Dan žalosti

izvor: rudan.info, piše: Vedrana Rudan

Sigurna sam da mi nećete povjerovati. Pojma nemam kad je Dan državnosti, saznat ću htjela to ili ne. Hrvatska ima, nemojte me držati za riječ, čini mi se, dvadeset godina. Da nismo pobijedili četnike ne bi bilo ni Hrvatske ni rođendana ni zastava ni praznika ni razularenih političara koji će slaviti Pobjedu sa čašom šampanjca u ruci.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Četnici su rokali po Dubrovniku, Vukovaru, Zagrebu, Zadru, Osijeku…O manjim gradovima i selima da se ne govori. Naši su dečki, slabo naoružani, ginuli na sve strane.  Hrvatski listovi bili su puni fotografija mrtvih heroja i živih političara.

Dobismo slobodu. Neko vrijeme, kratko vrijeme, na ekranima državne teve znale su se ukazivate majke poginulih dječaka i govoriti kako su ponosne što su ostale bez sinova koji su svoje mlade živote dali za “ovo.” Kamo su nestale sve te žene? Umrle su?  Zato jer su spoznale što je “ovo.”

A što je “ovo” u čemu živimo? Obećaše nam da ćemo biti svoj na svome. A INU je Sanader uručio Mađarima za nekoliko milijuna eura. Nitko nam ne govori tko je i za koliko banke prodao Talijanima, Nijemcima, Austrijancima…

Ne znamo čiji su naši hoteli, najljepše vile na obali, čija će biti brodogradilišta ni tko će na našoj djedovini sebi graditi golf terene. Koji je službeni jezik u Hrvatskoj? U bankama je to njemački ili engleski, u Opatiji, mom rodnom gradu, moraš znati ruski ako misliš  Rusu biti vrtlar ili sluškinja.

Trgovački centri su pitaj boga čiji, opskurni hrvatski graditelji ruše srce Zagreba a Država im pomaže. Čijim je kapitalom razorena Varšavska? I dok kordoni policije štite Paradu ponosa, jer nas to čini civiliziranima, kordoni policije štite i razbojnike koji ruše Zagreb,  a cure i dečke koji  mirno prosvjeduju mlate pendrecima i trpaju u zatvore.

Glavno da više nema rata?  Djeca, hvala bogu, ne ginu? Ne ginu? Što mi o tome znamo? Naši mediji koji nisu naši ne izvještavaju koliko je naše djece poginulo u Afganistanu.  Roditelji kojima se izručuju lijesovi umotani u američku ili ipak hrvatsku zastavu ne daju izjave u centralnom dnevniku. A i to smrvljeno meso koje stiže iz Afganistana u naše krajeve…Pitaj boga koliko je hrvatsko a koliko srpsko, albansko, američko…

Roditelji siročića koji u Afganistanu ne ratuju, oni  ”samo obučavaju”,  nemaju love da bi platili forenzičare i utvrdili da li će zaista hrvatskoga sina položiti u svetu hrvatsku zemlju koja više nije ni sveta ni hrvatska.Pojma nemamo ni zašto ljudi crkavaju u Sisku ali nam je poznato da je svaka rafinerija u plamenu, pa tako i sisačka, osobito zdrava za ljudski organizam.

U Primorsko-goranskoj županiji ljudi umiru od raka poput muha u bolnicama čiji se stropovi ruše na glave pacijenata, žohari i štakori tamo su domaće životinje a liječnici dijagnoze pišu na pisaćim mašinama kojima nedostaje bar dvadeset slova.

Bolesni u zlatu plaćaju preglede u privatnim medicinskim ustanovama, stotine tisuća ljudi ne može dobiti posao, u mirovinu trenutno mogu samo oni koji plate tisuće eura. Da, primit će nas u Evropu jer više nismo ono što smo bili, balkanski divljaci. I nismo.

Divljaci se bune, urlaju, dižu revolucije, ubijaju svoje gospodare i ne boje se ni Boga ni Bajića. Postali smo civilizirani, ne uznemiruju nas bombe obogaćene osiromašenim uranom koje su Ameri bacali u Jadran nakon bombardiranja Srbije. Takozvane “humane bombe” koje ruše samo zgrade a ljude ubijaju s odgodom nikad nisu bile tema ni naših tiskovina ni teve emisija.

Skoro zaboravih,  ušli smo u NATO, trajlalalalala… A što reći o sreći naših mladih koji su preko noći stekli pravo da sebi na kredit kupe stan i auto. Dok su se moji vršnjaci u mrskom socijalizmu vozili u četničkoj stojedinici tek kad bi navršili četrdesetu, doduše stan su dobivali prije, danas nema tridesetogodišnjaka koji još neko vrijeme, ako roditelji prodaju svoju kuću, neće živjeti u novom stanu i voziti novi auto.  A švicarac raste, a kamate rastu, nezaposlenost raste, glad, bijeda neviđena.

Kontejneri su restorani hrvatskoga naroda…Pa ipak, slavit ćete.  Vijorit će se zastave, mahat će vam i Kosor i Bajić, par koji nikad ne bi smio biti par a stalno su par,  o slobodi će vam šaptati Josipović koji će možda na feštu pozvati i Tadića…Što je bilo bilo je.

Na krvavu prošlost treba staviti križ, u zlato obučeni Bozanić to će i učiniti, i krenuti dalje. Kamo? U prodaju vode i struje. Ne znam da li nam je još nešto ostalo. A da se nismo borili? Da nismo tisuće i tisuće mladih života položili na oltar naše domovine? Što bi nam se dogodilo? Kako bismo živjeli?

Lako je odgovoriti na to pitanje. Našom zemljom ne bi vladale multinacionalke, NATO i domaće lopine nego četnici. Da smo se predali četnicima tisuće i tisuće mladih ljudi ostalo bi živo i postalo četničko roblje. Ovako…Ovako smo, je li, slobodni.

A možda bi bilo bolje da smo zemlju predali četnicima. Ne bismo morali trošiti lovu na tečajeve stranih jezika. Glupa sam poput Hrvata koji plače kada čuje himnu. Da smo se predali četnicima oni bi se predali NATO-u, multinacionalkama, Amerima, Kinezima…Sve bi bilo isto ali ne bi bilo mrtvih heroja koji nam u ove svečane hrvatske dane griju dušu. Da, to ne bi bilo to.

Imate pravo. Slavite. I govorite okolo da smo u ratu pobijedili. I da sam ja luda. I da ste vi svoj na svome. I da ste ovo čekali od stoljeća sedmog. A ja sam izdajica domovine. I jesam.

”Ovo” ja ne držim svojim toplim domom, za “ovo” se nikad nisam borila ni ja ni nitko moj. Plješćite. Mašite zastavicama. Plačite dok budete gledali fotografiju svoga mrtvog djeteta. I mislite kako se isplatilo. Baš me briga. Ja ću na prozor objesiti crnu krpu na pola koplja.