I
Sve češće mi se događa da oko sebe zapažam obilje nečeg polovičnog čemu se odaje počast. Obilje nesigurnog, prikrivenog i krnjeg, a tako uvaženog.
Možda prenaglo rastem. A možda prenaglo raste ovaj svet oko mene i gubi osećanje pravednosti i obraza. Nešto nije u redu.
Recimo: vidim početak. Svi okolo se dive. A meni nešto zasmeta. Osećam, treba drukčije. Prepoznam starost novog. Jalovitost zahuktalog. Prepoznam gde se mešaju velikodušnosti i pohlepa, i beslovesnost i složenost, i saradnja i izazov, i davanje i krađa.
Izbrišem sve rukavom i sve ponovo započnem.
II
Ili mi kažu: ovako izgleda savršenstvo. A ja vidim: ne izgleda.I krivo mi što vidim.
Još deda mi je govorio: « Treba pustiti svakoga da radi kako radi. Ako je sobom ushićen, nemoj to da mu kvariš. Što više njih u zabludi, sve više si u pravu».
A ja tako ne mogu. Prislonim uho na tle i učim sebe slušanju. Mnogima je to vredelo.
Slušam šta govori zemlja. Valja joj verovati. Zemlja ne govori napamet.
Zasučem onda rukave. Izgubim dane i noći. Niti me neko moli. Niti me neko tera. Niti mi kažu hvala. Zapnem umesto drugog, raskrvarim svu dušu, ali mirno i strpljivo dovršim dovršeno.
III
Prosto mi neprijatno kad vidim na nekoj slici nešto nedoslikano, a ne smem to da priznam ni drugima ni sebi, da ne ispadnem priglup. Ili kad čujem u pesmi gutljaj nedopevanog, pa se od toga zagrcnem i gorko mi u grlu, jer moram da progutam.
Za mene nauka nije nešto već naučeno, nego mučenje učenja mimo gotovih znanja.
Kad se nagnem nad cveće, znam da to nije miris, već njegov zadihan pokušaj da razgovara sa mnom.
Kad se nagnem nad potok, znam da to nije pena, već njegov uspaničen pokušaj da me na nešto upozori.
Sve češće imam potrebu da menjam redosled zbivanja. Da desno premeštam levo.
Cedim boje iz belog. Vraćam mora u izvore. Pravim od vetra klikere kao od plastelina.
Uopšte, tako se ponašam kao da sam ja priroda. Ili da sam ja prirodi nekakva njena priroda.











Za mene nauka nije nešto već naučeno, nego mučenje učenja mimo gotovih znanja.
Pravim od vetra klikere kao od plastelina.
Genijalno, svevremenski, kosmopoitski i na mnogo nacina jedinstven um. Zato ga i nema u novokomponovanoj smijuriji, nekadasnjoj lektiri.
Plava zvezda
Iza šuma, iza gora,
iza reka, iza mora
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka
čudna neka zvezda plava,
zvezda prava.
Čak i ako ne veruješ
probaj toga da se setiš.
Kad žamuriš i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da osetiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.
Mora druga da se nađe.
Treća.
Peta.
Mora u snu da se zađe
na kraj sveta.
I još dalje iza kraja:
do beskraja.
Mora biti takve zvezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negde
ne ispustiš dok se budiš.
Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, al znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.
I sva sunca
sve lepote
i sve oči što se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje, sasvim prave.
Ja ti neću reći šta je
ova zvezda čudna, sjajna.
Kad je nađeš – sam ćeš znati.
Sad je tajna.
“…Ne pitaj otkuda kise odjednom pljusnu jace.
To mozda i nije pljusak,
vec neko zbog ljubavi place
i trepavice mu slane
i rukavi mu slani
kao presoljen rucak i kao okeani.
Uostalom,
sta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
Izvoli,
sam zavoli,
pa ako je i tebi isto ovako-ti kazi,
a ako nije isto-onda sve ovo ne vazi….”
:))
“Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag…”
Са Антићем се лијепо римује Миљковић…
Noc suvise velika za moje zvezdano celo
u nekim sumama crnim, nepoznatim
I drvo je reklo nemoj.
Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim
Илити, Константин Симонов
* * *
Жди меня, и я вернусь.
Только очень жди,
Жди, когда наводят грусть
Желтые дожди,
Жди, когда снега метут,
Жди, когда жара,
Жди, когда других не ждут,
Позабыв вчера.
