Suzavac je stav!

„ Osumnjičene su sledeće osobe: Poslednji pobjednik u bacanju kamena sa ramena na lješanskim igrama, Gula iz „Katapulta“, Amfilohije i Čaka! Prema našim….“

piše: Đakomo Galanda

Brko: „Đe si Djakmanijak, šta se radiNja?!“

Ja: „Ooo bratori, evo me bačam neki pikado, derem kompanjone. Ti?! Da nam se nećeš priključit’?!“

Brko: „Neću brate. Nego te zovem jer imam dvije karte za Lolobridjidu, pa reko’ da nećemo skoknut?!“

Ja: „Kad?!“

Brko: „ U 9 počinju, kasnimo pola sata, čovječe! Oćemo?!“

Ja: „Ajde, završavam ovo i krećem za koji minut. Nađemo se kod KIC-a. Cimam te kad stignem.“

Brko: „OK, odlično. Krećem i ja! Vidimo se tamo brzo.“

Na „kriketu“ počela tek 6 serija, mislio sam da će se odužiti i da ću kasniti. Medjutim, sreća nevjerovatnih razmjera, uz malu dozu mog umijeća, učinili su da strelice lete u polja  u koja sam poželio. Tripla 20, dupla 18, kvatro 16, pikado je svirao i „tovario“ poenima suparnike. Ekipa se bunila, vikala, gledala me kao kojekakvog ludaka, poput komšinice sa balkona preko puta stana u kojem živim. Već u 11 ruci mi „postaje dosadno“ i napuštam drugare, govoreći da moram da idem na koncert Lolobidjide, da kasnim. Ni sada ne znam da li su me onako gledali zbog fantastične pikado partije ili zbog činjenice da idem na koncert pedera, kako ga nazvaše.

Bješe nevjerovatno hladan dan za 16.maj u Podgorici, ili kako bi slatka manekenka-voditeljka sa jedne srbijanske TV prevela in Underburnci. Nisam imao jaknu, već običan duks, ali sam sebe hrabrio da ću se zagrijati cupkajući u masi i cirkajući rakiju. Prevario sam se. I pored velikog broja strejt prijatelja, super muzike i dobrog raspoloženja svih, ne bješe mi prijatno. Nije bilo ni 10°C te noći. Na terasi je bilo puno poznatih gradskih likova, a 90% njih su, znajući ih, bili strejt. Došli ljudi da slušaju muziku, da piju pivo i iskuliraju na onom pometu.

Stiven Radus je igrao u masi želeći da se istakne i da kao stavi do znanja neke stvari. Rade Rapido je u svom fazonu „ispoštovao“ dogadjaj. Predstavnici NVO sektora su stajali sa strane i mirno posmatrali dogadjaj. Kacin je stajao na 2 metra on nas i, pogledom i smiješkom prvoklasnog homića iz EK, posmatrao okupljenu masu. Klinci i curice iz srednjih škola su jurcali terasom, srećni nekim „dogadjanjem“ u našoj „kulturnoj rupi“. Manifestacija „Ljubav je stav“ je tekla bez ikakvih smetnji i neprijatnosti, što je obezbjedjivalo 500 štrumfova.  Novinarska  nemogućnost uzdržavanja me potjera pravo ka Jelku.

Ja: „Ćao Kacinko srce!  Šta mi radiš Jelkice slatki?!“

Jelko: „O zdravo. Kako si dragi prijatelju?!“

Ja: „Odlično. Evo nastavljam da prihvatam i ono što ne smatram da bi trebao i morao. Malo je što nas vi iz EK „trpate“, sto nas Evropa cijela „trpa“, nego sad moram da prihvatam da nas i ovi „trpaju“. Ali dobro, preživjećemo valjda. Možemo li u EU bez svog ovog „trpanja“ ?!“

Jelko: „Pa teško medeni. Čitava Evropska civilizacija je podignuta na „trpanju“, kako ekonomskom, tako i psihičkom. Ne možete nam se pridružiti ako ne prihvatite realnost! Morate se demokratizovati i emancipovati. Vi Crnogorci ste mazohisti, pa kako ovo baš i ne volite i ne podržavate, sami ćete stremiti  da vas mi „trpamo“. A mi ćemo vas rado nag… Mislim rado dočekati. Hihihihihiihihihii“

Ja: „Nerado, ali ću se sloziti sa vama ovog puta. Nego, bojite li se da će biti nemira, protivljenja, suprotstavljanja?!“

Jelko: „Pa bojim se da neće. To ste opet vi medeni Crnogorci. Vi se ne bunite, ne bojkotujete, ne štrajkujete. Kod vas nema, bojim se, energije za bilo kakvu akciju. Ne bunite se što nemate hleba da jedete, pa mislim da nećete ni zbog nas…ovaj….nećete zbog homoseksualaca takodje.“

Ja: „ Hvala Kacinko na odgovorima, srce si pravo. Sada te ostavljam, smuvaj nesto. Cmok. Ćao!!!“

Napustih ga smijući se sam sebi i svojoj smjelosti. Vratih se kompanjonima koji se presavijahu od smijeha mojim isfeminiziranim pokretima koje sam izvodio dok sam vodio dijalog.

