U zemlji koja ima gotovo 60 posto nezaposlenih mladih ljudi, četiri puta više nego u EU, za očekivati bi bilo vidjeti “omladinski bunt”, što je daleko od stvarnosti. Problem je što su i mladi ljudi u BiH podijeljeni.
izvor: dw-world.de/abrasmedia.info
Osim sporadičnih istupa aktivista pojedinih udruženja koja okupljaju mlade u BiH, gotovo da i nema nekog jačeg glasa koji bi upozorio vladajuće strukture u zemlji da je situacija katastrofalna i da nema perspektive za mlade ljude.
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo razloge u letargiji ove populacije vidi u tome što mladi ljudi ne vjeruju da mogu išta promijeniti.
“Oni ne uče da se bore i da kroz tu borbu mogu da ostvare svoje ciljeve. Ja vjerujem da dosta njih ne vjeruje da imaju bilo kakvu snagu da urade nešto za sebe. Takođe, ne postoji lider, ne postoji neko ko bi možda poveo te mlade ljude”, ističe Puhalo.Nekoliko je udruženja u BiH koja okupljaju mlade ljude i prema riječima njihovih aktivista u BiH još ne postoji ta kritična masa koja bi trebala da probudi mlade da se bore za svoja prava, bilo kroz institucije sistema ili na neki drugi način. Đulija Aćimović, predsjednica Udruženja “Oštra nula” koje okuplja mlade iz RS, kaže da su mladi letargični ne zato što im je dobro već zato što ne vide rješenje. Ipak kaže da udruženje trenutno radi na stvaranju manjih aktivističkih grupa u gradovima širom RS kako bi pokrenuli stvar sa mrtve tačke:
“Da upravo pokrenemo taj omladinski aktivizam zbog te priče – je l` nam dobro, zašto nam je ovako, zašto ćutimo, zašto smo letargični i pasivni. Očigledno da postoje ljudi za to, samo ne znaju kako i na koji način da se sastanu i pokrenu neku inicijativu”.
Interesantno je da na nivou države ne postoji udruženje koje bi okupilo mlade iz cijele BiH već aktivisti uglavnom djeluju po entitetima što znatno otežava bilo kakvo ozbiljnije organizovanje i reagovanje u državi. Iz Udruženja građana “Zašto ne” kažu da je situacija kritična kada je riječ o položaju mladih ljudi. Darko Brkan, predsjednik udruženja kaže da je za ozbiljnu akciju mladih potreban jak okidač:
“Ja mislim da je to moguće, s tim da je onda potreban jak katalizator ili jaka situacija da se desi koja bi bila okidač. Da se to desi na teritoriji BiH to je jako teško jer mladi ljudi ne dijele istu viziju toga šta je njihova budućnost i šta ona treba da bude”.
Omladina u BiH sigurno ne može biti zadovoljna svojim položajem, ali je pitanje zbog čega gotovo ništa ne preduzimaju kako bi se njihov položaj popravio. Predsjednik Omladinskog savjeta RS Bojan Grebenar kaže da je vrijeme da se mladi aktivno uključe u stvaranje bolje budućnosti:
“Mladi ljudi moraju da se pokrenu, da budu nosioci inicijativa i da identifikuju problem, ali isto tako i da ponude rješenja tih problema”.
S obzirom da u mnogo opasnijim sistemima mladi ljudi izlaze na ulicu tražeći svoja prava, Puhalo ističe da to neće zaobići ni BiH. Samo je pitanje kada.
“Da li će to biti sutra ili za pet godina…? Teško je odrediti kap koja će preliti čašu”, kaže psiholog Srđan Puhalo.