Жди, когда из дальних мест
Писем не придет,
Жди, когда уж надоест
Всем, кто вместе ждет.
Жди меня, и я вернусь,
Не желай добра
Всем, кто знает наизусть,
Что забыть пора.
Пусть поверят сын и мать
В то, что нет меня,
Пусть друзья устанут ждать,
Сядут у огня,
Выпьют горькое вино
На помин души…
Жди. И с ними заодно
Выпить не спеши.
Жди меня, и я вернусь,
Всем смертям назло.
Кто не ждал меня, тот пусть
Скажет: – Повезло.
Не понять, не ждавшим им,
Как среди огня
Ожиданием своим
Ты спасла меня.
Как я выжил, будем знать
Только мы с тобой,-
Просто ты умела ждать,
Как никто другой.
1941. год
Константин Симонов:
ЧЕКАЈ МЕ
Чекај ме, ја ћу сигурно доћи
само ме чекај дуго.
Чекај ме и када жуте кише
ноћи испуне тугом.
Чекај и када врућине запеку,
и када мећава брише,
чекај и када друге нико
не буде чекао више.
Чекај и када писма престану
стизати издалека,
чекај и када чекање дојади
свакоме који чека.
Чекај ме, ја ћу сигурно доћи.
Не слушај кад ти кажу
како је време да заборавиш
и да те наде лажу.
Нек поверују и син и мати
да више не постојим,
нека се тако уморе чекати
и сви другови моји,
и горко вино за моју душу
нек пију код огњишта.
Чекај. И немој сести са њима,
и немој пити ништа.
Чекај ме, ја ћу сигурно доћи,
све смрти ме убити неће.
Нек рекне ко ме чекао није:
Тај је имао среће!
Ко чекати не зна, тај неће схватити
нити ће знати други
да си ме спасила ти једина
чекањем својим дугим.
Нас двоје само знаћемо како
преживех ватру клету —
напросто, ти си чекати знала
као нико на свету.
Сјетих се једне музичке нумере, чини ми се – “Пилота”: пјева се – “чекај, чекај ме, чекај ме ја ћу доћи”. Мора да су читали Симонова…
Да, Перфект,
иначе, овај превод је сјајан јер….
Жди меня, и я вернусь,
Не желай добра
Всем, кто знает наизусть,
Что забыть пора.
Буквално преводећи ово изгледа…
Чекај ме, и ја ћу се вратити,
И не жели доброга
свима, који унапријед знају
да ме треба заборавити.
А преводиоц каже…
Чекај ме, ја ћу сигурно доћи.
Не слушај кад ти кажу
како је време да заборавиш
и да те наде лажу.
Ево Васка:
“Очију твојих да није
Не би било неба
У слепом нашем стану
Смеха твога да нема
Зидови не би никад
Из очију нестајали
Славуја твојих да није
Врбе не би никад
Нежно преко прага прешле
Руку твојих да није
Сунце не би никад
У сну нашем преноћило “
Или да се вратимо Мики:
“Због свега што смо најлепше хтели
хоћу уз мене ноћас да кренеш.
Ма били светови црни,
ил бели,
ма били путеви хладни,
ил врели,
немој да жалиш ако свенеш.
Хоћу да држиш моју руку,
да се не бојиш ветра
и мрака,
усправна и кад кише туку,
једнако крхка,
једнако јака.
Хоћу уз мене да се свијеш,
кораке моје да ухватиш,
па са мном бол
и смех да пијеш
и да не желиш да се вратиш.
Да са мном
испод црног неба
пронађеш хлеба комадић бели,
пронађеш сунца комадић врели,
пронађеш живота комадић зрели.
Ил цркнеш
ако црћи треба
због свега што смо најлепше хтели”.
Imam vremena tek toliko da se javim…
P.S.
Pjesma se ne moze prevesti-pjesmu treba prepjevati.A ko to moze?
Samo pjesnik koji strani jezik poznaje kao svoj maternji!
pjesma se prepjevava kad “prepjevach” pogodi shta je pisac htjeo da reche.
I'm impressed by your writing. Are you a professional or just very kneowldegable?
Prepoznam starost novog. Jalovitost zahuktalog. Prepoznam gde se mešaju velikodušnosti i pohlepa, i beslovesnost i složenost, i saradnja i izazov, i davanje i krađa.
Izvanredno!