Vječna zublja, vječne pomrčine (part three)

piše: Dragan Šepelj 

Oslonjeni na čudesne lovćenske  karijatide dva heroja ove male storije o vječnosti crnogorstva ispijaju zaslužene hladno – tople napitke i ćakulaju u osami. Milo je otpustio svu poslugu želeći biti nasamo sa starim mudrim saradnikom Amfilohijem. Otpustio je i nonšalantno  istetoviranog Rajka Kovačevića, njegovog ličnog evnuha i ordonansa, što prilično  rijetko radi, samo u posebnim prilikama kakva je ova, najprije zbog toga što je ovaj vjeran kao rottweiler (i ružan kao avlijaner) op.a., i nekoliko puta mu je spasio život prilikom bojeva i pokušaja atentata, kojih je bilo prilično zadnjih decenija.

“Reci mi , momčino, jesu li pokušali sve da otkriju našu tajnu?”

“Samo ih to i zanima, sve vrijeme, prijatelju moj”.

“I, kako odolijevaš?” – zabrinuto će vječiti Mitropolit. “Prepredeni su, laki na obećanjima, darovima, laskanjima – zar ne!” – nastavlja praveći špagu na podu.

“Znate da ja znam znanje. Teško će me slatkorječivošću natjerati na odaju tajne; ona ostaje između nas dvoje. Till the death do us part.” – siguran je Prvi Jedan i Jedini.

“Viđu vraga sa sedam binjišah! Naučio si engleski, konačno. E, pa, čestitam, mada je bio i vakat.” – pridiže se Mitropolit i  stade grliti svog miljenika. “Već sam bio izgubio svu nadu. 70 godina ga učiš; taj mrski engleski, pa da je esperanto ili jezik Azteca, puno je. No, što veli naš narod: “Ničija nije do zore gorjela.”  To jest, đe ide i krava tu ide i uže.”Ma, koji mi je matrak, kaže se: “Bolje ikad nego nikad.” – da, tako se kaže.” – mrmljajući će,  mudra starina.

“Nije mi ulazio u glavu, nikako.” – pokorno će Milo. “Dusa, bre.”

“Opa, oc, i srbizmi  se vratiše u rječnik. To meni da ugodiš, ili neka taktika?”  I pređi konačno  na Ti, neću ti ništa,  pajdaši smo, nemoj šarat.

“Nije, slučajno mi se omače. Ne vraćam se na staro, ako ne moram. Tvoj dio posla je srbovanje; mene pusti da činim svoj posao. Bogu božje, caru carevo – ako se ne varam, kaže Biblija” – oštrije će mlađi sagovornik.

“Dobro de, samo se šalim. Ne budi na kraj srca. Zaželio sam se dobrog škerca, smijeha, makar razgovora sa sebi ravnima. Poslao si me sa onim stadom otpadnika i avetinja, ulizica i kukavica i evo godinama samo ćutim i slušam njihova zapomaganja, njihove laži, gomile gluposti kojima me zatrpavaju.”

“Niko ti nije kriv; raspravili smo to. Imao si izbor. Imaš ga i sad, ako oćeš.” – reče dvometraš.

“Stvarno? Učinio bi to  za mene?” – upitno će starina.

“Bih, prijatelji smo. A i ne može nam više niko ništa. Nisu nam ni prije mogli, a tek sad smo na konja” – reče, zacakljenih očiju. “Sjebali smo svijet, klicu našu zametnuli. Najjači smo, jači nego i poslije referenduma.” – slavodobitno će veliki Milo. “Ajmo do kripte!”

“Ajmo, nadam se da nema nikoga okolo.”

“Nema Ristane, ne smiju provirit , ne boj se. Nego , reci mi molim te, ne pitah te, kako su ti se ponašali i jesu li ti što pomagali oni moji ‘partneri’?”

