Ćutolozima…

izvor: cgembargo.co.cc, piše: Momčilo Pejović

Tokom skoro dvije protekle decenije pisao sam i objavljivao tekstove u kojima sam htio skrenuti pažnju javnosti na brojne probleme najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori – Istorijski institut Crne Gore – i zaposlene naučne radnike posebno mlađe generacije, koji su primljeni u radni odnos u toku 1980. godine ili na samom kraju te godine da bi podmladili naučni kadar postojeće ustanove. Naravno, samo u svoje ime reagovao sam na određene probleme koji su se većinom prelamali najčešće preko projekata podmlatka, koji je tek bio počeo da se stručno usavršava i naučno napreduje shodno hijerarhiji i obavezama iz Zakona o naučnim djelatnostima u Crnoj Gori, koji je do skoro bio važeć.
Smatrao sam da se glas stručnog i naučnog radnika mora čuti i jasno raspoznati u crnogorskoj javnosti, a sve u cilju što boljeg radnog statusa i mnogo veće finansijske podrške za njihove naučne projekte, arhivska istraživanja, izdavačku djelatnost u cilju prezentovanja naučnih rezultata i valorizacije crnogorske prošlosti. Prema onome što se dešavalo u toj naučnoj ustanovi, a posebno meni kao tadašnjem asistentu i kasnije naučnom radniku u posljednje dvije decenije, moja reagovanja nijesu ništa pomjerila bolje reći samo su me lično opteretila i uskratila za dalje naučno napredovanje stavljajući me u duboku izolaciju, naučnu, profesionalnu i tešku materijalnu situaciju. Ništa novo i neočekivano, jer se to dešavalo i drugim naučnim radnicima koji su imali mnogo bolje lične pozicije i jače zaleđe od moje malenkosti.
Reagovao sam argumentovano, jasno i glasno ne ustručavajući se da prozovem one koji su ako ne glavni ili jedini krivci, a ono jesu velikim dijelom bili smetnja daljem razvoju naučne ustanove, ugovaranja i finansiranja naučnih projekata. Pomoć sa strane nijesam tražio i u svoje sam ime govorio, kritikovao i prozivao pojedince, ustanove ili političke ličnosti. Sam protiv svih, bez i najmanje podrške bilo čije, sa strane ili iz ustanove u kojoj radim skoro će tri decenije.

Dilema je bila kako dati naslov tekstovima koje sam objavio, a sada su na jednom mjestu sabrani, tokom protekle dvije decenije u pojedinim dnevnim listovima, nedeljnim revijama ili mjesečnim časopisima, kao i dobrom dijelu neobjavljenih tekstova koji su nuđeni – dostavljani za objavljivanje pojedinim redakcijama dnevnih ili nedeljnih listova ali nijesu objavljeni, jer redakcije nijesu za njih bile zainteresovane ili se dati tekstovi nijesu uklapali u njihovu uređivačku politiku!? Gotovo svi tekstovi su većinom u skraćenoj verziji objavljeni, a samo je mali broj pisama-tekstova objavljen u cjelini-integralno onako kako su i dostavljeni. Sada su se na jednom mjestu našli objavljeni i neobjavljeni tekstovi pod njihovim originalnim naslovima ili onako kako su redakcije našle za shodno da tekstovima-pismima daju naslove, podnaslove ili nadnaslove prilikom njihovog objavljivanja. Za izvjestan broj objavljenih tekstova dao sam uporedo integralan tekst sa originalnim naslovom i skraćenu objavljenu verziju teksta, smatrajući da se njihovim objavljivanjem od strane redakcija nije dala suština onoga što je potencirano u njima.
Objavljivanje tekstova bio je moj način gledanja i reagovanja na pojedine stvari i pojave, nepravilnosti u ustanovi u kojoj radim ili u društvu u kojem živim. Moj kritički osvrt dat u navedenim tekstovima veoma teško je prolazio redakcije datih listova da bi bio objavljen, pa je tom prilikom i dio napisanog „cenzurisan“ od strane novinara koji su bili zaduženi za njihovo objavljivanje, kako bi zadovoljavalo redakcijsku koncepciju lista ili rubrike. Moje neslaganje sa takvim načinom objavljivanja ili redigovanja napisanog bilo je nemoćno, ali sam u krajnjem bio zadovoljan samo da se pojavi u javnosti i taj problem bude notiran kao pojava u ustanovi ili društvu, kako bi se crnogorska javnost mogla obavijestiti o onome što me tišti i što kritikujem.
