Hit dana

Nakon Blagote – Beba: još jedna oda ljubavi ponosu nacije.

izvor: побједа.цо.ме

Poslije više od 18 godina nema je u aktuelnom sazivu crnogorskog parlamenta, ali se još pamte njeni energični nastupi, duhovite replike i gotovo majčinska osjetljivost na kritike upućivane na adresu Mila Đukanovića. Mogla se sa vama slagati ili ne slagati, mogla je tolerisati i neke uvrede na sopstveni račun, čak ih nerijetko gospodstveno i ignorisati, ali bilo šta negativno na Milov račun naprosto nije mogla prećutati – nipošto. Kako tada, tako i danas.

– Priznajem da sam vrlo osjetljiva kada je Đukanović u pitanju i to od prvog dana našeg poznanstva jer sam u njemu prepoznala izuzetnog čovjeka, ogromne pozitivne energije, potpuno predanog poslu koji obavlja. Prepoznala sam ljudskost, poštenje i odanost kakva se rijetko srijeće – kaže Ljubica-Beba Džaković, bivša dugogodišnja poslanica, doktorka-pulmolog u penziji, aktuelna članica Glavnog odbora DPS i, iznad svega, iskrena i humana Pljevljakinja, zaljubljena u taj grad i ljude u njemu.

Čudna situacija

Sa distance nešto duže od jedne decenije, ipak, priznaje da je i Đukanović, u jednom trenutku, iznenadio. Bilo je to, priča Beba Pobjedinoj ekipi u prelijepoj Milet bašti, povodom odluke da se krene putem ka nezavisnosti Crne Gore. Suočila se, dakle, sa političkim zaokretom o kome je ranije rijetko razmišljala, osim u kategorijama kritički intoniranih ocjena na račun programske orijentacije jedne druge, do tada potpuno suprotstavljene političke opcije koju je predvodio ondašnji Liberalni savez sa Slavkom Perovićem na čelu.

– Našla sam se u prilično čudnoj situaciji. Znate, sva rodbina mi je u Srbiji. Braća i sestre, sve njihove porodice, unučad… Ovdje gotovo da u rodbinskom smislu nemam nikoga. Zbunjenost, na sreću, nije dugo trajala. Osvrnula sam se oko sebe i konačno shvatila da su sve bivše jugoslovenske republike otišle, a ostale su zajedno mala Crna Gora i neuporedivo veća Srbija. Ostalo je 600.000 ljudi, naspram osam ili devet miliona. Je li uz takve disproporcije uopšte moguć bilo kakav ozbiljan razgovor i dogovor o ravnopravnosti? Uostalom, u istoj kući, ili istom stanu, ni rođena braća ne žive, izuzev ako baš moraju – iz krajnje nužde.

Presudio je, objašnjava dalje, i moj racionalniji pristup u odnosu na ranije stavove, ali priznajem – velikim dijelom i činjenica da se za put ka nezavisnosti opredijelio upravo Đukanović. Njemu, naprosto, bezrezervno vjerujem i danas, kao što sam mu vjerovala i tada. Znala sam, kao što i sada znam da nije riječ o čovjeku koji kalkuliše ni po cijenu sopstvene žrtve.

Bez kalkulacija

Sjetite se samo šta je sve taj čovjek morao da podnese. Kakve sve monstruozne optužbe i podvale. Sa kakvim je pritiscima morao da se nosi i sa koliko je dostojanstva to ogromno breme iznio.

E, zato ja, iako sam vrlo otvorena osoba, bez dlake na jeziku i kalkulantskih alibija, ponekad i prećutim sitnice sa kojima se do kraja ne slažem. Na primjer, uvijek sam bila mišljenja da nam kao partiji nije bila potrebna bilo kakva predizborna koalicija sa SDP. Posebno sam osjetljiva na neke tobože ugovorene obaveze koje ovu partiju čine neuporedivo moćnijom nego što je realno u stvarnosti, pa mi se u nekim trenucima učini da se radi o sofisticiranom vidu klasičnih političkih ucjena.

