Vojnici, nazad!

piše: Marko Petrović

crnogorskim vojnicima u Afganistanu i ministru odbrane Boru Vučiniću

Vojnici, ne govore vam istinu! Pričaju vam o ponosu, herojstvu i svjetskom miru, a Vi – niti ste naš ponos, niti ste naši heroji, niti gradite  mir. Nijeste Vi krivi, i ne krivimo Vas, iako je i na vašim plećima dovoljno odgovornosti. Možda vam neće biti ugodno da čitate ove redove iz daleke Gore Crne, dok tamo u zemlji Paštuna, Tadžika i Uzbeka podno masiva Hindukuša i Parapamiza, u Mazar-e-Šarifu na nišanu držite avganistanske pustare, čekajući branitelje, talibane, da izadju iz svojih zaklona, izmile iz svojih pećina i kidišu na Vas. A zašto i ne bi, ljudi ? Da li biste Vi branili Cuce, Čevo, Andrijevicu, Ćekliće ili Brskut da na nas udare daleki Mjanmarci, čete iz Kostarike ili junaci sa Madagaskara ?

Ne promovišete Vi tamo mir, već – rat, koji traje duže od ona dva velika. Ministar odbrane, Boro Vučunić, nakon što vas je obišao, piše nam da  ste “dali  nemjerljiv doprinos ugledu Crne Gore u svijetu.” Da li je dobar imidž Crne Gore što učestvuje u bilo kojem ratu, a kamoli onom koji – niti je pokrenut sa jasnim ciljevima, niti je poštedio živote desetina hiljada civila, niti je uspio da se izbori sa talibanima, čak i ako podjemo od pretpostavke da je to bio jedan od ciljeva. Naprotiv. Galup je u septembru 2001.godine sproveo ispitivanje medjunarodnog javnog mnjenja koje je pokazalo da je svjetska javnost bila mnogo sklonija diplomatiji nego vojnoj akciji u Avganistanu. Šta onda reći o podršci javnog mnjenja, nakon tolikih civilnih žrtava i ratnih nesupjeha?

Nakon deset godina mrcvarenja suverene zemlje, njenog laganog ubijanja i uništavanja ? Ministar odbrane Vama i nama govori o tome kako smo prepoznati kao dobri partneri. Ali, Vašingtonu i zapadu nijesu potrebni partneri, već – poslušnici i klijenti. Zar to najbolje nije opisao nekadašnji državni sekretar SAD, Kolin Pauel, kada je rekao – “ Kada budemo u nešto čvrsto uvjereni, onda ćemo predvoditi. Učinićemo to čak i ako nas niko ne bude pratio. Djelovaćemo čak i ako ostali ne budu spremni da nam se pridruže” ili, nekadašnji šef kabineta Bijele kuće, Endrju Kard – ”Ujedinjene nacije se mogu sastati i raspravljati, ali nama ne treba njihova dozvola.” To su i demonstrirali, kada su nošeni klasičnom lažju o oružju za masovno unišenje, okupirali Irak. Dakle, nijeste, Vi, Crnogorci njihovi saveznici, partneri, ili, kako ministar reče – članovi njihove posvećene (!) porodice, već – izgovor i pokriće. Privezak bahatog euroatlanskog imperijalizma, planetarne velike igre i militarizma koji je sve otvoreniji i bespoštedniji. (Libija!)

Vojnici, da li Vam smeta što učestvujete u ratu u kojem masovno ginu civili ? Znate li da je prošlog septembra otkriveno da su američki vojnici ubili nekoliko civila, nakon čega su im odrezali prste i uzeli kao suvenire? Ili, recimo, da su američke snage, aprila 2009.godine, ubile pet civila medju kojima dvoje djece i majku koja je u sebi nosila devetomjesečnu bebu. Ili – ono, Crnogorci, kada su vaši saborci, Amerikanci, nedavno, ubili devet afganistanskih dječaka, zbog čega čak ni pion zapada, Hamid Karzai, nije želio da prihvati američko izvinjenje.

Ako, vojnici, Vama i Vašim nadredjenim to ne smeta – mnogima u Crnoj Gori mnogo smeta !

Vojnici, da li ste svjesni da ste sitna karta u igri politike, intresa i moći ? Da su vas poslali tamo daleko ne zbog demokratije i mira, već zbog velikih, svjestkih planova s jedne,  i naših glavara, koji u dogovoru sa vašingtonskim i briselskim centrima moći sebi stvaraju privilegije, s druge strane. Da li Vas je vojno-politička “elita” ubijedila da ste dobrovoljno otišli u grobnicu imperija, daleki Avganistan ? Da li je dobrovoljna, ili bolje rečeno – samovoljna, samosvjesna i nezavisna ona odluka koja se temelji na svijesti da odlaskom u avganistanske gudure dobijate neizmjerno veće dnevnice nego ovdje ili, recimo, da se tim vojnim rizikom značajno brže približavate pragu stana koji očekujete od vojske? Tako se to radi u XXI vijeku. Slobodna volja je kompleksna psihološka kategorija kojom se lako može manipulisati. Znao je to najbolje Fjodor  Mihajlovič Dostojevski – “…daš hleb, i čovek ti se potčini, jer nema ničeg neospornijeg od hleba…” Znaju to i naši, koji vas tamo šalju.

Vojnici, ministar nam je kazao i da ste tamo otišli  “dominantno motivisani profesionalnim izazovom i potrebom dokazivanja u visokoobučenom međunarodnom okruženuju,” (visokoobučenom medjunarodnom okruženju!? Kakav perfidni eufemizam za osvajački rat) te da ste “ambasadori Crne Gore na prvoj liniji fronta borbe za demokratizaciju te drevne zemlje.”

Izjava vrijedna naročite pažnje. Ne toliko zbog narečenog ministra, koliko zbog toga što predstavlja  matricu neoimperijalizma i klasični osvajački izgovor, svojstven mladjem Džordžu Bušu, njegovim “preventivnim ratovima”, “humanitarnim intervencijama” i “demokratizacijama,” ali i svim drugim krstašima, nekada i sada. Nijesu li i Francuzi vodili “civilizujuće misije” u Alžiru? Zar nije Benito Musolini “plemenito uzdizao” Etipoljane ? Naravno, u Bušovom rječniku demokratija je ono što je najbolje opisao veliki Noam Čomski -“to je sistem u kome ste slobodni da radite šta god hoćete pod uslovom da radite ono što vam mi kažemo.”

Medjutim, izjava o vojnicima, kao ambasadorima demokratije na prvoj liniji fronta, neodoljivo podsjeća i na jednog od ključnih stratega našeg, domaćeg beznadja – Svetozara Marovića. Zar sve ono što su  nam poručivali i poručuju ministar Vučinić, njemu nadredjeni Igor Lukšić, njemu nadredjeni – Milo Djukanović, i čitava ekipa NATO-m opijenih političara, a povodom našeg učešća u okupaciji Avganistana, zar sve to nije ona ista,  potpuno ista matrica, ista naracija, isti žanr – rata za mir, zbog kojeg sada zaostajemo za vremenom i zbog čega se danas pravdamo, izvinjavamo i stidimo?