Svi moji tekstovi objavljeni ili neobjavljeni u proteklom periodu bili su potpisani punim imenom i prezimenom, adresa stanovanja, telefon, broj lične karte i ostali potrebni podaci, a ipak su redakcijske cenzure vršene i tekstovi objavljivani sa nešto više od dvije trećine od onoga što je napisano u dostavljenom pismu-tekstu. Nije bila u pitanju problematika o kojoj pišete koliko je važno bilo da li imate saglasnost – „prođu“ kod urednika datih novina, onda je sve kako treba i tekstovi idu u javnost.
U ovom zborniku unijeto je dvadesetak pisama – tekstova kao radne verzije i bez naslova su ili tome slično, a napisana su u međuvremenu dok se čekalo objavljivanje jednog ili više pisama-tekstova ili su pisana za vrijeme trajanja neke političke kampanje, emisije na televiziji ili povodom izjave nekog od političara, kao i u vrijeme mojih intezivnih razmišljanja o pojedinim problemima na radnom mjestu ili povodom mojih projekata, naučnom radu u Institutu, nezavisnim intelektualcima, prozivkama i tako dalje. Tu je i izvjestan broj tekstova koji su dostavljani Univerzitetu ili Istorijskom institutu – ustanovi u kojoj radim, a sa kojima sam htio upoznati i animirati nadležne faktore navodeći problematiku sa kojom sam se suočavao tokom gotovo tri decenije rada na pojedinim naučnim projektima.
Ono što je veoma važno naglasiti jeste činjenica da na objavljene tekstove nije bilo reagovanja, sem dva-tri slučaja (kako kažu „s neba pa u rebra“) na moje kritičke osvrte, jasne i nedvosmislene riječi, reagovanja ili argumentaciju. Međutim, s druge strane bilo je reagovanja putem telefona i prilikom susreta i razgovora koji su preko nekih pojedinaca u svojstvu „savjetnika“ i „prijatelja“ pronalazili put do mene i na taj način mi sugerisali da nema potrebe da se tako oštro reaguje, a nepravilnosti kojima nema primjedbi, dakle koje su umjesne s moje strane, biće uklonjene u dogledno vrijeme uz ono uobičajeno „biće bolje“ i „ništa nije dovijeka“. Takvi „savjeti“ većinom su bili korektni i uvijeni u oblande koje je trebalo progutati sa moje strane, a bilo je i oštrih „savjeta“ i bogme prijetnji i zaustavljanja na ulici do onih koji su bili ozbiljna prijetnja ukoliko nastavim sa daljim pisanjem i prozivanjem pojedinih ličnosti iz partijskog-stranačkog, državnog i naučnog života. Ipak, treba reći da se sve završavalo na tim usmenim razgovorima i „savjetima“, što je bilo ujedno dobro za obije strane da se ne bi izazivale dalje tenzije, koje su mogle buknuti i preći u nešto što bi se dalje teško moglo kontrolisati i što bi te „savjetodavce“ moglo kompromitovati ili u javnosti izazvati nešto što je izmaklo kontroli.
Broj objavljenih ili neobjavljenih pisama-tekstova koji kritički sagledavaju problematiku o kojoj pišem ili ličnosti koje kritikujem i sa kojima sam htio polemisati nije tako brojan, ali pokazuje da sam bez ustezanje htio reagovati i objaviti ono što sam dostavljao urednicima za objavljivanje sa naravno mojim potpisima na svakom pismu. Nekoliko pisama je sa tematikom mojega obraćanja urednicima (ne)zavisnih ili državnih medija i televizija, koji ipak nijesu kao i dnevna štampa bili voljni da ih objave ili pročitaju tokom trajanja tih emisija. Pitanja sa mojim potpisom i potrebnim podacima dostavljana su lično na adrese redakcija, njihovim voditeljima ili u posljednje nekolike godine „e – majl“ poštom.