Prema podacima Komisije za koordinaciju pitanja mladih u BiH, 58 posto mladih je nezaposleno, 93 posto nema riješeno stambeno pitanje, njih 55 posto je nezainteresovano za pokretanje biznisa, a preko 30 posto je obeshrabreno. Na osnovu ovih podataka za očekivati bi bilo neki vid “omladinskog bunta”, ali to se uskoro, bar prema sadašnjim stavovima omladinaca, neće dogoditi.
javniservis.me 
Prekarijat – “nova” klasa
Profesor govori dovoljno glasno. Talijani inače espresso piju za šankom, srknu ga brzo, jednim odlučnim pokretom prinesu šalicu ustima, odlože je uz tresak i – odu.
Ali, sada su zastajali i pitali se – o čemu taj Englez govori? Vrijedilo bi ga poslušati, spominje pravdu, neofašizam, plaće, revolucije, obvezu države da građanima jamči mjesečni dohodak od kojeg se pristojno živi, a ne preživljava… Talijani, naravno, nisu pretjerano talentirani za jezike, ali ovo je Toskana, ovdje su Amerikanci i Britanci pokupovali kuće i stanove, zaljubljeni u zavodljiva zelena brda i lijepe kamene kuće pa su i njihovi domaćini hrabriji u savladavanju engleskog jezika sa svim tim „h” i „th”… U Standinga svi gledaju s divljenjem. Čini mi se da će mu netko i zapljeskati.
Pedesetak kilometara od Firenze, u slatkom Figline Valdarnu, mjestašcu koje živi opuštenim ljetnim životom, a okružen je golemim dizajnerskim outletima pa se na cesti nižu upadljivi znakovi: Dolce&Gabbana – 500 metara lijevo, Trussardi – 2 kilometra i na kraju The Mall, crno stakleno zdanje nalik krematoriju u kojem Prada prodaje staru kolekciju na 70-postotnom sniženju, ljetne mjesec provodi Guy Standing, jedan od najzanimljivijih intelektualaca današnjice, engleski profesor sa Sveučilišta Bath. Član je britanske Akademije društvenih znanosti, objavio je više od 20 knjiga i predaje kolegij globalizacije i ekonomske sigurnosti.
Profesora Standinga sva ta dizajnerska raskoš oko njegova malog talijanskog doma ne zanima. On je heroj radničke klase, ideolog prekarijata, nove, bijesne, ljutite većine koja u 21. stoljeću živi bez perspektive, suočena sa celebrity-kulturom u kojoj mali broj bogatih i slavnih ostalima pred nosom maše svojim milijardama.
Svjetska distribucija pravde muči profesora Standinga. I on je potekao iz radničke klase. I na nju je ponosan. Sve ono što se događa danas u svijetu predvidio je i opisao u kapitalnoj knjizi „Prekarijat, nova opasna klasa”, koja je objavljena ove godine. To je postala Biblija onih koji u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj… osjećaju da je sustav u kojem žive nepravedan i da ga treba mijenjati.
Ako prepišemo definiciju, prekarnost je termin kojim se opisuje činjenica da je danas velik dio stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili „fleksplotacije” (niske i nesigurne plaće, nesigurno radno mjesto, neredoviti prihodi itd.) i egzistencijalnog prekarijata (visok rizik društvenog isključenja zbog niskih primanja, visoki troškovi života itd.). Ovi uvjeti prekarijata utječu na sve oblike rada koji se tiču servisne ekonomije u užem smislu i cjelokupnog stanovništva u širem smislu, ali posebno pogađaju omladinu, žene i imigrante. Je li Marksov proletarijat u 21. stoljeću postao Standingovim prekarijatom?
„Mrzim kad moram nekom reći: jesam li vam rekao”, kaže mi Standing dok prevrće neke papire i vadi ih iz fascikla. Redoviti suradnik Guardiana uvijek nešto piše. „Ali, prije dva mjeseca dobio sam od jednih njemačkih novina poziv da napišem kolumnu o prekarijatu i o onome što će se s njim događati. Napisao sam da će uslijediti nemiri u Londonu. Sad moram mijenjati tekst jer ga moram prilagoditi činjenici da su se neredi već dogodili, a oni ga nisu objavili tijekom ljeta, želeći s njim započeti uvodnu temu jeseni.