Mislio sam da su dimni efekti na koncertu dok nisam osjetio „prženje“ očiju, lica i disajnih organa. Neko je bacio suzavac. Okupljena masa se trčeći, plačući, vrišteći i jedva dišući stuštila ka jedinom izlazu sa terase. Totalna ludnica. Dolje, u holu i ispred KIC-a, okupljeni su se oporavljali psujući na sve strane, psujuci na sebe same sto dolaziše, a nerijetko se moglo čuti i „E neka su“! Lolobridjida je svirala i nije joj smetalo ništa, kao da su navikli na ovakvu atmosferu.

Pojavio se i veličanstveni telohranitelj najveličanstvenijeg, dr mr doc primarius policijskih nauka – Veljović. Okupio 500 štrumfova i saopštio da moraju da se potrude kako bi ispravili propust od maločas. Govorio je plavcima da moraju pronaći osumnjičene ili neće više dobijati ekstra „sredstava“.

Ustadoh onako zajapuren i uplakan, uputih se pravo ka prvom pendreku države, ponovo vodjen neukrotivom novinarskom znatiželjom.

Ja: „Dobro veče gospodine Veljoviću. Slušaju li štrumfovi, slušaju?! Što me držanjem i autoritetom podsjećate na Lomija!“

Prvi pendrek: „Hvala na komplimentu. Slušaju, nemaju izbora. A vi ste?!“

Ja: „Djakomo Galanda, novinar, „cricket lucky guy“, obožavatelj i vlasnik „bube“, zabetonirani protivnik sveprisutne kleptokratije i demokrature.“

Prvi pendrek: „Kakva si ti crkotina!“

Ja: „Hvala na komplimentu. Postavio bih Vam na brzinu par pitanja. Cujem da ste podijelili štrumfovima liste sa osumnjičenima, pa me zanima na koga to sumnjate da je bacio suzavac na KIC?!“

Prvi pendrek: „Imamo četvoro osumnjičenih. Prema našim saznanjima, neko od njih je sigurno, a kad ih privedemo i ispitamo znaćemo ko je.“

Ja: „ Pa ko su osumnjičeni?!“

Prvi pendrek:  „ Osumnjičene su sledeće osobe: Poslednji pobjednik u bacanju kamena sa ramena na lješanskim igrama, Gula iz „Katapulta“, Amfilohije i Čaka! Prema našim….“

Ja: „Čekajte, čekajte….jeste li Vi ozbiljni?! Pa na osnovu čega ste došli do ovih osoba? Kako bre…“

Prvi pendrek: „Pa evo kako. Vrlo lako, logički razmisljajući. Pa da krenem redom, mada nemam puno vremena.Dakle…“

Ja: „…pobjednik lješanski…!“

Prvi pendrek: „ …kako je suzavac doletio sa krova stadiona Budućnosti, očigledno je potrebna velika snaga i preciznost da se konzerva suzavca baci na terasu KIC-a. Kako pomenuto lice ima snage, tehnike i iskustva u bacanju predmeta, logično, je li, postaje osumnjičeni za ovakvo djelo. Ovo je nesumnjivo djelo profesionalca, u to nema sumnje.“

Ja: „Ali koji je njegov motiv da uradi tako nešto?!“

Prvi pendrek: „To će nam tek priznati!“

Ja: „Kako tek priznati kad….?!“

Prvi pendrek: „Nemam vremena za objašnjavanje. Da nastavim. Dalje…“ – reče drzeci prste prekrštene, sa isturenim iskrivljenim palčevima, uzdignute glave i filozofskog pogleda u pokušaju imitacije nekog, hmm…

Ja: „Gula!“

Prvi pendrek: „…da, Gula „Katapult“. Pomenuta osoba je poslednjih godina na marginama muzičke scene. Kao povratak u velikom stilu vidio je svoj nastup na pomenutoj manifestaciji za homofobične.“

Ja: „Ali ovo je bila manifestacija protiv homofobije, a ne….!“

Prvi pendrek: „Šta god! Dakle, Gula je pokušao da stupi u kontakt sa organizatorima prije izvjesnog vremena i obezbijedi sebi nekoliko stotina obožavatelja, pa makar oni bili i homoseksualci. Očigledno je bio isfrustriran kada je čuo da za njega nema mjesta. Medjutim, nije nam jasno kako je onako slabašno i neutrenirano tijelo moglo baciti suzavac toliko u daljinu. Ali, priznaće, priznaće…“

Ja: „Da, da….priznaće… ajde, od Čake tako nesto možemo očekivati, ali kako ste posumnjali na Amfilohija?!“

