Noam Chomsky: Unipolarni trenutak i Obamina era

Povodom Obamine prve posjete Latinskoj Americi objavljujemo kritičku analizu kontinuiteta i promjena u odnosu SAD spram tog kontinenta u globalnom kontekstu.

izvor: zamirzine.net

U promišljanju međunarodnih odnosa korisno je držati na umu nekoliko veoma općenitih i značajnih načela. Prvo je Tukididova maksima: jaki čine što hoće, a slabi trpe što moraju. Ona ima i važan korolar: svaka moćna država oslanja se na specijaliste za apologetiku, čija je zadaća pokazati da je ono što čine jaki plemenito i pravedno, a ako slabi pate, sami su krivi. Na suvremenom Zapadu ti se specijalisti zovu “intelektualci”, koji, samo uz rubne izuzetke, dodijeljenu im zadaću izvršavaju vješto i s pozom moralne opravdanosti, ma koliko takve pretenzije bile bizarne; tako se postupa sve od početaka pisane povijesti.

Drugu je vodeću temu izrazio Adam Smith. Govorio je o Engleskoj, najvećoj sili tog vremena, ali njegova su opažanja poopćiva. Smith je zapazio da su “glavni arhitekti” političkih mjera u Engleskoj “trgovci i industrijalci”, koji se brinu da političke mjere pogoduju njihovim interesima, bez obzira na to koliko “mučno” djeluju na druge, uključujući i puk Engleske, ali u najtežem smislu one koji na drugim mjestima trpe “divlju nepravdu Evropljana”. Smith je bio jedan od onih rijetkih ličnosti koje su odstupale od normalne prakse prikazivanja Engleske kao anđeoske, u svjetskoj povijesti jedinstvene sile, koja se nesebično posvećuje dobrobiti barbarā. Jednu rječitu ilustraciju za to predstavlja John Stuart Mill, jedan od najpristojnijih i najinteligentnijih zapadnih intelektualaca. U jednom klasičnom ogledu on je u takvim odrednicama objasnio zašto je Engleska morala provesti svoje osvajanje Indije radi najčistijih humanitarnih ciljeva. Pisao je upravo u vrijeme najgorih zvjerstava Engleske u Indiji, kada je pravi cilj daljeg osvajanja bio to da se Engleskoj omogući stjecanje monopola na opijum i uspostavljanje najneobičnijeg poduzeća za trgovinu drogom u svjetskoj povijesti, kako bi se Kinu topovnjačama i otrovom prisililo da prihvati britanske industrijske proizvode, što Kina nije htjela.

Millov je svečan govor kulturna norma. Smithova je maksima povijesna norma.

Danas glavni arhitekti politike nisu “trgovci i industrijalci”, nego financijske institucije i multinacionalne korporacije. Današnja profinjena verzija Smithove maksime jest “investicijska teorija politike”, koju je razvio politički ekonomist Thomas Ferguson, koji izbore smatra prigodom u kojoj se skupine investitora ujedinjuju kako bi kontrolirali državu, time što u biti kupuju izbore. Kako je on pokazao, to omogućuje vrlo dobro predviđanje kakva će tokom dugog razdoblja biti politika.

Tako smo za 2008. godinu trebali predvidjeti da će interesi financijske branše za Obaminu vladu imati prioritet; ona je bile njegov glavni financijer, i davala je Obami veliku prednost pred McCainom. Tako je i ispalo. Glavni poslovni tjednik, Business Week, sada se raduje što su osiguravajuća poduzeća pobijedila u borbi za zdravstvenu zaštitu i što financijske institucije koje su stvorile sadašnju krizu – nakon enormnog javnog iskupa – izlaze nepovrijeđene, pa čak i ojačane, stvarajući podlogu za novu krizu, kako ističu urednici. Kako dalje argumentiraju, druge su korporacije iz tih pobjeda izvukle vrijedne pouke, i sada organiziraju krupne kampanje kako bi potkopale svako nastojanje da se zakonski uvede čak i skromne mjere u vezi s energijom i zaštitom okoliša, potpuno svjesne da će njihov uspjeh oduzeti njihovim unukama i unucima svaku nadu u pristojan opstanak. Nisu to, dakako, loši ljudi i neznalice. Takve su odluke prije institucionalni imperativi. One koji odaberu da ne poštuju ta pravila isključuju, ponekad na vrlo upečatljiv način.

Izbori u SAD su ekstravagancija kojom uvelike upravlja krupna industrija odnosa s javnošću, koja se prije jednog stoljeća razvila u najslobodnijim zemljama svijeta, Engleskoj i SAD, u kojima su borbe puka postigle dovoljno slobode da se javnost više nije moglo lako kontrolirati silom. Arhitekti politike stoga su priznali da će biti nužno kontrolirati stavove i mnijenja. Jedan element te zadaće jest i kontrola izborā. SAD nisu “vođena demokracija” poput Irana, gdje kandidati moraju dobiti odobrenje vladajućeg svećenstva. U slobodnim društvima poput SAD kandidate odobravaju koncentracije privatnog kapitala, a između onih koji prođu kroz taj filter ishode gotovo uvijek određuje to koliko se može potrošiti na kampanju.