Pogledajte samo situaciju aktuelnu već mjesecima, a vezana je za gradonačelnika Podgorice. Možete vi misliti o doktoru Mugoši što god hoćete, ali taj čovjek je za Podgoricu uradio više nego svi njegovi prethodnici u posljednjih 30-ak godina. Uglavnom, znam ko su bili ti ljudi i prema njima imam veliko poštovanje, znam i da su okolnosti bile drugačije, ali – činjenice su činjenice. I sada bi, u političkom smislu, trebalo njemu da presuđuje grupa ljudi i jedna mala politička stranka, nasuprot biračkoj volji većine i uprkos stavovima najveće crnogorske partije. Meni zbilja to nije jasno i iskreno vam kažem: kada bi moja riječ presuđivala – ne bih se uopšte dvoumila oko raskida koalicije.

Pa, ne može to tako. Ne može nijedan predsjednik, bilo koje partije pozivati MUP i tužilaštvo da preispituje političke odluke vladajuće stranke o izboru jednog gradonačelnika. Ako neko misli da je počinio bilo kakvo krivično djelo neka izvoli i postupi po zakonskoj proceduri, a ne da se ljudi dezavuišu na ovakav način.

Nijesu to Pljevlja

I, ponovo o doktoru Mugoši: zaboravlja se da je taj čovjek bio ministar zdravlja u najtežem periodu ne samo za crnogorsko zdravstvo nego i za cijelu Crnu Goru i ogromnu većinu njenih građana. I u takvim uslovima učinio je mnogo, a to znam jer sam cijeli radni vijek na najneposredniji mogući način bila dio crnogorskog zdravstva, radeći u dodatno otežanim uslovima u Pljevljima.

A, o Pljevljima i Pljevljacima Beba Džaković priča ovako:

– Ovo je prelijepi grad, najmirniji i najtolerantniji ljudi ne samo u Crnoj Gori. Znam – sad ćete me pitati, pa kako su se takvom gradu i takvim ljudima dogodili Bukovica, Čeko Dačević a sada i braća Šarić?

Što se Bukovice i Dačevića tiče, jasno je bilo od prvog trenutka da su sjemena zla uvezena iz okruženja. Da su slične oklonosti bile u nekoj drugoj i drugačijoj sredini, uvjerena sam da bi posljedice bile neuporedivo teže.

Što se braće Šarića tiče, ipak sačekajmo sudske epiloge. Oni jesu Pljevljaci, lično ih nijesam poznavala, ako su trgovali drogom zaslužuju svaku osudu i neka ih ruka pravde stigne.

Ali, da budem potpuno otvorena: lično nikada nijesam čula da su napravili bilo kakav problem, ovdje u Pljevljima. Rizikujući da budem pogrešno shvaćena, oni su ovdje gradili, otvarali neke firme i zaposlili nekoliko stotina ljudi. Nije na meni da istražujem niti da dajem odgovor na pitanje – otkud im tolika imovina. Ako su je stekli kriminalnim radnjama, zna se šta ih čeka. Ali, Pljevlja i Pljevljaci ne zaslužuju da se prepoznaju po švercerima droge, kriminalu i eventualnim kriminalcima.

Vječita putnica

– Putovanja i knjige uz braću, sestre i njihove potomke, moja su najveća ljubav kaže Ljubica-Beba Džaković. Čitam mnogo i putujem često. Proputovala sam cijelu Evropu, ali i niz interesantnih vanevropskih zemalja. Kada su putovanja u pitanju, prosto sam neumorna.

No, iako bi se za mene moglo reći da sam vječita putnica, nikada osim u ranoj mladosti nijesam ni pomišljala da odem iz Pljevalja. Prosto, srasla sam sa ovim gradom i ljudima u njemu i sa svakog putovanja najviše se radujem povratku. Pljevlja i Pljevljaci su dio mene i u ovoj sredini se osjećam najbolje iako nemam bliže, pa ni dalje rodbine, ali imam ogroman broj izuzetnih prijatelja.