Stekao sam nedvojben utisak da sam nepoželjan samo iz razloga što javno pišem, kritikujem i ukazujem na anomalije u ustanovi gdje radim ili u društvu uopšte i što se obraćam državnim funkcionerima tražeći od njih odgovor. O slobodi pisanja i iznošenja ličnog mišljenja i stava na osnovu objavljenih tekstova može se steći uvid o problematici za koju sam bio zainteresovan i koju sam podvrgao kritici, a posebno o problematici u neobjavljenim tekstovima koje sam dostavljao za objavljivanje. Ujedno treba reći i istaći činjnicu da je sloboda mišljenja i javnog reagovanja na određene probleme i pojave u crnogorskom društvu pod velikim znakom pitanja i da je u velikoj zavisnosti od urednika i redakcije ili onih koji stoje iz njih i pružaju im podršku. S obzirom da nijesam imao, makar da ja znam, nekoga ko bi mogao da kaže par riječi da se objavi ono što je sa potpisom tekstovi su dosta dugo čekali na objavljivanje, da ne kažem bili na detaljno razmatranje, i na kraju većinom ostali neobjavljeni, iako je bilo novinarskih ili redakcijskih obećanja da će biti „sve u redu“ samo da se „još malo skrate“. Zato se i stalno dešavalo da moji tekstovi budu pod posebnom pažnjom onih koji su za to plaćeni i koji su na vrijeme imali moje tekstove, i da se samo objavi nešto što toliko nije u krajnjem bitno ili uznemiravajuće, a zadovoljava neku „slobodu“ ličnog izjašnjavanja ili iznošenja činjenica više drugih radi nego što je prijetila opasnost po bilo koga ko bi mogao da ima drugačiji stav ili da izazove neko reagovanje – talasanje. Samo je urednik-redakcija lista „ONOGOŠT“ – Nikšić imala razumijevanja da moja pisma-tekstove objavljuje, a za ostale bi se moglo reći da su kalkulisali i objavljivali ne baš tako jake riječi kojima bi se moglo nešto istaći, jer su prekidali pojedine rečenice i nije bilo u kontinuitetu onako kako je napisano.
Jasno je da iz ovih tekstova sa kritičkim osvrtom u centru pažnje ustanova u kojoj radim – Istorijski institut Crne Gore, kao nekada samostalna naučna ustanova, a kasnije u sastavu Univerziteta kao njena organizaciona jedinica, gdje se odvijao naučni rad pod posebnom prismotrom za neposlušne ili nepodobne što se odnosilo na mene i moje projekte, odnosno onemogućavanje da se završe radni zadaci u ugovorenom roku. Što se tiče drugih tekstova oni govore o nekim opštim ili posebnim pitanjima i problemima i devijacijama koje su u crnogorskom društvu najizrazitije, a sa kojima reagujem većinom na postavljanje direktorskog kadra po političkoj – stranačkoj pripadnosti odnosno usmjerenosti i nečijoj „brizi“, koja ima za cilj da uzapti slobodu pojedinca kao čovjeka i kao naučnika i da to bude sve stavljeno u zavisnost od moći onih koji vas postavljaju na tim funkcijama – mjestima. Naravno ima i tekstova koji su sa drugačijom tematikom i govore o nekim mojim razmišljanjima i kritičkim osvrtima na cjelokupni razvoj crnogorskog društva za posljednjih dvije decenije.
Pisma-tekstovi su dati hronološkim redom kao najprihvatljivijem vidu sagledavanja moje ličnosti, rada i rezultata rada u Institutu. Moj kritički osvrt na probleme ili na pojedina pitanja na koja reagujem prije svega je dat konkretno, korektno, jasno i nedvosmisleno, akcentujući problematiku o kojoj govorim u pojedinim pismima. Na uvrede koje su dolazile sa strane od onih koji kritikuju ili reaguju prozvani ili nepozvani bio sam odmjeren i trpeljiv sve do određene granice koja je prelazila dostojanstvo javnog reagovanja i uvreda od strane onih koji su prema meni bili bezobzirni. Tada sam bio krajnje oštar, uzvraćajući istom mjerom bez ustezanja, ne vodeći računa o kome je riječ niti se ustežući da istom mjerom odgovorim pa makar da se radilo o nekoj poznatoj ličnosti, naravno čuvajući svoju ličnost, dostojanstvo i naučni ugled i profesiju kojom se bavim od onih koji su uvredama i lažima htjele nadjačati moje argumente. U ovoj knjizi – zborniku (ne)objavljenih tekstova-pisama unijeto je nekoliko karakterističnih dopisa upućenih nadležnim ustanovama, kao na primjer Ministarstvu prosvjete i nauke, a sve u cilju objašnjenja – razjašnjenja mojih radnih zadataka i nerealizovanih projekata ili problematike sa kojom se suočavam u Institutu ili u kojima reagujem na netačne tvrdnje pojedinih „ekspertskih“ komisija u cilju ugovaranja naučnog projekta.
U svim pismima-tekstovima nastojao sam da budem na visini ličnog i porodičnog vaspitanja, dostojanstva, naučne savjesti, čuvjaući onoga o kome je riječ ili pišem sve do trenutka kada sam bio napadnut, teško uvrijeđen i oklevetan nečijim činjenjem ili nečinjenjem. Dakle, sva pisma-tekstovi predstavljaju jedan vid mojeg načina i odnosa prema radu i rezultatima rada u Institutu ili mojeg kritičkog osvrta na brojne anomalije u crnogorskom društvu koje su proizvod nepotizma, a koji u Crnoj Gori igra ogromni značaj i bez čega se ne može gotovo ništa preduzeti za ozbiljno djelovanje u bilo kom poslu u privredi, društvu, politici, kulturi i tako dalje. Samo oni koji imaju podršku svojih prijatelja i rođaka ili partijskih kolega imaju mogućnost i njima se dozvoljava da učine sve i mimo zakonskih propisa a da ne trpe nikakve posljedice. Njih pokazuju kao veoma uspješne u svakom pogledu i kao pisce ili naučnike iako se zna da su ti njihovi radovi proizvod kompilatorskoga rada i samo sakupljenoga i pripremljenoga a najveći posao u stvari imali su daktilografi. Dokle god to bude tako izraženo dotle će Crna Gora tavoriti i za nju nema nade da se izdigne ili isčupa iz ambisa u koji je upala.
Pojedine porodice, male dinastije u Crnoj Gori, uzimaju sebi za pravo da budu glavni akteri svih zbivanja i da oni odlučuju o ukupnim moralnim vrijednostima i dešavanjima društva i kulturnog razvitka. Sve je stavljeno u okvire klanova i krugova porodičnih, koji zahvaljujući materijalnoj pomoći države rješavaju na svoj način i kreiraju budućnost države, koja je krajnje uska i lična bez ikakve perspektive na ukupnom planu i bez čvrste osnove ili vrednosti na intelektualnom planu. Zato se dešavaju gotovo svakodnevno da pojedinci uz podršku onih kojima služe pišu i štampaju brojne knjige koje nemaju ni novinarsku vrijednost kao informacije, mada ih svi mediji plasiraju i reklamiraju. To je apsurd koji u Crnoj Gori najbolje prolazi, a svi tapšu takve pisce po ramenima i veličaju bezvrijednu ulogu njihovih izdavčkih poduhvata za koje su izdvojena velika novčana sredstva, naravno državna. Dvadesetak imena se stalno vrti po medijima crnogorskim i oni uređuju cjelokupnu kulturnu zbilju Crne Gore dajući joj ton i pravce njenoga kretanja, a lično radeći na svojoj materijalnoj podlozi bogaćenja i ništa više. Takve pojave u društvu Crne Gore oštro sam kritikovao u svojim tekstovima ukazujući na činjenicu da se ne radi o slučajevima već o ustaljenoj praksi koja prijeti da učauri razvoj Crne Gore i stavi ga pod kontrolu onih koji su na vlasti.
Otvorenost medija je zabrinjavajuća bez obzira što ih ima na broju prilično i stiče se utisak na osnovu njihove brojnosti da je stanje bolje, a u stvari je gotovo isto i partijski-stranački samo što je forma zadovoljena njihovom brojnošću. U Crnoj Gori mogu da objavljuju oni koji su u tim krugovima i klanovima porodičnim, malim dinastijama, političkim, stranačkim ili nekim književnim pa i nevladinim koji se iskazuju kao demoktarski nastrojeni, a u stvari su veoma strogo usmjereni na kontrolu onoga što se objavljuje. Samo onaj ko ima političku podršku taj ima moć, ostali moraju da se dodvoravaju i pohvalno pišu o reformama ili demokratiji u Crnoj Gori koji su u fazi prvih početaka. I na takve pojave reagovao sam kritički razotkrivajući uzroke njihovog nastanka i uvriježenosti.
Dugo sam razmišljao o naslovu navedenog zbornika (ne)objavljenih tekstova-pisama. Možda je bio prihvatljiviji naslov „Pisma bez odziva“, „Pisma gluvima“, „Pitanja bez odgovora“, Bez odjeka“ „Čekajući odgovor“, „Odjek u buretu vode“, „Klonirani ćutolozi“, „Glas u vodi“ i tako dalje! (Ne)objavljena pisma je možda bio najprihvatljiviji naslov kada je riječ o cjelini datih tekstova. Međutim, s obzirom da ima tekstova koji oštro kritikuju i prozivaju određene ličnosti ukazujući im da podržavaju brojne nezakonitosti kako u ustanovi gdje radim tako i u društvu Crne Gore onda je bio pogodniji naslov „Ćutolozi“, jer zaista oni su sve vrijeme ćutali i radili svoj posao, a preko svojih poslušnika i doušnika radili su šta su htjeli odnosno onemogućavali su svakoga onog koji im se suprotstavljao po bilo kom osnovu. A moguće da je najadekvatniji naslov „Skalp“-el! Na kraju, ipak sam se odlučio za naslov „Poslanice ćutolozima“, jer je riječ o mojim tekstovima – pismima sa kojima javno reagujem, prozivam i ujedno pozivam nadležne faktore u državi Crnoj Gori da reaguju na anomalije, nezakonitosti i nepoštovanje pozitivnih pravnih propisa, a s druge strane ukazujem na brojne primjere drastičnog kršenja zakonskih propisa i neprimjeren način pritiska na pojedince, slobodoumne i nezavisne intelektualce i naučne radnike.
Neobjavljeni djelovi iz pojedinih tekstova stavljeni su u zagradama, podvučeni ili boldovani u cilju lakšeg raspoznavanja i snalaženja čitaoca. Na ovom mjestu moram još jednom posebno istaći veoma korektnu saradnju sa novinarima lista „ONOGOŠT“ posebno glavnog i odgovornog urednika gospodina Rajka Zorića koji je imao razumijevanja za moje tekstove i problematiku o kojoj sam pisao. Ostale redakcije ili urednici objavljivali su ono što ih je u većini slučajeva interesovalo iz njihovog ugla. Smatrao sam da je neophodno objaviti i taj dio kao integralni tekst. Za pojedine tekstove-pisma smatrao sam da ih je potrebno unijeti kao neobjavljene, jer su opširnija verzija od one koja je dostavljena redakcijama listova.
Kada se sagledaju tekstovi koje sam objavljivao ili djelovi neobjavljenih tekstova koji su ostali od strane urednika kao „nevažni“ ili pisma neobjavljena u potpunosti, može se konstatovati da je prevladavala odbojnost pojedinaca, novinara i urednika ili blaže rečeno njihova nezainteresovanost da se piše o nekim političarima ili čak da se takve ličnosti zaštite i da se o njima ne govori u negativnom kontekstu, bez obzira što se o tim ličnostima pisalo u datom listu ili u drugim dnevnim listovima, ali samo da to ne bude od autora ovih tekstova. Bile su česte sugestije da čitaoci nijesu zainteresovani za datu problematiku ili da su zasićeni tekstovima o pojedinim političarim, da je deplasirana tema i tako dalje, a na drugoj strani se o tim istim političarima govorilo prilično afirmativno.
Zašto nije bilo odgovora i reagovanja od strane onih koji su u tim pismima bili prozvani ostaje veliko pitanje, ali je sigurno da nijesu htijeli da se „talasa“ data ustanova a problemi u njoj da se amortizuju „radi mira u kući“ kako su pojedinci savjetovali. Njihovo ćutanje je bilo potvrda onoga na šta sam ukazivao pa su procijenili da je bolje ne odgovarati i sve će pasti u brzi zaborav. Dakle, politika ćutanja bila je njihov „(naj)bolji“ odgovor i time su smatrali da će bezbjedno ostati na funkcijama direktorskim što se i pokazalo tačnim. Uskraćen za odgovor nijesam imao drugu priliku niti mogućnost za dodatno reagovanje o datom problemu. Zavjera ćutanja od strane onih kojima sam upućivao pisma prozivajući ih i izlagao kritici u dobroj me je mjeri onemogućavala na ostvarivanju radnih zadataka i ugovaranju naučnih projekata. Pojedini mediji su prosto bili blokirani za moja pisma – tekstove, kao što je na primjer Pobjeda ili Publika-Republika koji ni pod kakvim uslovima nijesu htjeli objaviti bilo kakav tekst, a i kada se to ipak desilo bila je krajnja slučajnost koja se nije više ponovila. Vidjevši da moji tekstovi kod njih nemaju ama baš nikakvu prohodnost, barem što se tiče kritičkog sagledavanja problema u ustanovi gdje radim ili uopšte u društvu Crne Gore, a takođe nijesu pokazivali nikakvu zainteresovanost za objavljivanje naučnih radova ili njihovo prezentovanje široj čitalačkoj publici u vidu feljtona, odustao sam od daljeg slanja mojih tekstova.
Gotovo dvije trećine tekstova-pisama od onih koje sam slao redakcijama listova u Crnoj Gori nije mi objavljeno. „Demokratska štampa“ i „nezavisna redakcije i novinari“ u Crnoj Gori na mojem primjeru pokazuju svu reformu i demokratičnost javnih glasila, slobode pisanja i javnog reagovanja pojedinaca koji ne pišu hvalospjeve o institucijama sistema, pojedinim političarima, ili o onima na vlasti u koaliciji ili u opoziciji.
Treba istaći i činjenicu da ni u onom vremenu komunističke ideologije jednoumlja, partijske samodiscipline, slobodoumni i nepodobni, neposlušni intelektualci bili su na udaru vlasti, ako ne direktno a ono na indirektan način nije im omogućavano da objavljuju svoja reagovanja ili kritičko gledanje na stvari i pojave u našem društvu. Ovi sadašnji samo su promijenili formu, koja je tobože ostala za sve dostupna i slobodna u smislu objavljivanja, a s druge strane matrica je ostala ista, jer su novinari objavljivali samo ono što dođe „odozgo“ makar iz redakcije koja je revnosno odrađivala zadati cilj.
Naglasiću da u navedenim tekstovima-pismima nijesu vršene nikakve intervencije, sem neznatno u dijelu interpunkcije ili neke grube štamparske greške koja se pojavila tokom objavljivanja u dnevnoj štampi. Dakle, objavljena su onako kako su upućena redakcijama ili su neka data u skraćenoj verziji kao već objavljena a u navedenom zborniku data je originalna verzija teksta-pisma. Nastojao sam da u naslovu pisama stavim original naslova kako su tekstovi dostavljani, a u zaglavlju teksta data su kratka objašnjenja ili bolje reći informacije gdje je tekst-pismo objavljeno i kome je sve poslato za objavljivanje. Naravno, još jednom napominjem da su svi tekstovi bili potpisani i date osnovne generalije u cilju objavljivanja. Da ne bih opterećivao tekst datim podacima u većini tekstova ostao je samo moj potpis i eventualno mjesto i datum kada je poslato za objavljivanje.
Da iznesem još jedno moje kratko zapažanje, a to je da, na osnovu ukupnog uvida u navedena pisma-tekstove, posebno njihove naslove i argumentaciju koju sam iznosio, nijesam vjerovao da je ostao tako veliki broj neobjavljenih pisama, a da za njih nije bilo sluha od strane redakcija-urednika pojedinih listova u Crnoj Gori. Problematika u tim pismima potpuno je ignorisana. Zašto?
Na kraju ovog predgovora smatrao sam da treba napomenuti poštovanim čitaocima da poslije objavljenog teksta-pisma nijesam htio davati nikakav komentar, iako sam to činio u svojim (za)bilješkama. Smatrao sam da bi bilo kakvo moje dodatno objašnjenje ili komentar teksta bilo suvišno ili bolje reći bilo bi jedna vrsta korigovanja i pravdanja onoga o čemu sam pisao. Takođe, nijesam htio davati bilo kakav uvod kojim bih čitaocu objasnio šta me je navelo da napišem dati tekst, jer sam smatrao da u gotovo svakom pismu vide se glavni razlozi zbog čega reagujem i problematika na koju ukazujem. Lična imena u nekim pismima su namjerno izostavljena, više iz razloga što nijesu među živima ili odavno nijesu u radnom odnosu.
Poslije ovih tekstova postoji mogućnost reagovanja od strane onih koji nijesu tada „mogli“ odgovoriti ili nijesu htjeli, jer su imali očekivanja druga i nadali se većim pozicijama pa su ćutali, a sada pošto su na izmaku snage, položaja i funkcija, nemaju više nadu pa će možda pokušati da opravdaju tadašnje ćutanje ili će „demantovati“ svojom naknadnom „argumentacijom“ i pameću ono o čemu sam iz svih ovih godina temeljno kritikovao. Upravo iz tih razloga izostavio sam nekoliko tekstova-pisama koja su napisana odmah poslije objavljivanja čekajući da prozvana osoba reaguje. Možda će biti prilike da se i ti tekstovi objave onako kako su i napisani nekada bez ikakvih izmjena, a posebno za one koji tada nijesu htjeli reagovati ali jesu uputili izvjesne primjedba novinaru ili redakciji povodom objavljivanja mojih tekstova.