Politički su menadžeri i te kako svjesni da se u spornim pitanjima stav javnosti često oštro suprotstavlja arhitektima politike. U skladu s tim, izborne kampanje izbjegavaju sporna pitanja u korist parola, govorničkih efekata, ličnosti i tračeva. Svake godine reklamna industrija daje nagradu za najbolju marketišku kampanju godine. Godine 2008. dobio ju je Obama, koji je pobijedio Appleove kompjutere. Egzekutivce je uhvatila euforija. Otvoreno su klicali da je to njihov najveći uspjeh otkako su počeli marketinški plasirati kandidate onako kako plasiraju pastu za zube i lifestyle lijekove , tehnikom koja je lansirana tokom neoliberalnog razdoblja, prvo s Reaganom.

U ekonomskom tečaju uči se da su osnova tržištā informirani potrošači koji donose racionalne odluke. Ali bilo tko tko pogleda televizijsku reklamu zna da biznis golema sredstva posvećuje stvaranju neinformiranih potrošača koji donose iracionalne odluke. Iste metode koje se upotrebljava za potkopavanje tržištā rabi se i za potkopavanje demokracije, stvarajući neinformirano biračko tijelo koje će donositi neinformirane odluke unutar uskog skupa opcija kompatibilnih s interesima dviju partija koje je najbolje promatrati kao konkurirajuće frakcije jedinstvene poslovne partije. I u poslovnom i u političkom svijetu arhitekti politike redovno imaju neprijateljski stav spram tržištā i demokracije, osim u korist privremenih prednosti. Dakako, retorika je različita, ali činjenice su sasvim jasne.

Maksima Adama Smitha ima neke izuzetke, koji su poučni. Jedna važna suvremena ilustracija jest politika Washingtona spram Kube otkako je ona prije 50 godina postala neovisna. SAD su neobično slobodno društvo, pa tako imamo i dobar pristup internim zapisima koji otkrivaju način mišljenja i planove arhitekata politike. Nekoliko mjeseci nakon neovisnosti, Eisenhowerova vlada je formulirala tajne planove za zbacivanje režima i pokrenula programe terora i ekonomskog rata, s kojima je Kennedy oštro eskalirao, a u raznim se formama nastavljaju sve do danas. Od početka, izričita je namjera bila dovoljno kazniti narod Kube da zbaci zločinački režim. Njegov je zločin bio određen kao “uspješno suprotstavljanje” politici SAD sve od 1820-ih, kada je Monroeova doktrina proglasila namjeru SAD da dominira zapadnom hemisferom, ne tolerirajući nikakvo miješanje ni izvana ni iznutra.

Premda dvostrana politika spram Kube odgovara Tukididovoj maksimi, ona je u sukobu s načelom Adama Smitha te po tome pruža poseban uvid u formiranje određene političke strategije. Američko je stanovništvo decenijima davalo prednost normalizaciji odnosā s Kubom. Ignorirati volju populacije jest normalno, ali je u ovom slučaju zanimljivije da bi normalizacija također više odgovarala i moćnim poslovnim sektorima: agrobiznisu, energetskim i farmaceutskim korporacijama te ostalima koji obično postavljaju osnovni okvir politike. Njihovi su interesi u ovom slučaju podređeni načelu vanjskih poslova koje nije primjereno uočeno u stručnoj literaturi o međunarodnim odnosima: onome što možemo nazvati “načelom mafije”. Kum ne tolerira “uspješno suprotstavljanje”, čak ni suprostavljanje malog dućandžije koji ne plaća naknadu za zaštitu. To je previše opasno. Stoga to treba zatrti, i to brutalno, kako bi ostali shvatili da neposluh ne dolazi u obzir. Uspješno suprotstavljanje Gazdi moglo bi biti “virus” koji će “proširiti zarazu”, da posudimo Kissingerov izraz iz vremena kada je pripremao zbacivanje Allendeove vlade. To je vodeća doktrina vanjske politike SAD tokom razdoblja njihove globalne dominacije, a ima, dakako, mnogo prethodnika. Druga suvremena ilustracija jest politika SAD spram Irana od 1979., koju ovdje nemam vremena propitati

Trebalo je vremena da se ostvari uže ciljeve izložene u Monroeovoj doktrini, koji još uvijek nailaze na mnoge prepreke, ali glavni je cilj trajan i neupitan. On je čak poprimio veći značaj kad su SAD nakon II. svjetskog rata postale dominantnom globalnom silom, zamijenivši rivala Britaniju. Davalo se lucidna obrazloženja. Na primjer, kada se Washington pripremao da zbaci Allendeovu vladu, Vijeće za nacionalnu sigurnost je napomenulo da ako SAD ne mogu kontrolirati Latinsku Ameriku, ne mogu očekivati “da ostvare uspješan poredak drugdje u svijetu”: dakle, efektivno nametati svijetu svoju vladavinu. Bila bi potkopana “vjerodostojnost” Washingtona, kako reče Henry Kissinger. I drugi bi se mogli okrenuti “uspješnom suprotstavljanju” ako čileanski “virus” ne bude uništen prije no što uzmogne “raširiti zarazu”. Prema tome, parlamentarnu demokraciju u Čileu treba ukinuti – kako se i dogodilo 11. 9. 1973., datuma koji je nestao iz historije Zapada, premda je po posljedicama za Čile i šire daleko značajniji od groznih zločina 11. septembra 2001.

Premda ta tri načela – Tukididova i Smithova maksima te načelo mafije – ne objašnjavaju svaku vanjskopolitičku udluku, ona pokrivaju prilično širok raspon, kao i korolar o ulozi intelektualaca. Ona nisu svršetak mudrosti, ali su dobar početak.

