način političke bitange iz vremena „rata za mir” i snalaženje da spasi staru čapruljinu u kojoj se danas nalazi i pokušava još po nešto politički profitirati, neko mjesto (pri)dobiti i zadržati privilegije zbog onoga što svojim današnjim pravdanjima, govorima, razmišljanjima, nakadnom pameću o prošlosti sudi, procjenjuje, ocjenjuje, zaključuje, pametuje, improvizuje, zanemaruje, minimizira, opstruira, zbrinjava, riba nečije obraze i tijelo, čuva i abolira od krivice za sve što su on i njegovi tadašnji istomišljenici i politički sadrugovi činili u „ratu za mir”?
Dugo vremena gospodin N. Kilibarda napadno je prisutan u crnogorskim medijima štampanim i elektronskim, na svim izložbama i naučnim skupovima. Tada je bio uvijek spreman da i bez svoga ličnog prisustva kaže koju riječ ili prikaže, da osvrt i ocijeni vrijednost o nekoj knjizi iz društvenih nauka. Bez njega se „nije” moglo od kada je počeo da se bavi politikom pa sve do današnjih dana kada je „samostalni p(oli)tičar” i dežurni cenzor svega što se pojavljuje u izdavačkoj djelatnosti u Crnoj Gori počevši od srpskoga pa do crnogorskoga jezika. Bez njegovoga „meritornog” stava ili hvale i pohvale, ne može ništa imati onu vrijednost koju bi inače pojedino djelo zavrijedilo! Međutim, nije uspio da svoje ime upiše makar u redakciju ili Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika, iako je on danas njegov zagovornik, pristalica i veliki tumač. Tu je njegova velika falinka koju je htio nadoknaditi indirektnom kritikom povodom onih koji su bili članovi za standardizaciju crnogorskoga jezika i one koji su tu stvar doveli do kraja a bez njegova prisustva, kako tako.
(…) Bio je angažovan politički maksimalno na izradi deklaracije o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore i tu je iskazao sva svoja „naučna” znanja i istraživanja projektujući „srpstvo” kao ideološku osnovu na širokim prostorima „srpskih zemalja” za koje je on utvrđivao granice i sanjao snove o „Dubrovačkoj republici” i jedinstvu srpskih zemalja „Dušanovoga carstva” na prostoru Balkana. Da li je tada imao (ja)snu viziju srpstva i srpskih zemalja i da li su mu bili realni zahtjevi na kojima je gradio (ne)moguću misiju, a za njega tada je sve bilo slavodobitno i brzo?
Znao se tada nametnuti kao veliki ideolog srpskoga sna, začiniti sve to epskom poezijom i stihovima koji su promovisali srpstvo, da bi danas samo jednostavno rekao izvinite, oprostite „bio sam u zabludi” kao i da se „stidi” svojih činjenja u vremenu „rata za mir”, a politika je bila njegov hobi i igrao se on sa onima koji su mu vjerovali, koje je zavodio, ubjeđivao istorijskim argumentima-faktima, stalno se ispomažući stihovima iz kosovskoga ili hajdučkoga ciklusa. Kilibarda Novak više govori sam o sebi iz vremena njegovog srbovanja, više nego što danas vodi (bez)uspješnu borbu da opere ono što se ne može oprati, jer su naslage političkog blata na njemu debele i čvrsto zakorale, a mnogi mladi životi nošeni njegovim dobro ciljanim i odabranim stihovima padali su na mladost koja mu je vjerovala i ostavili su mnogi svoje živote na braniku „otadžbine” od koje se on odrekao. „…Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin…”, reći će o njemu jedan srpski političar i državnik. A danas je jasno da su to bile gotovo proročke riječi srpskoga političara, jer se Novak Kilibarda poklonio i priklonio onima protiv kojih je dugo godina bio i atakovao na njih ne samo u crnogorskoj skupštini nego i u javnim medijima.