” Možemo li početi? – pitam. -Smeta li vam buka?
Hoće li diktafon uhvatiti glasove?
Da, trebalo bi biti u redu – odgovaram jer je buka u talijanskom kafiću prilična. Jer, prekarijat je upravo vezan uz javne prostore. Jedno od njegovih obilježja i jest da se ljudi koji pripadaju prekarijatu koriste javnim prostorima i u njima se druže. Vlade sada nastoje ograničiti taj javni prostor za obične ljude; zatvaraju parkove, zatvaraju pubove, zatvaraju javne knjižnice, čak i javne toalete. U Manchesteru su sada, u sklopu mjera štednje, ukinuli 900 od ukupno 1000 javnih WC-a. Ako to raditi da bi smanjili troškove, onda te ljude stavljate u svojevrsne kaveze. Zašto prekarijat živi u javnim prostorima? Zato što su im kuće i stanovi skučeni, loše opremljeni i bolje im je što manje boraviti u njima. Oni trebaju te javne prostore jer se tamo druže, uče, socijaliziraju. A država im sve to zatvara pred nosom.
U čemu vi vidite uzroke londonskih nereda?
-Stvarno mrzim predviđati loše stvari, ali u knjizi sam cijelo jedno poglavlje posvetio nečemu što se zove politika iz pakla. Ako se vlasti ne suoče s problemima, s bijesom i s pitanjima koje prekarijat postavlja, slijede neredi.
Dobro, prije nego li krenemo s dubljom analizom, recite tko su sve ljudi koji spadaju u klasu prekarijata? Tko su oni i što im je zajedničko?
-Postoji nekoliko različitih kategorija: to su ljudi koji nemaju visoko obrazovanje i dolaze iz klasične radničke klase, rade – ako rade – na određeno vrijeme i ne mogu ostvarivati nikakve povlastice. Nisu kreditno sposobni, nemaju perspektivu i degradirani su. Oni uopće ne razmišljaju o budućnosti i nemaju odnos suosjećanja i solidarnosti s drugim ljudima. Odnosno, oni će iskoristiti priliku da nešto uzmu drugima ako je budu imali, na primjer, ako vide da je netko razlupao izlog trgovine, oni će ući i uzeti nešto iz nje jer se osjećaju iskorišteno od sustava i zapravo ne mare za druge ljude. Ta solidarnost je namjerno iskorijenjena. Zatim, tu su ljudi koji su obrazovani, koji su završili visoke škole, koji su vrlo pametni i napredni, ali su frustrirani jer žive u društvu za koje misle da im ne pruža nikakvu šansu, nikakvu karijeru, nikakvu sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Oni neće uzeti robu iz trgovine, ali se osjećaju kao da su napušteni od svih, kao očajnici. Ne vide da im politički predstavnici nude ikakvo rješenje. No, mi u Europi se moramo bojati treće i najopasnije skupine prekarijata – to su oni koji su otpadnici stare radničke klase i oni koji slušaju sirene neofašista. Njima ti neofašisti govore: vi ste toliko slabi i uništeni zbog stranaca, zbog useljenika, zbog muslimana, zbog onih koji su drukčiji od vas. Morate ih izbaciti! Zajedno, sve ove grupe su nova, opasna klasa.
Zašto su opasni? Na što su sve spremni?
-Još nisu ujedinjeni, ali to je pitanje vremena. Nisu ujedinjeni jer su nesigurni i smatraju se nedostojnima, ljudima bez vrijednosti. No, sve ove slike koje vide, svi ovi prosvjedi koji se događaju po svijetu daju im nadu da ljudi kao oni imaju pravo i hrabrost da kažu da je dosta i da žele dostojno živjeti. Globalizacija ih je uništila jer je ona otvorila svjetsku ekonomiju i tržišnim natjecanjem slomila radnu snagu. Odjednom ste imali radnika na bacanje! Milijardu Kineza, milijardu Indijaca, stotinu milijuna Vijetnamaca… koji su spremni raditi za jednu tridesetinu plaće europskog radnika. I time ste ga uništili. Europska radnička klasa pala je na koljena. Gazde su im rekle: morat ćete prihvatiti manje plaće. I tu su europske vlade napravile faustovsku pogodbu.
