“Dan” i top lista zanimanja u Crnoj Gori

izvor: dan.co.me

Kriza i približavanje Evropskoj uniji promijenile su sliku poželjnih i nepoželjnih zanimanja u Crnoj Gori. Tranzicioni tajkuni i likovi u trenerkama, okićeni zlatnim lancima, na ivici zakona pretvorili su se u relikte prošlosti, kako je to svojevremeno krstio jedan bivši političar. Naročito otkako je pao klan Šarić.
Na top-listi “Dana” najpoželjnije zanimanje trenutno je biti poslanik u crnogorskom parlamentu. Od 244 radna dana u godini, poslanici rade svega 54. Uz poslaničku platu, paušal, plaćeni telefon i dnevnice obilaze svjetske metropole da bi se uputili u demokratiju i naplatili u prosjeku 1,5 hiljada eura mjesečno. Ako su u vladajućoj koaliciji, slijedi naknada za članstvo u upravi državnih firmi i službeni auto. Svake dvije godine novi laptop i penzija poslije mandata i po. Uz to, mogu da pričaju šta god hoće, kleveću koga god hoće, jer sami sebi poslanički imunitet ne skidaju. Osim Đorđiju Pinjatiću.
Poželjno je biti pomoćnik ministra ili barem savjetnik. Oba zanimanja podrazumijevaju, doduše sitnu osnovnu platicu od oko 600 eura, a onda slijede članstva u odborima direktora, apanaže na fakultetima, u tenderskim komisijama i honorari za stručne eseje. Odgovornost, ako je ko traži, snosi savjetoprimac, a njima sleduje mjesto u nekoj od ambasada. Na takve benefite mogu da računaju i analitičari. Petu i šestu poziciju zauzimaju ambasadori i bankari. U oba slučaja, prosječna plata je pet hiljada eura neto, a odgovornost nikakva, jer sve vruće krompire vadi država. Zato vlada prava jagma za ove pozicije, mnogi su se posvađali i ne zbore, a neki su, bogami, promijenili političku opciju zbog iznevjerenih nada. Poželjno je biti i osnivač nevladine organizacije, koja je u dobrim odnosima sa stranim davaocima grantova i po mogućnosti u prikrivenim vezama sa domaćim establišmentom. Onda pare dolaze same, a ugled raste kao kvasac, bez obzira koja se priča prodaje.
Poželjno je biti i državni revizor, naročito član Savjeta DRI. Rudarski dio posla obave niži revizori, primjedbe na nezakonito trošenje javnih para izrečene su u stilu Delfske proročice, a eventualne kazne neka traže drugi organi.
Na top-listi poželjnih nezaobilazni su zakupci plaža i vlasnici mini-hidroelektrana. Ovi prvi sjekiraju se samo pred tender i to ako su politički skrenuli, jer ostalim je zakupstvo zagarantovano doživotno, a pare dolaze sa suncem. O privlačenju turista brinu drugi, njihovo je samo da ih oderu. Ovim sa mini HE, garantovan je otkup svih kilovata po deset puta većoj cijeni nego za HE Perućica i Piva, a voda teče.
Na top-listi najmanje poželjnih zanimanja u ekološkoj Crnoj Gori prvo mjesto pripada smećarima. Em nemaju društevni ugled, em ne mogu da stignu da pokupe sve što ekološki (ne)osviješćena nacija i njeni sezonski gosti mogu da bace. Drugu neslavnu poziciju pokrivaju novinari. Najveći problem je doći do informacija, jer su sve tajne, moraju se uklopiti u tajming, radni dan traje 23 sata, oderu patike trčeći za izjavama, udvaraju se za ekskluzive, panjkaju kolege, krivi su što su glasnici loših vijesti, a najviše zato što su objavili neki gadluk, taman kao da su ga oni proizveli.
Treće na listi nepoželjnih zanimanja je biti vlasnik građevinske firme. Kredite podignute u vrijeme buma sada ne mogu vraćati, dužni su bankama, kupcima stavnova, bogu i narodu, ne mogu prodati nijedan kvadrat, jer se ne mogu da prelome da zarada ne mora biti 100 posto. Četvrto i peto mjesto dijele zaposleni u privatnim uslužnim firmama i radnici obezbjeđenja. I jedni i drugi rade za crkavicu, nemaju nikakvih prava, slobodnih dana i godišnjih odmora, bolovanje je za njih pogubno, a gazda ih može išklepati kad god hoće.
Jedno od najnepoželjnih zanimanja je biti političar sa aferom u ostavci. Na takve se svi ostrve, a njihova je bol dvojaka – izgubili su ugled, a ni “crkavica” zaštekana za vrijeme moći nije sigurna. Najgore je kad odluče da se javno ispovjede, jer im niko ne vjeruje i svi pogađaju šta to traže i koga ucjenjuju.
Tu spada i posao inspektora za rušenje gradnje bez dozvole, koje svi pljuju, plaču pred njima i prijete batinama, samospaljivanjem i skakanjem sa bespravno izgrađenih krovova i balkona. Skoro isto prolaze i vozači pauka.
Poljoprivrednici su ugrožena i sve rjeđa vrsta. Subvencije im daju na kašičicu, kredite ne mogu da dobiju, otkup proizvoda nije garantovan, izloženi su gradu, poplavama i mrazu bez državne zaštite, a nakupci na njima zarađuju 300 posto. Na kraju liste, ali ne manje ugroženi, su slikari, jer za kulturu u vrijeme krize nema para. Niko ne kupuje slike, za njih nema ni posla ni penzijskog staža, a izložbe služe za slikanje elite i besplatno piće.