Neka ovo bude dovoljno kao kontekst; pogledajmo taj “unipolarni trenutak”, koji je tema velikog dijela stručnih i popularnih rasprava sve od pada Sovjetskog Saveza prije 20 godina, što je SAD ostavilo kao jedinu globalnu supersilu, a ne više samo prvenstvenu supersilu, kao prije. O naravi hladnog rata i o događajima koji se od tada razvijaju mnogo saznajemo promatrajući kako je Washington reagirao na nestanak svojeg globalnog neprijatelja, “monolitne nemilosrdne urote” za preuzimanje vlasti nad svijetom, kako ju je opisao John F. Kennedy.

Traženje zamjene za izgubljenog neprijatelja

Nekoliko tjedana nakon pada Berlinskog zida SAD su izvršile invaziju na Panamu. Svirha je bila otmica nevažnog razbojnika koji je odveden na Floridu i osuđen za zločine koje je najvećim dijelom počinio dok je bio na platnom spisku CIA-e. Od cijenjenog prijatelja prometnuo se u zlog demona jer se pokušao uspješno suprotstavljati, ne žureći s podrškom Reaganovim terorističkim ratovima u Nikaragvi. U invaziji je, prema panamskim izvorima, pobijeno nekoliko hiljada siromašnih ljudi u Panami, i obnovljena je vlast bankara i trgovaca drogom povezanih sa SAD. Bila je to jedva fusnota historije, ali je ipak u nekim aspektima narušila obrazac. Jedan od njih sastojao se u potrebi za novim pretekstom, koji je ubrzo pribavljen: prijetnja hispaničkih trgovaca drogom koji nastoje uništiti Sjedinjene Države. “Rat protiv droge” bio je proglasio još Richard Nixon, ali je u vrijeme unipolarnog monenta zadobio novu, značajnu ulogu.

Potrebom za novim pretekstom ravnala se i službena reakcija Washingtona na pad neprijateljske supersile. Za nekoliko mjeseci vlada Busha starijeg je dala glavne odrednice novog kursa Washingtona: ukratko, sve će uglavnom ostati isto, ali s novim odgovorima. Bit će i dalje potreban golem vojni sistem, ali iz novog razloga: sile trećeg svijeta postaju “tehnički naprednije”. Moramo održati “industrijsku osnovu obrane” – eufemizam za industriju visoke tehnologije uz potporu države. Moramo održati intervencijske snage usmjerene na energijski bogate regije Bliskog istoka – gdje, nasuprot decenijima zavaravanja, značajne prijetnje našim interesima više “nije moguće staviti pred vrata Kremlja”. Cijeli je taj prelaz obavljen tiho, a da se o njemu gotovo i nije izvještavalo. Ali za one koji se nadaju da će shvatiti svijet, prelaz je bio vrlo poučan.

“Rat protiv droge” bio je koristan kao pretekst, ali bio je daleko preuzak. Bio je potreban pretekst šireg obuhvata. Intelektualne elte ubrzo su se latile te zadaće i ispunile svoju misiju. Proglasile su “normativnu revoluciju” koja SAD-u daje pravo na “humanitarnu intervenciju” po izboru, po definiciji iz najplemenitijih razloga. Tradicionalne žrtve to, blago rečeno, nije impresioniralo. Konferencije globalnog Juga na visokoj razini oštro su osuđivale ono što su nazvale “takozvanim ’pravom’ na humanitarnu intervenciju”. Stoga je bilo potrebno preciziranje, pa je umjesto nje stvoren koncept “odgovornosti za zaštitu”. One koji obraćaju pozornost na povijest neće iznenaditi otkriće da zapadne sile provode “odgovornost za zaštitu” na vrlo selektivan način, strogo se pridržavajući onih triju maksima. Činjenice su zabrinjavajuće očevidne, i iziskuju veliku marljivost intelektualnih klasa – još jedna priča koja mnogo pokazuje, a koju ću morati ostaviti po strani.

Čemu više NATO?

Drugo pitanje koje je nastupanjem unipolarnog momenta izbilo u prvi plan bijaše sudbina NATO-a. Tradicionalno opravdanje za NATO bilo je obrana od ruske agresije. Pošto je SSSR nestao, ishlapio je i taj pretekst. Naivne duše, koje vjeruju u vladajuću doktrinu, očekivale bi da iščezne i NATO. Upravo suprotno. NATO je brzo proširen. Detalji mnogo govore, kako o hladnom ratu tako i o onome što je slijedilo i, općenitije, o tome kako se formira i provodi državna politika.

Kada je Sovjetski Savez propao, Mihail Gorbačov je učinio zapanjujući ustupak: suglasio se da ujedinjenoj Njemačkoj dopusti pristupanje neprijateljskom vojnom savezu koji vodi globalna supersila, iako je sama Njemačka dvaput u tom stoljeću skoro uništila Rusiju. Međutim, postojao je quid pro quo. Bushova vlada je Gorbačovu obećala da se NATO neće proširiti na istočnu Njemačku, a zasigurno ne dalje na istok. Također su uvjerili Gorbačova “da će se NATO preobraziti u više političku organizaciju”. Gorbačov je također predložio zonu bez nuklearnog naoružanja od Arktika do Crnog mora, korak prema “zoni mira” kojom bi se uklonilo svaku prijetnju Evropi, istočnoj ili zapadnoj. Taj je prijedlog bez razmišljanja odbačen.