U čemu se ona sastoji?
-Kad se tržište otvorilo, ljudi na vlasti znali su što će se dogoditi, da će plaće pasti. Ako bi pale naglo, odmah bi došlo do prosvjeda i političari bi otišli s vlasti. Umjesto toga, napravili su pogodbu s bankama, s financijskim sektorom. Ljudi su počeli puno lakše dobivati kredite, počeli su kupovati, prividno su počeli osjećati neke povlastice. No, sve je to bilo umjetno. Krediti su trebali odgoditi propast i prividno neutralizirati smanjivanje plaća. Dvadeset godina ta je konstrukcija funkcionirala, mada je svima bilo jasno da se mora slomiti. Mogli ste dobiti kredite, a da niste bili za to sposobni, i počeli ste gomilati dugove. Isto je radila i država. To nije moglo trajati vječno. Počela je financijska kriza i odjednom se svijet morao suočiti s činjenicom da vlade u SAD-u i Europi imaju toliko dugova da moraju početi dramatično rezati sve izdatke. I tko to plaća? Financijski kapital? Naravno da ne. Prekarijat.
Od 2008. prekarijat u svim europskim zemljama sluša isto: morate stegnuti remen, smanjit ćemo izdatke za zdravstvo, za školstvo, za socijalu, za javne parkove, za vrtiće, za javne WC-e! I tu smo danas. Na prijelomnici. Stvarnost je strašna jer se vlade lijevog centra i vlade desnog centra potpuno jednako ponašaju i one su ovu krizu pospješile i ubrzale te uništile cijelu jednu klasu. Politička neodgovornost s kojom smo suočeni tragična je i većinu nas trebala bi ozbiljno ljutiti. Istovremeno je klasa superbogataša debelo zaštićena od svega, a oni su ujedno i politički i financijski sponzori ovih na vlasti. Njih nije briga što se događa u Londonu jer su u kolovozu na svojim jahtama u Cannesu ili u brdima u Davosu. Ljudi koji plaćaju ceh su prekarijat. No, od 2008. prekarijat raste i snaži.
Imaju li oni svoje političke predstavnike? Kako klasični politički predstavnici vlasti gledaju na prekarijat? Kao na pobunu najnižih društvenih slojeva?
-Ne, i ovdje priča postaje uzbudljiva. U marksističkim terminima prekarijat je klasa u nastajanju, još nije klasa za sebe. Razumije nesigurnost, bijesna je, ali nema osjećaj da ima pravo glasa. U prošlosti, ta je faza bila vrlo slična onome što smo imali prije nastanka klasične industrijske klase. Mi smo trenutačno svjedoci prekarijata u nastajanju.
Nedavno sam bio u Rimu i predstavljao sam knjigu. Na kraju predavanja prišla mi je supina ljudi i pozvala me da dođem posjetiti njihovo naselje jer su oni rimski prekarijat. Odveli su me tamo. Bile su to barake u kojima su živjele stotine skvotera. Bilo ih je svih boja kože i životnih priča i svi oni su imali jedno zajedničko – bili su svjesni da nisu dio društva. To su ljudi koji nose plastične vreće i kopaju po kontejnerima. No, njihova energija bila je takva da se mogla osjetiti. Počeli su se organizirati. Početkom listopada u Milanu održat će se konferencija i najava štrajka prekarijata Italije. Prekarijat se organizira i očito je da postaje svjestan svoje snage. U Italiji ih nazivaju „najvećim zlom Italije, najgorim slojem Italije“. A to govore korumpirani političari koji su pokrali vlastitu zemlju, oni koji su zaista najgori predstavnici svoje države. Mladi stanovnici Italije žele posao i priliku da pristojno žive, ne žele korupciju i neofašizam koje im servira Berlusconi.
