Prvobankovna štafeta

A moji gosti, pogotovo najmlađa od njih kaže: „Nije mi do proslave samo da mi je viđeti Mila“, a ja joj kažem: „I viđećeš ga i rukovaćeš se sa njim“, a ona plješće rukama kao da sam joj bombon dao.

izvor: побједа.цо.ме, piše: Blagota Mitrić

Prva banka je uoči 25. maja (nekadašnjeg rođendana druga Tita, a kasnije i Dana mladosti) proslavila 110 godina od osnivanja. Dobio sam pozivnicu, pa pošto niđe ne mogu sam (navikao sam cijeloga života na cijelu moju „ergelu“) poveo sam još četvoro-bez pozivnice. Pitaju me: „A kako ćemo bez pozivnice“- a ja im odgovaram: Kod Aca (većinskog vlasnika banke, prim. autora) ja sam vaša pozivnica, samo se vi lijepo obucite. Aca znam kao klinca, a bliže smo se upoznali i zbližili kao dekan, on predsjednik FOS-a, (nekadašnji fakultetski odbor studenata). To je bila sjajna generacija – Aco, Džoni Hođžić, Rajko Barović i mnogi drugi. Te godine je Pravni fakultet u tadašnjem Titogradu bio organizator i domaćin Pravnijade. Trebalo je dočekati studente sa skoro dvadesetak pravnih fakulteta ondašnje SFRJ. Aco i ja pregovaramo sa mnogim direktorima crnogorskih hotela na primorju, Aco preuzima pregovaračku štafetu, jer vidi da ja nemam pojma o turizmu. Nakon neđelju dana pregovora Aco se izborio za najpovoljniju ponudu – „Teuta“ Risan. Poslije nezaboravnog druženja i završetka Pravnijade podnosimo izvještaj Nastavno-naučnom vijeću fakulteta i napravimo uštedu od planiranih troškova za skoro 50%. Onda moja malenkost, kao dekan pola u šali, pola u zbilji, predlaže Nastavno-naučnom vijeću –„da se mladom Đukanoviću (koji je tada bio student druge godine, prim. autora) odmah dodijeli diploma Pravnog fakulteta, da se đžaba ne muči još ove dvije godine, ako je moguće i ako ima pravnog osnova (a znam da ga nema), „obrazlažući“ taj predlog njegovom visprenošću i menadžerstvu. (Tada je još bila tzv. „stara vlast“ ,a o menadžerstvu mnogi nijesu ni čuli). A moji gosti, pogotovo najmlađa od njih kaže: „Nije mi do proslave samo da mi je viđeti Mila“, a ja joj kažem: „I viđećeš ga i rukovaćeš se sa njim“, a ona plješće rukama kao da sam joj bombon dao. Kad ono usu kiša, da smo sve petoro u košuljicama i bluzicama ostali mokri do gole kože i otišli pokisli i od kiše i od raspoloženja. Ipak, kiša me podśetila na nešto lijepo-na pilanska ljeta kad je znalo da se nebo otvori sa strašnim pljuskovima, koji su nama, pilanskoj đečurliji, služili kao tuševi u kupatilu.

Kad već rekoh da je proslava Prve banke upriličena uoči nekadašnjeg velikog praznika, śetih se da je taj dan za nas, tadašnje omladinke i omladince, bio zaista veliki i istinski praznik. Nema više takvog praznovanja, sa takvim ushićenjem i radošću. Śetih se, takođe, jedne uramljene fotografije na našem pilanskom zidu, u spavaćoj sobi – u sredini drug Tito i sa njim grupa od deset-dvanaest starijih osoba, među kojima je bio i moj otac i jedan veoma mlad čovjek, koji su po tadašnjem običaju bili gosti kod druga Tita za njegov rođendan iz sreza nikšićkog. Prošle su godine i godine. Došao sam na Pravni fakultet i upoznao Damjana Šećkovića i odmah mu rekao kako kući „imamo takvu i takvu sliku i da jedan mladić strašno liči na njega“ . Šećko kaže: „Pa, to sam ja, imao sam dvadeset četiri godine i bio sekretar komiteta u Šavniku.“ Eto, što ti je život, i kako umije da spaja i razdvaja. I ja sam bio sa drugom Titom, ali samo „izbliza“ i nezvanično, u ljeto 1970. godine, na Žabljaku, kad je Tito došao na godišnji odmor, a ja na „medenih deset dana“ (nijesam imao para za cijeli mjesec). Šetamo mi tako ka Crnom jezeru, a tamo u bašti jednog restorana, na samoj obali, śedi drug Tito i njegova svita. Na svakih dvadeset metara vojnik pod punom ratnom opremom, drug Tito se šeretski smije, pijuckaju i vjerovatno pričaju viceve. Dva ljeta prije toga demonstrirao sam protiv njegovog birokratskog sistema kao student prava, iako sam od gimnazijske mature bio član njegove partije. Onda „od đavola“ šutnem jedan metalni poklopac od pivske flaše koji zatandara po pločniku ispred bašte, a oko nas za sekund pet – šest civila sprovedoše nas za tili čas u jednu prostoriju, nakon čega su nas pustili za pet minuta. (Tada još nije bio snimljen film „Boni i Klajd“). Zanimljivo je, takođe, „da je za proslavu Prve banke vezana još jedna proslava rođendana (pogledajte naslov) samo upola kraći, pa sam toj osobi poželio „srećne dvije petice i da srećna dočeka makar dvije sedmice“, a ona meni –„Hvala. Takođe.“ Onda se ja požalim mom unuku Jovu: Kakva je ovo nepravda – ja joj poželim najmanje još dvadeset i dvije godine života, a ona meni samo samo jedanaest. Jovo računa, računa, pa kaže: „Đede, nemoj da zajebavaš, isto ste poželjeli, a tebi niko nije kriv što si star ko Grčka“ . Pitam ja unuka: Odakle ti ovo zajebavaš i star ko Grčka , a on meni: „Od tebe, đede, a da od koga drugo, a ne znam šta znači“ .

Onda me često, nakon raznih sjećanja, obuzme osjećanje da mi je cijeli život prošao nekako „na pola“ ( ne „na pola koplja“ ni dao Bog), nego na pola šale i pola zbilje. Je li to naredio „ONAJ ODOZGO“, ili je to došlo „IZ MENE“, nikad neću znati.