Ubrzo nakon toga na položaj je došao Clinton. Obećanja Washingtona začas su nestala. Nema potrebe komentirati obećanje da će NATO postati više politička organizacija. Clinton je proširio NATO na istok, a Bush je otišao i dalje. Obama po svemu sudeći kani nastaviti s ekspanzijom. Uoči Obaminog prvog putovanja u Rusiju, njegov posebni pomoćnik za nacionalnu sigurnost i euroazijske poslove informirao je medije da “nećemo umirivati Ruse, niti ćemo im išta dati ili s njima trgovati u vezi sa širenjem NATO-a ili raketnom obranom”. Govorio je o raketnom obrambenom programu SAD u istočnoj Evropi i članstvu susjeda Rusije, Ukrajine i Gruzije, u NATO-u, pri čemu zapadni analitičari smatraju da oba ta koraka predstavljaju ozbiljnu ugrozu sigurnosti Rusije, s izgledom da raspale internacionalne napetosti.

Prije nekoliko dana Obamina je vlada objavila da će drukčije podesiti proturaketne sisteme u istočnoj Evropi. To je dovelo do mnoštva komentara i debata – koje su, kao i ranije, vješto izbjegle centralno pitanje.

Te se sisteme reklamira kao obranu protiv iranskog napada. Ali to ne može biti motiv. Izgledi da Iran krene u raketni napad, nuklearni ili ne, otprilike su isti kao izgledi da asteroid udari o Zemlju – osim, dakako, ako svećenstvo na vlasti ne pati od fanatične želje za smrću i ne želi doživjeti da Iran, skupa s njima, bude trenutačno spaljen. Svrha presretačkih sistema SAD, ako uopće djeluju, jest da spriječe odmazdu za napad SAD i Izraela na Iran – dakle da eliminiraju iransko odvraćanje. Proturaketni sistemi su oružje prvog udara, i to razumiju sve strane. Ali izgleda da je to jedna od onih činjenica koje je najbolje ostaviti u mraku.

Da se vratimo NATO-u, njegova je deklarirana jurisdikcija sada proširenija od granica Rusije. Obamin savjetnik za nacionalnu sigurnost, pomorski komandant James Jones, zahtijeva da se NATO širi i na jug, a ne samo na istok, kako bi pojačao kontrolu SAD nad energijskim isporukama s Bliskog istoka. General Jones također zagovara “NATO-ove snage reakcije”, koje će vojnom savezu koji vode SAD dati “mnogo fleksibilniju sposobnost brzog djelovanja na vrlo velike udaljenosti”, što je cilj koji SAD sada silno nastoje postići u Afganistanu. Generalni sekretar NATO-a Jaap de Hoop Scheffer izvijestio je konferenciju NATO-a da “trupe NATO-a moraju čuvati cjevovode koji prebacuju naftu i plin u smjeru zapada”, te općenitije štititi morske puteve kojima se služe tankeri i ostalu “krucijalnu infrastrukturu” energijskog sistema. Ta odluka izričitije iskazuje posthladnoratovsku politiku preoblikovanja NATO-a u globalnu intervencijsku silu pod vodstvom SAD, s posebnim interesom za kontrolu energije. Taj zadatak po svoj prilici obuhvaća i zaštitu projektiranog, 7,6 milijardi $ vrijednog cjevovoda koji bi dovodio prirodni plin iz Turkmenistana u Pakistan i Indiju, prolazeći kroz afganistansku pokrajinu Kandahar, gdje su raspoređene kanadske trupe. Cilj je “blokirati konkurentski cjevovod koji bi plin za Pakistan i Indiju dovodio iz Irana” i “umanjiti dominaciju Rusije nad izvozom energije iz srednje Azije”, kako izvještavaju kanadski mediji, realistički prikazujući neke od kontura nove “Velike igre”, u kojoj glavni igrač trebaju biti internacionalne intervencijske snage pod kontrolom SAD.

Već od prvih dana nakon Drugog svjetskog rata bilo je jasno da bi zapadna Evropa mogla odabrati da ide neovisnim kursom, možda u golističkoj viziji Evrope od Atlantika do Urala. U tom slučaju problem nije “virus” koji bi mogao “proširiti zarazu”, nego pandemija koja bi mogla srušiti cijeli sistem globalne kontrole. Namjena je NATO-a djelomica i bila suprotstavljanje takvoj ozbiljnoj prijetnji. Sadašnje širenje NATO-a te ambiciozni ciljevi novog NATO-a pomiču te svrhe još dalje.

Strategija globalne dominacije

Tako stvaru napreduju tokom momenta unipolarnosti, dobro se držeći standardnih načela internacionalnih poslova. Konkretnije, politički postupci su u velikom skladu s doktrinama svjetskog poretka koje su planeri SAD na visiokom nivou formulirali tokom II. svjetskog rata. Od 1939. oni su shvatili da će, kakogod završio rat, SAD postati globalnom silom i zamijeniti Britaniju. Sukladno tome, stvarali su planove kontrole SAD nad znatnim dijelom planeta. To “Veliko područje”, kako su ga nazivali, trebalo je obuhvatiti u najmanju ruku zapadnu hemisferu, bivši britanski imperij, Daleki istok te energijske izvore zapadne Azije. Na tom Velikom području SAD bi imale “neupitnu moć” s “vojnom i ekonomskom supremacijom” i djelovale bi tako da osiguraju “ograničenje bilo kakve primjene suverenosti” država koje bi mogle ometati njihove globalne planove. Isprva su ti planeri smatrali da bi u Evropi mogla prevladati Njemačka, ali kad je Rusija počela drobiti Wehrmacht, njihova je vizija postala ekspanzivnija te je Veliko područje trebalo zahvatiti što je moguće veći dio Euroazije, u najmanju ruku zapadnu Evropu, ekonomsko srce Euroazije.

Stvoreni su detaljni i racionalni planovi za globalnu organizaciju, u kojoj je svakoj regiji dodijeljeno ono što su zvali njenom “funkcijom”. Jugu općenito dodijeljena je uslužna uloga: da osigura resurse, jeftinu radnu snagu, tržišta, mogućnosti investiranja a kasnije i druge usluge, kao što je izvoz zagađenja i otpada. U to vrijeme SAD nisu imale većeg interesa za Afriku, pa je ona prepuštena Evropi na “iskorištavanje” radi obnove Evrope nakon ratnih razaranja; u povijesnom svjetlu, dalo bi se zamisliti drukčije odnose između Evrope i Afrike, ali o njima se nije razmišljalo. Nasuprot tome, shvaćeno je da su naftne rezerve Bliskog istoka, Eisenhowerovim riječima, “silan izvor strategijske moći” i “jedna od najvećih materijalnih nagrada u svjetskoj povijesti”, “strategijski najvažnije područje na svijetu”. Kontrola nad naftom Bliskog istoka osigurala bi Sjedinjenim Državama “suštinsku kontrolu nad svijetom”, shvatili su utjecajni planeri.

Oni koji smatraju značajnima povijesne kontinuitete mogli bi se prisjetiti da su Trumanovi planeri ponavljali doktrine jacksonovskih demokrata u vrijeme aneksije Teksasa i osvajanja polovice Meksika prije jednog stoljeća. Ti su prethodnici predviđali da će ta osvajanja dati Sjedinjenim Državama praktički monopol nad pamukom, pogonskim materijalom rane industrijske revolucije: “Taj monopol, koji je sada osiguran, stavlja pred naše noge sve druge nacije”, proglasio je predsjednik Tyler. Na ovaj bi način SAD mogle prevladati britansko odvraćanje, veliki problem tih vremena, i zadobiti internacionalni utjecaj bez presedana.

Slične su koncepcije vodile i naftnu politiku Washingtona. U skladu s time, objasnilo je Eisenhowerovo Vijeće za nacionalnu sigurnost, SAD moraju podržavati nesmiljene i brutalne režime i blokirati demokraciju i razvoj, premda to izaziva “kampanju mržnje prema nama”, kako je primijetio predsjednik Eisenhower – 50 godina prije nego što je George W. Bush tugaljivo upitao “zbog čega nas mrze?”, zaključujući da je to jamačno stoga što mrze našu slobodu.

U odnosu na Latinsku Ameriku, planeri nakon II. svetskog rata su zaključili da prvenstvenu prijetnju interesima SAD predstavljaju “radikalni i nacionalistički režimi [koji] su privlačni masama stanovnika” i nastoje zadovoljiti “pučke zahtjeve za neposredno poboljšanje niskog životnog standarda masa” i razvoj za domaće potrebe. Te tendencije su u koliziji sa zahtjevom za “političku i ekonomsku klimu koja vodi ka privatnom investiranju”, uz odgovarajuću repatrijaciju profita i “zaštitu naših sirovina”. Dobar dio kasnije povijesti teče iz tih nepropitanih koncepcija.

U posebnom slučaju Meksika, Radionica razvoja strategije za Latinsku Ameriku u Pentagonu 1990. ustanovila je da su odnosi SAD-Meksiko “izvanredno pozitivni”, bez uznemiravanja zbog ukradenih izbora, državnog nasilja, mučenja, skandaloznog postupanja s radnicima i drugih nevažnih detalja. Međutim, sudionici Radionice su uočili jedan oblak na horizontu: prijetnju “’demokratskog otvaranja’ u Meksiku”, koje bi, boje se oni, moglo dovesti “na vlast vladu koja bi imala više interesa da se suprotstavi SAD-u iz ekonomskih i nacionalističkih razloga”. Lijek koji je preporučen bio je ugovor koji bi “vezao Meksiko” za neoliberalne reforme u 1980-ima i “vezao ruke sadašnje i budućih vlada” Meksika obzirom na ekonomsku politiku. Ukratko, NAFTA*, primjereno nametnuta putem izvršne vlasti, nasuprot volji javnosti.

Kada je NAFTA 1994. stupio na snagu, predsjednik Clinton je također uveo i Operaciju vratar, koja je militarizirala meksičku granicu. Kako je objasnio, “nećemo predati svoje granice onima koji žele iskorištavati našu povijest suosjećajnosti i pravde”. Ništa nije imao reći o suosjećajnosti i pravdi koja je nadahnula uspostavljanje tih granica, i nije objasnio kako je Vrhovni svećenik neoliberalne globalizacije izlazio na kraj s opaskom Adama Smitha da je “slobodna cirkulacija rada” kamen temeljac slobodne trgovine.

