Kad smrt ima plave oči

Bijeloputi mladić koji jedva da ima trideset i oči tako plave da ga čak ni na aerodromu ne bi prisilili da skine cipele pobio je stotinjak norveške djece a Oslo pretvorio u Bagdad. Zgromilo nas je to, nas bijelce i katolike i pravednike. Kad ginu mali Libijci, Pakistanci, Afganistanci, Iračani, dječica iz Gaze, sve nam je to nekako normalno.

izvor: rudan.info, piše: Vedrana Rudan

Kako je život nama civiliziranima bio jednostavan prije ovog pokolja u Oslu i okolici.  “Jebeni muslimani” dizali su svijet u zrak. Blizanci, avioni, autobusi u Londonu, čak i policijska postaja u mom gradu Rijeci… Nigdje čovjek nije mogao biti i nije siguran.

Često putujem, bar jednom u dva mjeseca na aerodromu skidam cipele, znam da u torbi ne smijem imati bočicu vode, ni škarice, ni lamicu za brušenje noktiju, jedina tekućina koju smijem unijeti u avion je parfem kupljen na aerodromu. Iako je civilizirani svijet učinio i čini mnogo na istrebljenju muslimana, svi mi mrzimo nosače turbana i pokrivene žene,  ipak nije dovoljno.

Zato bombe padaju na Libiju, zato crkvaju u plamenu dječica u Pakistanu, sve su to bili budući teroristi koje treba zatrti ili na majčinoj sisi ili već u očevim jajima. Da se ne koti tamnooka teroristička gamad. Afganistan je u ime demokracije pretvoren u spaljenu zemlju, Irak također, Libija je na putu za pakao, Gaza, to rodilište terorista, ne smije se čak ni spomenuti.

Ako nekom luđaku ili luđakinji, ja sam ta, padne na pamet da kaže ili napiše kako u tom koncentracijskom logoru od gladi, žeđi, blata i neimaštine umiru ljudska bića pred očima “civiliziranog svijeta”, taj se ili takva odmah imenuje “antisemitom” pred kim se preko noći zatvaraju vrata svih medija koje kontroliraju “žrtve holokausta.”

A “žrtve holokausta” su svi koji se zalažu da se Gaza izbriše sa lica zemlje u ime života u mirnijem i boljem svijetu očišćenom od muslimana i terorizma. Jer, to nam je svima jasno, terorizam može biti samo muslimanski. Zbog nosača turbana mi bosi prolazimo kroz detektor metala na svakom aerodromu, zbog tih gadova bakice diljem svijeta moraju rukama i nogama carinicima objašnjavati  da zvono zvoni, dok se one provlače kroz detektor, jer imaju umjetni kuk a ne bombu među starim, osušenim bedrima.

Da, još jučer svijet je bio mjesto u kome smo znali tko je tko u našim životima. Dijelili smo se na bijele i prebijele kršćane i smeđe, tamnosmeđe, blijedosmeđe, mrkosmeđe gadove koji bombama razaraju naše gradove i naše živote. Kad tamo…Oslo!

Bijeloputi mladić koji jedva da ima trideset i oči tako plave da ga čak ni na aerodromu ne bi prisilili da skine cipele pobio je stotinjak norveške djece a Oslo pretvorio u Bagdad. Zgromilo nas je to, nas bijelce i katolike i pravednike. Kad ginu mali Libijci, Pakistanci, Afganistanci, Iračani, dječica iz Gaze, sve nam je to nekako normalno. Jedna rečenica u medijima.

Ipak su svi ti klinci budući teroristi. Ali ovi bijeli dječaci i cure? Oslo? Bila sam u njemu. Savršeno čist, civiliziran i tako ledeno blistav grad. Na njihovoj sam rivi vidjela blijedopute ljude kako pjevaju i plešu. Njih pobiti? Njih koji tako prozirni nikad nisu i ne bi i neće mrava zgaziti? Nevjerojatno.

Za ovaj zločin nitko od onih koji nam stalno tumače što je to terorizam neće moći naći objašnjenje osim da je plavooki i plavokosi mladić teški duševni bolesnik. Samo bolestan kršćanin može učiniti masakr. Samo bolestan musliman nije terorist. Živimo u svijetu koji se dijeli na smeđe gadove i bijele bolesnike. Neka počivaju u miru klinci koji su perverzno umrli u Norveškoj umjesto da časno poginu u Afganistanu štiteći svijet od terorizma.