EUrovizija

Povodom najave  našeg najnovijeg kandidata za EUropjesmu, redakcija portala je odlučila da dodijeli maksimalnih 12 bodova (12 points)  legendarnom kantautoru i kompoziciji OJ VESELA VESELICE:

Oj vesela veselice
Oj vesela veselice,
Vesele ti oči imaš. [2x]

Koga god si pogledala,
Svakome si ranu dala. [2x]
I mene si pogledala
I meni si ranu dala. [2x]

♫ ♫ ♫ ♫ 

Šta bi, bjela vilo, dala,
Da si mene prije znala? [2x]
Ja bih dala vezen jastuk,
Na jastuku ime moje. [2x]

Ime moje i ime tvoje,
Da se dvoje ne razdvoje. [2x]
♫ ♫ ♫ ♫ 

Comments

  1. EKSKLUZIVNO: Vesova pjesma je plagijat!

  2. Da li je taccno, possto nisam u Crnoj Gori, da je taj cuveni fiolm SSemsudina Radonccica, scenario Darko Šupkovic, kandidat za Oskara? Hvala lijepa.

  3. Jes, jes ZIVA ISTINA vam je to!

  4. Ako vas intersuje do straobalno djelo mozete ga skinuti sa TV BiH i uvjeriti se u njegove neslućene propagandne domete. Mene se najvisse dojmila sekvenca kako SSemsudin drzzi ccas iz istrazzivacckog novinarstva! Moji intelektuakni kapaciteti nisu ipak toliki da odgonetnem ccemu sluzzi z+ta scve,a pa ako neko zna opet bih molio za objassnjenje. Hvala lijepa.

  5. gresska u kucanju – TA SCENA, izvinjavam se!

  6. hoću da imam šiške kao veso vukotić
    hoću da češljam kosu kao veso vukotić
    fanovima delim slike
    smeškam se na ženske krike
    mećem svukud… uskličnike
    kao veso vukotić

  7. Eo Semsu prilike da napravi jos jedno remek djelo na koje bi mu i Spilberg pozavidio.Veselko Veseli: covjek koji je digao crnogorsku privredu iz pepela. Udri Semso, talenat ti manjka!

  8. NIsma znava da se Šemsudin razumije i u neolibalizam kao Veselin dr Vukotic?

  9. dajte link za film shekoga

  10. Plannco Wallach S. says:

    Shemki.

  11. Semso je potencijal, ne sprdajte se ljudi.Po aristokratskim salonima bihmne se prica da dobija Pulicerovu nagradu,garant. Vele dukljani da su lobirali, velike pare ulozili u njega. Nije sala.

  12. Eto najavise sjutra u 21.15 na zivostinucoj emisiji Semkijev uradak

  13. Će da gledamo, će da se divimo i sve da poverujemo. Dede Šemsa da se potrudiš, ne smeš da dozvoliš da se ljudi smeju bre. Samo napred srbine!

  14. kuku vidjoste li uradak

  15. Ha ha ha ha ha ha ha ha ha a glavni dokaz gosn.Peča je da je sa prozora vidio Slobodana Pejovića u žbunju!
    A, na pitanje Šupkovića kada se Pečo javio Radončiću, odgovor je- onda kada je čuo da se daju odštete! Pa Radončić je i prije odšteta bio aktivan, kako to da se Pečo sjeti daidže tek kad su pare počele da se vrte?
    Ipak, najveća muka je Radončiću što je Šerbo Rastoder uručio Slobodanu nagradu, pa kaže: Sve bih oprostio, ali ja sam Šerba upozorio da ne daje nagradu Pejoviću, jer je ovaj saučesnik pokajnik; ali, i pored svega oni njega i dalje dižu u nebo.
    I najjače od svega je to da su Slobodan Pejović, Miško Perović, Željko Ivanović, Esad Kočan, Milan Popović i Pavlovići jedna grupa interesno povezana.
    Hahahahahahahahahah e što čovjek može samog sebe da sroza, niko ne može. Žao mi ovih nesrećnih i nedužnih ljudi, iskorištenih. Ma pih!

  16. hahahahahahahahahahahah sprdnja majkemi.Ali najjace je kad su toboz krenuli da identifikuju covjeka koji ih je navodno spasio. prvi put nista, drugi put nista, a treci put a da, to je taj pokazavsi na Jokica. Leleeee

  17. ha ha ha ha ha ha ha ha hahaaha a najjače je bilo kad je onaj iz Goražda reka kako bi mu čast bila da upozna i ugosti sina pokojnog heroja Jokića, a mali veli da može samo ako bude ima vremena!
    A, kakvi su likovi tek? Ono nije gledalo deportacije, a kamo li da ih je Jokić spašava ha ha ha ha ha ha ha ha ha
    Nego zima dolazi treba nova preobuka za familiju, pa vele daj što daš.
    Jokić je njih spasio ka što je mene Milo Đukanović obezbjedio sigurnu i izvjesnu budućnost ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha

  18. hahaha a ona veli nije moj muz debeo, lazes Pejovicu hahahah.A tek Martinovic i Mihailovic,bruka majkemi. Za sprdnju casti mi. Evo predloga za javni servis da objavi novi tekst pod nazivom -MALO SMIJEHA !

  19. imam utisak da ođe većina s obije strane uživa u svemu ovome, sem pejovića i članova porodica naravno, i rijetkih ljudi.

    sve miriše na farsu, odvratnu. a ko učestvuje u toj farsi zataškavanja – po meni nije bolji od đukanovića koji je učestvova u zločinu deportacije.

  20. Nakon odgledane “ŽIVE ISTINE” ne mogu tvrditi da znam istinu o Slobodanu Pejoviću, ali tvrdim da način na koji su Šeki i Darko večeras prezentirali i komentarisali deportaciju, zove se SRAMOTA, ako ta riječ više postoji u našem jeziku.

  21. Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu.
    Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

    ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

    Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

    Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

    Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

    PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

    Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

    Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

    Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

    KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

    Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

    Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

    I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

    Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

    Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

    Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

    Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

    INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

    Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

    Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

    U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

    SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

    Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

    Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

    Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

    Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

    Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

    SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

    Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

    „Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

    Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

    Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992”, itd.

    „Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

    Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

    Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

    Vladimir JOVANOVIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: