izvor: blic.rs, piše: Goran Babić
Može Vujaklija o latinskom pojmu „mandat” (mandatum) da misli šta god hoće (a misli da je to „nalog, naredba; punomoć, ovlašćenje; poslaničko punomoćstvo; uputnica, nalog za isplatu”), ali ja iz nekog razloga smatram da to (zovimo ga ovako ili onako) nije drugo do oblik narodnog povjerenja, koje on (narod) povremeno i privremeno povjerava nekoj političkoj opciji.
Opcija to katkad opravda, a katkad opet iznevjeri, ali tad na scenu stupa demokratija pa taj što nije opravdao (nego je iznevjerio) na idućim izborima gubi.
Naravno, opcija ima svoje predstavnike u liku nekog pojedinca – političara i stranke – partije, kojoj dotični gentlmen pripada, ali to je, da kažemo, stvar političke tehnologije, a ne principa. U suštini narod ne bira (ili to bar ne bi trebao) nečiji lik i ime, već program koji mu nudi ostvarenje njegove volje, ali to je kao što znamo teorija, dok mi živimo u praksi.
Tu u akciju stupa ustavni sud, koji sad (sastavljen od stručnjaka!) posve zaboravlja na narod i njegovo (trajno i neprikosnoveno) vlasništvo nad mandatom, te se opredjeljuje između pojedinca – poslanika i partije – stranke kao da bira između švercera kradene robe i njegovog kupca. Dozvoljavam, doduše, kao nestručnjak, da je to posve u skladu sa ustavom, ali svakako nije s logikom i pravdom.
Elem, tu smo gdje jesmo. Sud je izgleda dao za pravo pojedincu jer mu se valjda učinilo da su partijske vrhuške uhapsile svoje članstvo oduzevši mu samostalnost i slobodu. Sad će golubovi preletači, osokoljeni i oslobođeni, moći da iz jednog jata lete u drugo, bez granice i prepreke, sad će Kurta kafenisati s Murtom do mile volje, pa i dalje.
A o narodu sve najbolje, svaka mu se pozlatila. Kad na vrbi rodi grožđe i on će doći do svog prava.
javniservis.me 
Komentariši