Ipak, mada prekarijat nije tako jednoslojan, politička elita nastoji te ljude predstaviti kao „prljave, ružne, zle”, društveni otpad koji je spreman na pljačku i palež. Trebaju li se obični, „normalni”, ako ih tako možemo nazvati, ljudi bojati prekarijata i njegovih akcija? Postoji li opasnosti da zavlada ulica? Zašto bi najniži sloj poštedio one koji su malo iznad njih na društvenoj ulici?
-To nije pametna politika. Zbog toga će tenzije samo rasti. Prekarijat time neće biti zaustavljen. Pogledajte Grčku. Tamošnji prekarijat je već organiziran, na ulici je. I Indignadosi iz Španjolske su na ulici. Vi u Hrvatskoj, mi u Engleskoj ili sada u Italiji, mi sutra možemo biti na ulici. Živimo u strašno nesigurnim vremenima u kojima je sve ono loše vrlo moguće, bojimo se. Ima nas puno koji se osjećamo kao da smo na prijelomnici. Dovoljna je sitnica, neki događaj, porast švicarskog franka, na primjer, da postanete prekarijat. Nitko nije izoliran. Na prekarijat ne smijete gledati kao na šljam. Oni nisu šljam. To su ljudi kao što smo mi. Kad govorim studentima o tome, oni shvaćaju što im želim reći. Razumiju da žive u svijetu koji im neće puno ponuditi. Oni neće imati pristojan, lagodan, fini život, kao što su ga imali njihovi roditelji. Neće sretno odgajati unuke za 50 godina u kućici koju su sami sebi bez muke osigurali. Nekad smo se radovali budućnosti, a sada smo na nju ljuti. Tužni smo. Prekarijata se ne treba plašiti, nego treba biti svjestan te klase i suosjećati s njom. To smo izgubili. Suosjećanje je nestalo. Otuđeni smo. Mislimo da moj problem nije vaš. Ali, kako prekarijat bude jači, shvatit ćemo da i mi možemo biti dio njih i da zato moramo suosjećati s tim ljudima. Srednja klasa i bogati, oni se boje lumpenproletarijata i trebaju ga se bojati. Ugrađuju sigurnosne kamere, imaju zaštitare za svoju djecu jer se boje što bi im rulja mogla učiniti ako vide da nose skupu odjeću ili izlaze iz skupog automobila.
Ima li prekarijat ideologiju? Jesu li oni politički organizirani?
-Ideologija je uvijek opasna riječ, ali prekarijat zapravo počiva na idejama Francuske revolucije, na idejama jednakosti, slobode i bratstva. Ove ideje će se ponovo osmisliti sada, u 21. stoljeću. Uništili smo slobode, nismo jednaki, nismo solidarni. No, prekarijat će to promijeniti. Jedna od najgorih posljedica u neoliberalizmu jest upravo ta da je osiromašena većina ušutkana. Oni nemaju nikakva prava, nikakve slobode, nemaju glas. Kriminalizirali smo niže slojeve društva. Srednjoj klasi i bogatima takvi ljudi smetaju. Ne žele ih ni gledati i izoliraju ih. Odlučuju u njihovo ime, a da ih nitko ništa ne pita. Sve to zaogrnuto je u veo demokracije. Istovremeno, imamo toliko neravnopravnosti u raspodjeli bogatstva da nikad u povijesti, od kada je statistike, nije bilo takvih nejednakosti. I mi sebe zovemo modernim društvom?! Neravnopravnost su namjerno proizveli tvorci neoliberalizma jer nejednakost stimulira rast. No, nakon nekog vremena nejednakost stvara i ono što smo vidjeli na ulicama Londona, jer je to manifest nepravde.