“Koji. Sveto i Filip?” – prevrće očima. “Nemoj da te kunem Bogom i Svetim Petrom Cetinjskim. Strašne si mi pomagače poslao. Što ne posla Mugošu, nego ona dva beskrvnika; filozofa šunjača i pravnika namjernika. Ne sladi se staračkijem mukama, moj sinko. Omrznula mi je i ćirilica od njihovih umoslomina. A taj  lažni plastični Platon iz Grblja mi je o glavi radio – i to direktno. Bio je u dosluhu sa poganim Mantijom Bećkovićem, ali sve sam ih razotkrio. Pokajao se, odrekao mentora, dobio je 30 šiba po guzičicama i eto ga sad, ‘ćuti’, zavjetovao se na vječno ćutanje. Počinuli smo otad ali dugo je trajalo; mislio sam  komad vremena da ludim. Brlja tebe, brlja mene, brlja Taru, brlja Grbalj, kumove, prijatelje, nevjerovatan je. Palio je masu da me smijene; to mu je ono đubre iz Rovaca razrađivalo. Ali, ti znaš ko je najdugovječniji od svih Mitropolita – kletvača. I znaš kod koga je remote controler.“ – zoreći se, reče mudrijaš.

Laganim hodom, smijući se i gurkajući se, dva starca mladalačkog lika dođoše pred Njegoševu kriptu. Nikoga nije bilo okolo ali se ipak obojica nekoliko puta okretoše iza sebe. Oprezno se primakoše ulazu. Vrata bjehu  godinama zatvorena za javnost. Pločica sa kodnim pucima stoji desno od ulaza. Milo kao iz topa otkuca šifru od 15 hijeroglifskih znakova na crnogorskoj ćirilici (čirgilici) i nakon sekunda, najviše dvije,  glomazna  zlatno mermerna vrata se lijeno otvoriše. “Vau – cool!” – zadivljeno će Ristan. “Još je kao one davne…”

U kripti je bio mrkli mrak ali je nakon učinjenog prvog koraka, kojeg je džentlemenski Milo PJJ prepustio mudrom Mitropolitu, plavkasta svjetlost, nalik fibroneonu obasjala malenu prostoriju. “Ajde da svršimo rabotu jer Duško Dugouško zna provirit – kao zbog službe – ponekad kad mu je dosadno.” – požuruje Milo – “poslije ćemo se razgaljivat, kad budem primao one bljedunjave Zapadnjake. Završavajmo po što smo došli.”

“Mon ami, samo naprijed.”

Predsjednik svjetskog košarkaškog saveza kleknu pred Njegoševom grobnicom i laganim pokretima obrisa kriptonalnu prašinu koja se nakupila zadnjih nekoliko godina od nebrige. Pored natpisa sa Njegoševim imenom stajala je izrezbarena  utisnuta ljudska šaka, dugačkih prstiju, obložena platinastom glazurom. Mikan, uz ceremonijalnu smirenost karakterističnu za ovog nonšalantnog heroja, stavi svoju kraljevsku desnu ruku u nju i odjednom iz zida naspram vladikinih nogu počne izlaziti minijaturna zlatna psiha sa rijetkim crnim ogledalom od makedonskog opala. Iz škafeta psihe, oprezno se okrenuvši prije otključavanja, pozlaćenim ključem zlatare Majdanpek, Mikaš izvadi bezbojnu neprobojnu kutiju na kojoj je sitnim slovima  pisalo: Thyssen Krupp. “Olala, olala, tu su” – zadivljeno reče Ristan.

“A đe si mislio da će bit?!!” – ošinu ga pogledom Mikan. “Vrijeme je za tajnu.” – i prekrsti se triput, pravoslavno su tri prsta.

U kutiji je bilo tuce tankih solarnih fejzera, renomiranog njemačkog proizvođača TK grupe, koji su početkom vijeka bili pokusno napravljeni u svrhu opita kojim se za potrebe NATO alijanse i rotšild grupe trebao napraviti savršeni bezosjećajni kiborg ratnik, čovjek i vojnik budućnosti. Prof. Dr. Von Kleinkerhorn sa Heidelberškog sveučilišta, najveći svjetski stručnjak iz te oblasti, je sa svojim timom eminentnih naučnika decenijama istraživao na kojim bi meridijanima mogao naći najpogodniju jedinku – ili više njih – od  koje bi vremenom stvorio perfektnu armiju brutalnih ali i lukavih kameleona  kiborga. Spremnih na sve. Majstore metamorfoze, ali i dovoljno inteligentne da lažu i varaju, što je do tada bio problem u kiborgologiji. Naime, svaki pokušaj je do tada  propadao jer su kiborzi bili nesposobni da kontinuirano  lažu. Artificijalna inteligencija je svud zakazala, osim kod jednog naroda: Crnogoraca.

U svom pismu Willhelmu van der Lundenu, svom najodanijem sljedbeniku i prijatelju  profesor Von Kleinkerhorn navodi: “Našao sam ono što smo tražili decenijama. Sve vrijeme nam je bilo pred nosom. Crnogorci… pokvareni su kao Orke; biće savršeni Willie.”

Međutim, kada je uz tajni dogovor njemačke vlade i tadašnjeg i svagdašnjeg prvog čojka Crne Gore, krenuo proces stvaranja neuništivog, skoro pa vječnog, humanoida , genijalni profesor je shvatio da je napravio mitsko zlo i da je sve otišlo kvragu. Efikasnost u zlu i nesojluku, te bezosjećajnosti za i najmanje lijepo i dobro kod prvostvorenih kiborga je zapanjila i samog naučnika.

“Kosmos je u opasnosti, dragi Willhelme, kamoli Zemlja;  moramo sve obustaviti” – napisao je u sljedećoj depeši koju je, na njegovu i svjetsku nesreću, poštar Zarija odnio u mjesni ured crnogorskog  ANB-a, a ovi je proslijedili Šefu.

Sjutradan ujutro, pod nerazjašnjenim okolnostima, profesor Von Kleinkerhorn je nestao iz svog specijalnog  mobilnog  ureda, za te prilike napravljenog u poslovično napuštenom i  nenaseljenom  Šavniku, zajedno sa cjelokupnom dokumentacijom i tehnikom a  svi njegovi saradnici su sjutradan nađeni mrtvi, ukočeni izbiljenih očiju i plavih jezika,  pred ćivotom svetog Vasilija Ostroškog. Svi umrli u jednom dahu. Umjesto domaće manastirske loze, koju im je za tu priliku poslužio monah Kiril (prerušeni Mitropolit Amfilohije) popili su, na eks, koktel cijanida i lepronijuma, od kojeg se momentalno blokiraju srčane pretkomore. Smrt je bila trenutna i brza, porodicama za utjehu. Zvanična verzija crnogorskog MUP-a i crnogorsko – primorske Mitropolije  je bila da ih je stigla kletva Lazareva – ili tako nešto slično, ne sjećam se više. Pošto je isti dan i Angela Merkel u Berlinu ispala iz blindiranog mercedesa i slomila kičmu na tri dijela (pravoslavlje dolazi sa jugaaa), pažnja svjetske  javnosti je skrenuta na drugu stranu i tuce njemačkih naučnika je uz sve državne i crnogorske počasti bilo zakopano na Čepurcima u zajedničkoj grobnici. Svetu arhijerejsku liturgiju je služio… hehehehe… pogađate ko…

Sve je  – uglavnom –  brzo palo u zaborav, nešto poput mača u kamenu, i naša dva prijatelja su nastavila svoju igru sa prirodom i naukom. Ona traje do današnjih dana. Ona je tajna.

“Spremi tvoj remote controler i zamrzni ovu stoku, pa da završavamo posa; čekaju nas dolje i one barabe zapadnjačke, nemoj da nešto posumnjaju.” – predloži stari  metropolit.

Iz mantila marke  Boss, premijer predsjednik košarkaškog svjetskog saveza vojskovođa i kralj Milo, izvadi minijaturni multifunkcionalni i multikonfesionalni daljinski upravljač i  pritisnu dvaput veliko narandžasto puce na kom  je, pogađate, crnogorskom čirgilicom pisalo: “stand by”. Isto to učinje na svom duplikatu i mudri Ristan, zlu ne trebalo, i u krugu od dvije hiljade kilometara svaki crnogorski humanoid stade ukopan u mjestu.”

“Prvo ja” – zapovjedno će komandant. Sjede pored psihe i zagleda se u nju netremice. Nakon desetak sekundi prekrasne oči našeg heroja počeše iskriti jarkom crvenom svjetlošću.

Kraj u sljedećem broju. . .