Muka pregolema

Obraćanje Svetozara Marovića

izvor: vijesti.me

Iako znam da sve to sa demantima nema baš previše smisla, a bez iskustva i želje da u tužbama tražim istinu, želim da vas zamolim da objavite punu istinu u vezi gospodina Zonina koga ste, dajući neke informacije o njegovoj poslovnoj aktivnosti i ugledu u Italiji, predstavili kao mog navodnog poslovnog partnera.

Gospodin Zoni, jedan od najugledniji poslovnih ljudi Italije nije nikada bio, niti je moj poslovni privatni partner u bilo kojoj oblasti ljudskog rada i nikada i nigdje u nijednoj prilici nije bio predmet niti naših razmišljanja, niti razgovora.

Tačno je, da je gospodin Zonin bio u radnoj posjeti u Crnoj Gori, da je o tome bio obaviješten ambasador Italije u Crnoj Gori, da se gospodin Zonin  tom prilikom sreo sa predstavnicima preduzeća Plantaže, da je imao radne susrete sa ministrom poljoprivrede, sa kojim je tom prilikom, jednim dijelom  i u mom prisustvu, razgovarao oko razmjene iskustava u oblasti vinogradarstva, mogućeg kreditiranja pojedinih poljoprivrednih projekata u Crnoj Gori od strane njihove banke, kao i o nastavku saradnje uz pomoć ministarstva poljoprivrede Italije. Želio sam da pomognem bez ličnog interesa.

Vjerujući da je povezivanje Crne Gore sa tako uspješnim poslovnim ljudima iz svijeta korisno za Crnu Goru, i da može biti novi korak naše zemlje u daljem unapređivanju odnosa Crne Gore i Italije jačanje njihove strateške povezanosti i razvoja odnosa u svim oblastima saradnje, želio sam u tom cilju da pomognem bez ikakve lične koristi, interesa ili “nadoknade”.

To je puna istina, a ne poluistina ili neistina. To sam činio i  u drugim slučajevima, i ne jedini, posvećen isključivo cilju dobra Crne Gore i koristeći svoja poznastva i prijateljstva sa nekim uticajnim ljudima u Evropi. No, ja znam da ovo baš nije samo vrijeme iskrenog traženja istine nego još i više, vrijeme “lova” na ljude i pokušaja političkog linča pojedinaca u Crnoj Gori u čemu se u posljednje vrijeme posebno izdvaja jedna “spontana” ili “organizovana” kampanja protiv mene ili mojih najbližih.

Neka je velika muka na moje razne tužitelje, tako da “rade” na Uskrs i na blage dane, kada većina ljudi modernog čovječanstva zastane i razmisli kako da učini nešto dobro i ljudsko za drugoga, da bi živjeli u većem miru i razumijevanju. Ne, oni ne staju.

Sve bi valjda bilo bolje i ljepše u Crnoj Gori da nema Svetozara Marovica, Budve i ovakvog DPS-a. Zato je potrebno u nekim drugim novinama, dnevno, imati i po više tekstova da bi se nastavile sumnje, krivice,  opužbe protiv mene, moje porodice, prijatelja, grada u kome živim. Još neki ćute misleći da će se kucati i na njihova vrata.

Iako jedan rimski filozof kaže da je jako i čvrsto samo ono drvo koje vjetrovi često tuku, priznajem, nije lako izdržati sve te medijske neistine, poluistine, zle namjere, nastojanja da se sve dovede u vezu sa kongresom DPS-a ili “isprovocira” neka moja moguće “emotivnija” reakcija koja bi za ovu situaciju “krivca” tražila među onima kojima sam vjerovao i vjerujem, kojima sam se trudio pomoći i biti iskren i nadam se ne beskorisni dio tima.Istovremeno, nije mi teško trpjeti, ne zbog nade da ću zbog toga biti spasen, već prije svega što znam da nijesam niti ubio niti ukrao, niti prevario, niti se okrenuo protiv bilo kog bliskog ili manje bliskog, da bih se “odbranio” ili “revanširao” “istinom” ili polustinom o drugom.

Ne, to samo mogu da dozvole “moralni patuljci”, a ja znam da to nijesam i da neću dopustiti da se iko igra mojom čašću, iako znam da ja nijesam niti bezgrešan niti idealan.

Znam i to da nijesam gori od onih koji se danas trude i “naslađuju” javnim presudama, performansima krivice i pozivaju na uznemiravanje javnosti ako ne bude po njihovom, niti manje hrabar  od onih koji zajedno sa mnom ćute, predviđajući da ono što se danas dešava meni ili drugom znači kucanje i na njihova vrata, na vrata svih nas, i to ne sa dobrom namjerom,  i u vrijeme koje izaberu “tužioci” radi ove ili one političke koristi.

Neka je velika muka na one koje su mene ovih mjeseci izabrali kao svoj “cilj”,”planiranu metu” ili željenu “žrtvu”, muka koja mi daje snagu jer to nije zato što ne valjam ili nijesam važan za nekoga u ovoj zemlji od koje ne tražim ništa osim da sačuva jednaka prava za sve i pokaže da je zakon iznad svih nas.

To mi daje snage jer se ovdje ne radi samo o meni, partiji kojoj sam dao sve i koja mi ja vratila još više, ovdje se radi o svima nama u Crnoj Gori, da li ćemo pristati da živimo  sa medijskim “optužbama, presudama i pritiscima” na samostalnost onih institucija države koje odlučuju o najvažnijim vrijednostima svakog čovjeka, njegovom životu i njegovoj slobodi, a pri tome kriveći vlast da to ona radi, a ne oni “čuvari” građanske savjesti. Male brige govore, a velike ćute.
Tačno je, i dalje ćutim, ali ne prestajem da se borim, jer male brige govore, a velike ćute.

Vjerujem da čovjek mora biti jak, i kad je teško i nepravedno, i da treba pomoći onome ko nosi teret, a ne onome koga spušta pored tebe, da jurišati na drugoga ne znači drugo, nego ubijati ljudsko u samom sebi.

Zato se molim za sve moje tužitelje, da im Bog da i sreće i zdravlja, i radosti, ako im se može učiniti da im to donosi i neka programirana najava moga “pada”. Neka, pisao je Seneka, veličina čovjeka se najbolje vidi u njegovom padu. Veliki  čovjek je uvijek sposoban da se opet digne. Ja znam da ja nisam veliki, niti  osjećam da sam pao, ali sam siguran da se mogu dići, jer vrijeme otkriva istinu.

S poštovanjem, Svetozar Marović