Vi ste jedan od inicijatora organizacije koja traži pravednost u raspodjeli bogatstva: i to ne da svaki građanin ima pravo na minimalac, nego na „osnovni dohodak” od kojeg može pristojno živjeti. Tu vašu inicijativu prihvatio je bivši brazilski predsjednik Lula i danas u Brazilu oko 50 milijuna ljudi ima takvu vrstu prihoda. No, je li realno da se i druge zemlje povedu za tim primjerom? Zapravo, pitam vas je li to radikalno?
-To bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo. To i prekarijat traži, a i ja se ovim bavim posljednjih 25 godina. Dugo vremena bio sam suočen s tim da su ljudi mislili da se radi o ludim idealistima, ali sada i ostali shvaćaju da je to moguće. Zemlje stvaraju bogatstvo, i bilo bi pravedno da imate da imate neki udio od njega jer ste vi i vaši predci radili za tu zemlju, generacije prije vas dali svoj doprinos i vi ćete svojim radom dati doprinos generacijama koje dolaze. Mi danas zaista ne znamo je li razvoju više dao moj djed ili vaš i baš zbog toga, jer ne znamo, svi imamo pravo na neku vrstu socijalne dividende koju nam država treba omogućiti. Radi se o skromnim iznosima, ali o velikom civilizacijskom napretku. Ako imate društvo u kojem su ljudi sigurni i ne boje što im sutra nosi, tek onda ćete imate ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični. To će prekarijat iznijeti na svojim plećima, takvu jednu vrstu reforme. Da sam vam prije 15 godina rekao da će 50 milijuna ljudi u Brazilu primati taj temeljni dohodak, nasmijali biste mi se. Ali, danas je to stvarnost. I proširit će se dalje. Nisam zbog toga socijalist. Infantilno je lijepiti političke etikete.
Moglo bi se očekivati da prekarijat predstavlja neka nova ljevica, sindikati… Zašto oni nisu zauzeli to mjesto? U krajnjoj liniji, donijeli bi im glasove?
– Ljevicu je uništio laburizam. Socijaldemokrati su pogriješili jer su stavili rad na pijedestal i počeli su štiti samo one koji su radili u klasičnim poslovima. Oni koji nisu bili produktivni, ostavljeni su po strani, zanemareni. Tu je bila zamka. Žene su zanemarene i njihov se rad sustavno ignorirao, njihov doprinos i sve ono što rade kao žene i majke, sve to je odbačeno, sve se to smatralo normalnim, ali nije društveno honorirano. Rad nije samo produktivnost. Socijaldemokrati su smatrali da je zapošljavanje najvažnije. No, onda su plaće postale previsoke, i oni su prvi upali u klopku faustovske pogodbe. Morali su zadržati radnike, zadržati glasove, a nisu to više bili u stanju. Time su osnažili prekarijat. Ljevica je izgubila integritet, svoje suosjećanje i poštenje i postala je politički manipulator koji želi samo glasove. To im se dogodilo u Velikoj Britaniji, u SAD-u, u Njemačkoj. Ljevica se mora vratiti svojim vrijednostima, mora ponovo imati snagu za povratak na sveto trojstvo Francuske revolucije i pravo moderno, ravnopravno društvo. Ne treba nam promjena ni parole koje je izgovarao Obama, treba nam hrabrost. Ako ne postoji bolji svijet, onda se bojim da ćemo dobiti novi fašizam. Čovjek koji je nakon paleži u Londonu uzeo bočicu vode iz trgovine koja je bila razbijena, dobio je 6 mjeseci zatvora po hitnom postupku. Izračunajte koliko bi onda samo brojni političari koji su ukrali goleme svote novca trebali godina, da ne kažem stoljeća, provesti u zatvoru? Točno mogu zamisliti kakvu bi parodiju nato mogli napraviti Monty Pythonovci…
Elita radi što želi. Pljačka, uzima i gura nas prema dnu. One koji nisu toliko bogati kao oni, ne želi ni vidjeti. Nažalost, u Europi nas je sve više takvih. Svakog dana prekarijata je sve više. Nisam siguran da trebamo biti sretni zbog te masovnosti. Ali, na kraju će ta nova opasna klasa promijeniti svijet, to je sigurno. Mrzim kad moram reći: „Jesam li vam govorio?” Prekarijat će se u punoj snazi pokazati već ove jeseni.
