Naučnici su otkrili da jedno amazonsko pleme nema pojam o vremenu i datumima. Narod Amondawa u Brazilu u svom jeziku uopće nema riječi za pojmove kao što su vrijeme, sedmica, mjesec ili godina. To je potvrdio i profesor Chris Sinha sa Univerziteta Portsmouth, piše Daily Mail.
izvor: sarajevo-x.com
Sinha je rekao da je ovo prvi put da su naučnici uspjeli dokazati da vrijeme nije duboko ukorijenjen ljudski pojam, kao što se to ranije vjerovalo. Svoja je istraživanja objavio u magazinu Language And Cognition.
“Vrijeme za narod Amondawa ne postoji u istom smislu kao za nas. Sada bez sumnje možemo reći da postoji barem jedan jezik i kultura koji na vrijeme ne gledaju kao nešto što može biti izmjereno, izračunato i o čemu se može govoriti kao o nečemu apstraktnom. Ovo ne znači da narod Amondawa živi ‘izvan vremena’, ali živi u svijetu događaja, umjesto da na njih gleda kao nešto što je sastavni dio vremena”, rekao je Sinha.
Članovi tima, uključujući i lingvistu Wanyja Sampaioa i antopologa Veru da Silvu Sinhu, proveli su osam sedmica sa narodom Amondawa proučavajući njihov jezik i pojmove poput “sljedeća sedmica” i “prošla godina”. Za ovakve pojmove u jeziku pomenutog naroda ne postoje riječi, osim za pojmove kao što su “dan”, “noć”, “kišna” i “suha” sezona. Naučnici su saznali da niko u zajednici ovih ljudi ne zna koliko godina ima. Umjesto toga članovi ovog naroda mijenjaju svoja imena kako bi pokazali u kojem su stadiju života i na kojoj su poziciji u svom društvu. Naprimjer, dijete će se odreći svog imena i dati ga novorođenčetu u svojoj porodici, te potom odabrati novo ime.
“Imamo mnogo metafora za vrijeme i njegovu prolaznost, mi zapravo vrijeme smatramo predmetom. Često svi imamo običaj reći kako ‘nemamo vremena’, kao da je ono stvar. Sami smo stvorili ove metafore te su one postale način na koji mi razmišljamo. Narod Amondawa ne razmišlja i ne govori na ovakav način o vremenu, osim ako to nauče iz nekog drugog jezika. Za ovo pleme vrijeme nije novac, oni ne žure kako bi na vrijeme obavili obaveze, a niko ne razgovara o sljedećoj sedmici i sljedećoj godini. Nemaju ni odgovarajuću riječ za sedmicu, mjesec i godinu. Po ovome se može reći da uživaju u slobodi u pravom smislu te riječi”, rekao je Sinha.
Pleme Amondawa je prvi put stupilo u kontakt s civilizacijom 1986. godine, te su do tada živjeli tradicionalan život, lovili, pecali ribu i uzgajali usjeve. Sada uz to koriste struju i televiziju, usvojili su i portugalski jezik, čime je njihov vlastiti u opasnosti od nestanka.
javniservis.me 
Vrijeme je kategorija iznad svih nas!
U konkretnom slucaju plemena Amondawanaucnici problematizuju kulturolosko poiamanje vremena (kao razliku medju kulturama) i to posmatrano (i ocijenjeno) iz ugla nase civilizacije.
Ima mnogo kategorija koje su iznad nas (vrijeme je to s obzirom na trenutne fizicke teorije), ali opet malo kojoj robujemo toliko kao vremenu. A nema potrebe, i mislim da je to ono sto autori teksta zele da kazu.
Da, upravo “robovanje” vremenu kroz prizmu civilizacije kojoj pripadamo. Ni dobro ni lose, jednostavno tako je- posmatram kao odliku jedne (dominantne) kulture.