Prvi pendrek: „Da, Čaka je već dugo u poslu kad su ovakve stvari u pitanju. Znamo mi njegove stavove prema Tomu Čelebicu,  a kako ga oni nazivaju Tomo-homo, moguće je da je Čaka, misleći da je i Tomo na terasi, bacio suzavac. To ćemo tek da preispitamo. A Amfilohija…“

Ja: „Da, kako dodjoste do Amfilohija?!“

Prvi pendrek: „Njega je prijavio Stevo Vučinić, čim je došlo do incidenta! Tvrdio je da je ovo još jedan atak na Crnogorce, Crnu Goru, crnogorsku tradiciju   i  jezikoslovlje. Tvrdi, a kaze da ce i svedociti ako treba, da je ovo jos jedan pokušaj Srbije da pokori našu dtžavu. Uzevši i ovo u obzir, kao i sve prethodne radnje koje je Amfilohije činio protiv ove države, on nam je bio medju najosumnjičenijima. Takodje, Amfilohije je stalno u crnom, što je pomoglo njegovom skrivanju od očiju mojih štrumfova i lakom prolasku do krova  Stadiona „pod Goricom“. Logično, a vidjećemo šta će priznati.“

Ja: „Nešto će priznati sigurno?!“

Prvi pendrek: „ Mora!“

Ja: „Ali Amfilohije je u Srbiji, na godišnjem saboru SPC. Nije u zemlji.“

Prvi pendrek: „Možda nije to on.“

Ja: „Ali postoje snimci gdje se vidi njegovo prisustvo!“

Prvi pendrek: „Pa znate kako, postoje mnoge video montaže i namontirani snimci.“

Muk potraja nekoliko sekundi, a on ne odustade od svog držanja „a la Lomi“.

Prvi pendrek: „Moram sada da idem. Dovidjenja!“

Ja: „Zahvaljujem Vam se. Puno sreće u otkrivanju počinioca!“ – pratio sam ga pogledom dok odlazi, plačući od suzavca i sa osmjehom od uva do uva.

Moram da vidim kako će se ovo završiti – rekoh sebi. Uputih se ka CB-u, spreman da provedem kolikogod je potrebno vremena, da bih saznao ko je i zasto počinio ovo „surovo“ djelo.

Noć bjese najhladnija ikada u maju. Skroz sam promrzao. Negdje oko 4 sata ujutro stigla je policijska „marica“ i štrumfovi izvedoše nekoliko ljudi sa nabijenim vrećama preko glave. Niko nije znao ko su ti ljudi. S nestrpljenjem smo očekivali da neko izadje i saopšti rezultate istrage. Ispred CB-a se polako skupiše kolege novinari, TV kamere, porodice Gule i Čake, nekoliko sveštenika na čelu sa Dzomicem, najvidjeniji ljudi lješanske nahije, nekolicina „varvara“ i Stevo Vučinić. Svi su oni čekali. Kad negdje oko 10 i 37 se otvoriše vrata. Prvi izadje Gula, polusijed, plavih podocnjaka i zguzvane košulje!

„Ja sam bacio suzavac, ja sam bacio suzavac, priznajem, priznajem….“ – vikao je Gula hitajući u zagrljaj svojoj porodici, plačući i cmizdreći kao Enrike Iglesijas.

Nedugo zatim, za njim izadje pobjednik sa lješanskih igara. Na štakama, krvavog osmijeha, s toplomjerom ispod pazuha i cigaretom u ustima:

„Ja sam bacio suzavac, ja sam bacio suzavac, priznajem, priznajem….“-vikao je, a cigareta mu ispade iz usta.

Zatim izadje Amfilohije, sa sve svečanom odorom, blago raščupane brade:

„Bože, oprosti im, griješe. Oprosti im! Platiće mi za ovo! Oprosti im“ – govorio je smireno. Njegovi sljedbenici se prekrstiše  i pomogaše mu da udje u najnoviji Toyota džip. Unezvijereni Stevo Vučinić je skakao i vikao: „Vratićete  vi  sve. Okupatori. Sve ćemo mi povratiti. I Goricu, i manastire, i stadion, i Andriju Miloševića, i Djokovića, ma sve…Zlikovci…Vratite se odakle ste došli !!!“

Na kraju izadje Čaka. Sasvim normalan, ležeran, sa jednim polomljenim zubom. Kritikovao je porodicu zašto su opet došli, kako im nije crnjak da ga uvijek čekaju ispred CB-a, nije curica. Smireno reče:

„Što ćemo sad, evo i ja priznajem da sam bacio suzavac. Došlo mi, jbg. I suzavac je stav!“

Ova poslednja rečenica mi je odzvanjala u ušima. Imala je, nekako, logike. Više nego ona koja je obilježila manifestaciju. Nešto me u njoj ohrabrivalo. I tako prodje još jedan buran dan u „kulturnoj rupi“, tako riješismo još jedan „težak“ policijski slucaj,  tako svako dobi ono što je poželio, a ja odlučih da popijem jutarnju kafu u „Bogart“-u i sve ovo napišem.