Izbor vremena Operacije vratar jamačno nije bio slučajan. Racionalni su analitičari bili predvidjeli da će poplava visoko subvencioniranih izvoznih proizvoda agrobiznisa SAD prije ili kasnije potkopati meksičko ratarstvo te da meksička poduzeća neće moći izdržati konkurenciju krupnih korporacija s državnom potporom kojima se po ugovoru mora dopustiti da slobodno djeluju u Meksiku. Jedna od vjerojatnih posljedica bio bi bijeg u Sjedinjene Države, kojemu bi se pridružili i oni koji bježe iz zemalja Centralne Amerike, opustošene reaganovskim terorom. Militarizacija granice bila je prirodan lijek.

Kompleksni su stavovi puka spram onih koji bježe iz svojih zemalja, zvanih “ilegalnim tuđincima”. Oni obavljaju vrijedne usluge kao super-jeftina i lako izrabljiva radna snaga. U SAD se agrobiznis, graditeljstvo i druge privredne grane bitno oslanjaju na njih; oni pridonose bogatstvu zajednica u kojima borave. S druge strane, oni bude tradicionalne antiimigrantske osjećaje, koji su upadljiva postojana značajka ovog imigrantskog društva, koje ima povijest sramotnog postupanja s useljenicima. U proteklih nekoliko tjedana veličalo se braću Kennedy kao američke heroje. Krajem 19. stoljeća oni bi morali zaobilaziti restorane u Bostonu, na kojima je pisalo “Zabranjeno za pse i Irce”. Sada azijski poduzetnici pokreću inovacije u sektoru visoke tehnologije. Prije jednog stoljeća rasistički zakoni za isključivanje Azijaca bili bi im zabranili ulazak u zemlju zbog opasnosti po čistoću američkog društva.

Ali kakva god bila povijest i ekonomska realnost, siromašni i radni ljudi gledaju na useljenike kao na opasnost za svoja radna mjesta, životne uvjete i stil života. Važno je držati na umu da ljudi koji danas žestoko protestiraju imaju zbiljskih poteškoća. Oni su žrtve financijalizacije privrede i neoliberalnih programa globalizacije namijenjenih premještanju proizvodnje u inozemstvo i dovođenju radnih ljudi u odnos međusobne konkurencije u svjetskim razmjerima, čime se snižava plaće i socijalne pogodnosti, dok se obrazovane profesionalce i profesionalke istodobno štiti od sila tržišta, a vlasnici i menadžeri se bogate; to je opet Smithova maksima. Još od Reaganovih godina to donosi teške posljedice, što se često manifestira na vrlo ružne načine, koji se sada pojavljuju na naslovnim stranicama. Dvije političke partije natječu se u tome koja će s više revnosti proglasiti svoju odanost sadističkoj doktrini da “ilegalnim tuđincima” treba uskratiti zdravstvenu zaštitu. Njihov je stav u skladu s pravnim principom koji je uspostavio Vrhovni sud, da ta stvorenja nisu “osobe” po zakonu, pa stoga nemaju ni pravo na prava zajamčena osobama. A upravo u isto vrijeme Sud razmatra pitanje bi li korporacijama trebalo dopustiti da otvoreno kupuju izbore umjesto što to čine na ne tako izravne načine – komplekso ustavno pitanje, budući da su sudovi odredili da, za razliku od useljenika bez dokumenata, korporacije po zakonu jesu zbiljske osobe, te ustvari imaju prava daleko šira od tih osoba od krvi i mesa, uključujući prava što ih jamče krivo imenovani “ugovori o slobodnoj trgovini”. Te koincidencije, koje toliko otkrivaju, ne izazivaju nikakve komentare. Pravo je doista svečan i uzvišen posao.

Spektar za planiranje je uzak, ali ostavlja mogućnost za neke varijacije. Vlada Busha II. dosegnula je krajnji agresivni militarizam i arogantni prezir spram saveznika. Zbog takvog postupanja doživjela je teške osude, čak i unutar matične struje. Bushov drugi mandat bio je umjereniji. Izbačene su neke od najekstremnijih ličnosti – Rumsfeld, Wolfowitz, Douglas Feith i drugi; Cheyneya se nije moglo ukloniti jer on jest bio vlada. Politika se opet počela približavati normi. Kada je Obama stupio na funkciju, Condoleezza Rice je prorekla da će slijediti politiku Bushovog drugog mandata, što se uglavnom i dogodilo, osim drukčijeg retoričkog stila, koji je, izgleda, šarmirao velik dio svijeta, možda zbog olakšanja što je Bush otišao.

Jednu od osnovnih razlika između Busha i Omabe vrlo je dobro izrazio jedan viši savjetnik Kennedyjeve vlade na vrhuncu kubanske raketne krize. Kennedyjevi planeri donosili su odluke koje su doslovce prijetile razaranjem Britanije, ali Britance nisu informirali. Na toj je točki taj savjetnik definirao “posebne odnose” s Britanijom: Britanija je, rekao je, “naš poručnik – modna riječ je ’partner’.” Britaniji je naravno draža modna riječ. Bush i njegove kohorte govorili su o svijetu kao o “našim poručnicima”. Tako su, kada su proglasili invaziju na Irak, obavijestili Ujedinjene Nacije da mogu provoditi naredbe SAD ili biti “irelevantne”. Naravno, takva bezobrazna arogancija je izazvala neprijateljstvo. Obama usvaja drukčiji kurs. On pristojno pozdravlja lidere i ljude svijeta kao “partnere”, a samo daleko od očiju javnosti i dalje ih tretira kao “poručnike”. Inozemnim je liderima takvo držanje mnogo draže, a ono ponekad hipnotizira i javnost. Ali mudro je držati se postupaka a ne retorike i ugodnih manira. Djela obično pričaju drukčiju priču, kao i u ovom slučaju.