Možemo li to nazvati revolucijom?
-Ne u starom smislu te riječi, nije to klasična revolucija. To je više revolucija svijesti. Prekarijat je svjestan da može mijenjati stvari. U Grčkoj u Španjolskoj svjesni su toga. Znaju svoju snagu. Ja sam preživio 1968. s revolucijom kao student, prosvjedovao sam protiv rata u Vijetnamu, i pripadam tradiciji koja ima svoje uporište u europskoj kulturi. Učio sam da su ljudi jednaki, da su ravnopravni, da trebamo živjeti u zajednici i da trebamo misliti o drugima, da trebamo napredak. Moja generacija osjetila je trenutak, te iste 1968. godine, što znači sloboda i kako se bolje društvo može ostvarivati. Možda je to dio neke moje boemske naravi, ali cijeli život se zalažem za to bolje društvo. Naslijedili smo neke vrijednosti na koje trebamo biti ponosni, koje trebamo nadograđivati, a ne uništavati.
Knjigu Guy Standing-a, “The Precariat: The New Dangerous Class” možete pročitati na sljedećem linku
http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/analiza-i-kritika/prekarijat-nova-klasa
puhalo ne puhalo…
ja sam takodjer presjedio ‘68 i Rat u Vijenamu, Kambodzi …
Talijansko selo proglasilo neovisnost i uvelo vlastitu valutu – Fiorito
Prosvjed protiv državnih mjera štednje
»Kneževina Filettino« uživa u novostečenoj svjetskoj slavi, jer TV postaje sve do Rusije emitiraju priloge o domišljatom selu
RIM Talijansko selo Filettino proglasilo je neovisnost u znak prosvjeda protiv najavljenih strogih mjera štednje talijanske vlade, javljaju mjesni mediji. »Kneževina Filletino«, smještena 100 kilometara istočno od Rima, s 550 žitelja, uvela je i vlastitu valutu nazvanu Fiorito. Filletino se po planu talijanske vlade o rezanju troškova lokalne samouprave treba administrativno spojiti sa susjednim Trevijem.
Načelnik Luca Sellari odmah je kao protumjeru proglasio neovisnost. Dao je otisnuti i novčanice Fiorita sa svojom portretom na njihovoj pozadini. One se već koriste u mjesnim prodavaonicama, a kupuju ih i turisti koji su počeli dolaziti u ovo inače nepoznato mjesto.
Mnoge male jedinice mjesne samuprave digle su svoj glas protiv najavljenog administrativnog spajanja s većim gradovima, pa čak postoji mogućnost da premijer Silvio Berlusconi odustane od te odluke.
»Kneževina Filettino«, koja je u međuvremenu izradila svoj grb i službenu internetsku stranicu, uživa u novostečenoj svjetskoj slavi, jer televizijske postaje sve do Rusije emitiraju priloge o domišljatom selu. Na kraju krajeva, kaže načelnik Sellari, Italija je u povijesti bila sastavljena od desetaka kneževina i vojvodstava, pa ako danas malešna republika San Marino može preživjeti, zašto ne bi i Filettino?
http://www.novilist.hr/layout/set/print/Info-Fun/Zanimljivosti/Talijansko-selo-proglasilo-neovisnost-i-uvelo-vlastitu-valutu-Fiorito
nema EVOLUCIJE dok mala glava vodi veliku. to je hormonalna REVOLUCIJA i ne moze biti a da ishod ne bude JE.EN.