Navescu par interesantnih tudjih razmisljanja na ovu temu:
“In Technics and Civilization, the historian and cultural critic Lewis Mumford described how the clock “disassociated time from human events and helped create the belief in an independent world of mathematically measurable sequences.” The “abstract framework of divided time” became “the point of reference for both action and thought.” ”
A evo kako o pojmu vremena uopšte piše Theodore Zeldin u svojoj Intimnoj istoriji čovječanstva:
“So most of the humans who have lived have not been bothered by the passing of time. The modern idea of time is peculiar because it includes a new sense that once something has happened, it is gone for ever, that time means change, and so insecurity. Humans welcomed the clock’s regular tick, its unalterable habits, its tyranny, because it consoled them for this new insecurity. It was a tyranny which began as a liberation, as so many other tyrannies have… But some thought the price of security was too high: Rabelais protested, ‘Never will I subject myself to the hours; the hours are made for man and not man for the hours… I treat mine like stirrups, which I shorten and lenghten as I please.’ He was announcing a quarrel between the easy-going and the orderly which was to last for several centuries, until the hours won.
…
But only in the 1770s did the word ‘punctuality’, meaning exactness to the minute, come into use. Enormous effort went into persuading factory workers to regard obedience to time as a virtue. In the early part of the Industrial Revolution, a Scottish industrialist wrote of ‘the utmost distaste on the part of the men to any regular hours or regular habits’, and incomprehension that ‘they could not go in and out as they pleased, and have what holidays they pleased’.
…
William Grossin, who spent many years studying how French people spent their time, found that two-thirds of them suffered tensions in their relations with time, and that the well-educated and the rich were the most dissatisfied of all. The wider the choices before them, and the more numerous their desires, the less time they have to give to each one. Leisure has become organized, and so full of opportunities too tempting to miss that it does not necessarily offer freedom… Technology has been a rapid heartbeat, compressing housework, travel, entertainment, squeezing more and more into the alloted span, Nobody expected that it would create the feeling that life moves too fast.”
Interesantno, g-dine Nedovicu, na neki naci, istorija poiamanja vremena kroz dinamiku svakodnevnice i njene percepcije (vremena za rad, odmor itd….)
Ideja da se vreme kreće pravolinijski od prošlosti prema budućnosti je veoma primitivna, nešto što se suprostavlja iskustvu čarobnjaka i čak, savremenoj nauci. Zahvaljujući toj ograničenoj predstavi, većina čovečanstva je zarobljena u tunelu vremena u kome njihova sudbina postaje beskrajno ponavljanje istih stvari.
Naša stvarna situacija je da smo energetski blokirani… – Armando Tores
Anric je to dobro opisao u Na drini …
————–
Ali u nepravilnim razmacima od dvadesetak do tridesetak godina
nailaze velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili
ratovi i dugo se uzimaju kao datum od koga se računa vreme i starost
građevine i dužina ljudskog veka. (»Na pet-šest godina prije velikog
povodnja«, »Uz veliki povodanj«.)
Posle tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja u onoj
većoj polovini kasabe, koja leži u ravnici, na peščanom jezičku između
Drine i Rzava. Takva poplava baca celu kasabu za nekoliko godina
unatrag. To pokolenje provede ostatak svoga veka u popravljanju
šteta i nesreća koje je ostavio »veliki povodanj«. Oni do kraja života
izazivaju u međusobnim razgovorima strahotu jesenje noći kad su po
studenoj kiši i paklenom vetru, uz svetlost retkih fenjera, izvlačili robu,
svaki iz svoga dućana, i iznosili je gore na Mejdan u tuđe kuće i
magaze. Kad su sutradan, u mutno jutro, gledali s brega dole na tu
kasabu, koju vole nesvesno i silno kao rođenu krv, i posmatrali mutnu,
zapenjenu vodu kako dere ulicama u visini krovova na kućama, i po
tim krovovima sa kojih voda s praskom odvaljuje dasku po dasku,
pogađali čija kuća još stoji uspravno.
O slavama i božićima ili u ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižni
domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i
najteži događaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanju od
petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i
kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i
blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga
naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno
preživljena nesreća.
———————
Ako nego ima citat sjecam se jednog djela gdje je opisivao kako u kasabi svaka vjera ima svoju mjeru vremena.
Samo sam htio reci da bez sata kao mjere vremena i bez pismenih ljudi da biljeze u hronike i nasi preci ne davno su vrijeme mjerili dogadjajima. Ja se sjecam djedova koji nisu bili ni nepismeni ali su vrijeme mjerili ovako nekako “to bijase o petrovdanu iste one godine kad pade snijeg na preobrazenje…”