Sadašnji svjetski sistem u jednoj je dimenziji i dalje unipolaran: u areni sile. SAD troše na vojnu silu gotovo kao sav ostali svijet ukupno, i daleko su naprednije u tehnologiji uništavanja. Također su jedine koje imaju stotine vojnih baza po cijelom svijetu, i u tome što okupiraju dvije zemlje u krucijalnim regijama energetske proizvodnje. I ovdje one uspostavljaju goleme mega-ambasade, od kojih je svaka grad unutar grada, što je jasan znak budućih namjera. U Bagdadu projekcija porasta troškova mega-ambasade iznosi 1,5 milijardi dolara ove godine, do 1,8 milijardi godišnje tokom sljedećih godina. Troškovi njihovih kolega u Pakistanu i Afganistanu nisu poznati, kao ni sudbima ogromnih vojnih baza koje su SAD uspostavile u Iraku.

militarizacija Latinske Amerike

Globalni sistem stvaranja baza sada se širi na Latinsku Ameriku. SAD su bile protjerane iz svojih baza u Južnoj Americi, od kojih je posljednja bila baza Manta u Ekvadoru, ali su nedavno dogovorile korištenje sedam novih baza u Kolumbiji, a vjerojatno kane zadržati i bazu Palmerola u Hondurasu, koja je igrala centralnu ulogu u Reaganovim terorističkim ratovima. Četvrta flota SAD, koja je bila rasformirana 1950., reaktivirana je 2008., nedugo nakon invazije Kolumbije na Ekvador. Njena se nadležnost prostire na Karibe, Centralnu i Južnu Ameriku te vode koje ih okružuju. Mornarica definira svoje “razne operacije” koje “obuhvaćaju borbu protiv nedopuštene trgovine, Suradnju na sigurnosti bojišta, vojno-vojnu interakciju te bilateralnu i multilateralnu obuku”. Razumljivo, reaktiviranje Flote je izazvalo proteste i zabrinutost vlada Brazila, Venezuele i drugih.

Zabrinutost u južnoj Americi pobudio je i dokument Komande za zračnu mobilnost SAD iz aprila 2009., koji predlaže da baza Palanquero u Kolumbiji postane “suradna sigurnosna lokacija” iz koje bi se moglo “provoditi operacije mobilnosti”. Izvještaj napominje da se iz Palanquera “bez dopune goriva može dosegnuti gotovo polovicu kontinenta putem C-17 (vojni transporteri)”. To može tvoriti dio “globalne strategije en route”, koja “pomaže da se dođe do strategije regionalnog djelovanja i pridonosi usmjeravanju mobilnosti na Afriku”. Za sada, strategija smještanja [baze] u Palanquero trebala bi biti dostatna za domašaj zračne mobilnosti na južnoameričkom kontinentu”, zaključuje dokument, ali nastavlja istraživanjem opcija za proširivanje sistema na Afriku s dodatnim bazama, koje bi sve trebale činiti dio sistema globalnog nadzora, kontrole i intervencije.

Ti planovi tvore dio općenitije politike militarizacije Latinske Amerike. U proteklom deceniju došlo je do oštrog porasta obuke latinoameričkih oficira, znatno iznad razina iz hladnog rata. Policiju se obučava taktici lake pješadije. Njena je zadaća borba protiv “omladinskih bandi” i “radikalnog populizma” – pri čemu bi potonji termin u Latinskoj Americi trebali i te kako dobro shvatiti.

Pretekst je “rat protiv droge”, ali teško ga je baš ozbiljno shvatiti, čak i kao prihvatimo neobičnu pretpostavku da SAD imaju pravo voditi taj “rat” u stranim zemljama. Razlozi su dobro poznati, i posljednjeg ih je februara još jednom jasno iskazala Latinoamerička komisija o drogama i demokraciji, koju vode bivši latinoamerički predsjednici Cardoso, Zedillo i Gavíria. Njhov je izvještaj zaključio da je rat protiv droge potpuno bezuspješan te traži drastičnu promjenu politike, napuštanje nasilnih mjera kod kuće i u inozemstvu i zaokret prema jeftinijim i djelotvornijim mjerama.

Studije koje su proveli vlada SAD i drugi pokazale su da je daleko najekonomičniji način kontrole upotrebe droga prevencija, liječenje i obrazovanje. Pokazale su nadalje da su najneefikasnije i najskupje metode operacije izvan zemlje kao što su zaprašivanje i zabrane. Činjenica da se, umjesto mnogo boljih, ustrajno odabire najnedjelotvornije i najskuplje metode dovoljno nam govori kako ciljevi “rata protiv droge” nisu oni koje se objavljuje. Da bi se odredilo zbiljske ciljeve, možemo usvojiti pravni princip da dokaze o namjeri daju previdive posljedice. A posljedice nisu skrivene. Ti su programi podloga za sprečavanje pobuna u inozemstvu i jedan oblik “socijalnog čišćenja” u zemlji, kojim se velik broj suvišnih ljudi, većinom crnih muškaraca, šalje u kaznionice, što je neoliberalna pojava koja je dovela do daleko najviše stope zatvaranja u svijetu otkako je taj program pokrenut prije 30 godina.

Razlozi što je Nixon u velikom razmjeru oživio “rat protiv droge” uopće nisu bili skriveni. Nixon i desnica, kojima su se općenito pridružili elitni sektori, naišli su početkom 1970-ih na dva ključna problema. Jedan je bio sve veća opozicija ratu u Vijetnamu, koja je bila počela prekoračivati granicu koju se moralo žestoko braniti: neki su čak optuživali Washington zbog zločina, a ne samo zbog grešaka počinjenih iz suvišne dobronamjernosti i naivnosti, kako su objavljivali liberalni komentatori, držeći se doobro utvrđenog korolara Tukididove maksime. S time povezan problem bio je aktivizam, posebice među mladima, koji je donosio “višak demokracije”, upozoravali su liberalni intelektialci pozivajući na obnovu poslušnosti i pasivnosti te, u Nixonovoj ekipi, i na mnogo oštrije mjere.

Rat protiv droge bio je savršeno protusredstvo. Uz oduševljeno sudjelovanje medija, skovan je mit o “armiji ovisnika” koja će upropastiti domaće društvo kada se slomljeni vojnici vrate kućama, što je sve dio komunističke zavjere. “Komunisti se [u Vijetnamu] ne bore protiv Amerikanaca samo paljbom nego i drogama”, proglasio je uvaženi liberalni medijski lider Walter Cronkite, dok su njegove kolege lamentirale kako je “najstravičnija stvar koja je proistekla iz rata” kuga adikcije među američkim vojnicima (Stewart Alsop). Ostali su to ponavljali, s dojmljvom jednoobraznošću. Kako je pokazao historičar Jeremy Kuzmarov, ta je kuga bila običan mit – premda je doista postojala krajnje ozbiljna ovisnost o alkoholu, i još veća o duhanu. Ali mit je zadivljujuće poslužio svojoj dvojnoj svrsi. SAD su postale žrtvom Vijetnamaca, a ne počiniteljem zločina protiv njih; sveta slika “grada na brijegu” bila je očuvana. Postavljena je osnova za kampanju “zakona i reda” u zemlji radi discipliniranja onih koji zastrane onkraj međa podčinjavanja moći i doktrini. Uspjeh je bio znatan. Predsjednik Carter je, ne izazivajući nikakve kritike ili komentare, mogao objasniti da Vijetnamcima nismo ništa dužni, jer je “uništavanje bilo obostrano”. Za Reagana je taj rat bio “plemenita stvar”, a prvi predsjednik Bush bio je u stanju, bez uočljivih prigovora, ići i dalje pa obavijestiti Vijetnamce da im nikada ne možemo oprostiti zločine koje su počinili protiv nas, ali iz samilosti ćemo im dopustiti da se priključe svijetu kojim vladamo ako pokažu dobru vjeru u rješavanju jedinog moralnog pitanja koje je preostalo od plemenite stvari: ako se posvete pronalaženju kostiju američkih letača oborenih dok su bombardirali Vijetnam.

No premda su uspjesi doista bili znatni, nipošto nisu bili potpuni. Aktivizam se nije samo nastavio nego se i proširio, uz značajno civilizirajuće djelovanje na cijelo društvo.

Premda je svijet u vojnoj dimenziji unipolaran, to već neko vrijeme ne važi za ekonomsku dimenziju. Početkom 1970-ih svijet je već postajao ekonomski “tripolarnim”, s usporedivim središtima u sjevernoj Americi, Evropi i jugoistočnoj Aziji. Dosad je globalna ekonomija postala još mnogo raznovrsnija, pogotovu s brzim rastom azijskih privreda koje prkose pravilima neoliberalnog “vašingtonskog konsenzusa”. I Latinska Amerika počinje se oslobađati tog jarma. Nastojanja SAD da militariziraju Latinsku Ameriku reakcija su na ta kretanja, posebice u Južnoj Americi, koja se prvi put od evropskih osvajanja počinje baviti fundamentalnim problemima koji more taj kontinent. Postoje počeci kretanja prema integraciji zemalja koje su najvećim dijelom bile orijentirane na Zapad, a ne jedne na druge, kao i prema diverzifikaciji ekonomskih i drugih internacionalnih odnosa. Još su značajniji problemi unutrašnje integracije. Postoje barem neka ozbiljna nastojanja da se nešto učini s patologijom Latinske Amerike, gdje vladaju uski bogati sektori posred mora bijede, pri čemu su bogati slobodni od odgovornosti, osim da se bogate – baš poput istočne Azije. Jedna je mjera bijeg kapitala. U Latinskoj Americi to se približava katastrofalnoj zaduženosti. U istočnoj Aziji je pod čvrstom kontrolom. U Južnoj Koreji je, na primjer, u vrijeme njenog brzog rasta izvoz kapitala mogao donijeti i smrtnu kaznu.

Ova kretanja u Latinskoj Americi, koja ponekad predvode impresivni masovni pučki pokreti, veoma su značajna. Ne iznenađuje što među tradicionalnim elitama, uz podršku supersile na toj hemisferi, izazivaju ogorčene reakcije. Barijere su kolosalne, ali ako ih se može savladati, rezultati mogu značajno promijeniti tok povijesti Latinske Amerike, uz znatan utjecaj i šire od toga.