Nova balkanska elita je u startu potpuno okrenula leđa i komunizmu i socijalizmu, te već 1990-e prigrlila istorijsku šansu, da pod kapom državnog osamostaljivanja ili puta u EU u kratkom vremenu nagrabi gomile novca. . .
izvor: novilist.hr 
Poput topništva, koje u ratnim navalama priprema teren pješaštvu za što manje rizičan završni udar, oglasio se Frankfurter Allgemeine Zeitung, pa to prenio i Deutsche Welle, zgodnim pitanjem: jesu li na pomolu Tunis i Egipat na Balkanu?
Komentator spomenutog njemačkog medija je krajnje zabrinut razmjerima korupcije u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, pa i u Albaniji i u Rumunjskoj, a nadahnut revolucionarnošću arapskih masa koje su u Tunisu i Egiptu udarile na tamošnje korumpirane režime, zbog kojih većina naroda trpi kroničnu oskudicu i besposlicu.
Ali, na postavljeno pitanje ni FAZ-ov komentator ne nalazi odgovor, pa razočarano zaključuje, da »od strpljenja građana ovisi koliko će trajati, dok prva zemlja jugoistočne Europe ne krene putem Tunisa i Egipta« u obračun s tom velekorupcijom, što je zlokobno zarazila cijeli Balkan.
Mudri komentator – poput mnogih visokih svećenika u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj – glavni razlog za suvremenu korupciju širom postjugoslavenskog prostora nalazi u »komunizmu«. Jer, dijagnosticira, »još uvijek je odlučujuća hijerarhija moći, osobito u dodjeli poslova u javnom sektoru i u zaštiti od krivičnog postupka«. Naposljetku, »mlada generacija, koja nije rasla u komunizmu, prilagođava se tom sustavu, pa je nerealno očekivati da mijenja sustav od kojeg profitira.«
A u tom »komunizmu«, kojeg nema ni širom Balkana već više od dva desetljeća, podsjeća mlađe čitatelje FAZ-ov komentator, »vladavina jedne partije je bila apsolutna, s tim što su s približavanjem središtu moći i povlastice bile sve veće«.
Dakle, u »komunizmu nisu bili odlučujući ni novac, ni osobne sposobnosti, nego položaj u hijerarhiji moći«.
Stoga, »članovi Centralnog komiteta nisu morali podmićivati da bi nešto postigli, nego su kavu, cigarete i konjak za takvo nešto morali donositi samo oni koji nisu imali političku moć«. Zdravorazumski bi slijedio zaključak, da u komunizmu nije bilo korupcije, osim na najnižim razinama, među rajom.
I, tako, lutajući bespućima najnovije povijesne zbiljnosti, i FAZ i Deutsche Welle, postaviše razaračko pitanje:
»Kad će Tunis i Egipat zahvatiti Balkan«, zanemarivši sve krunske (ratne, ekonomske, političke i korupcijske) okolnosti, na temelju kojih bi mogli zaključiti da s korupcijom i u Hrvatskoj puno više veze ima europski, pa i njemački, ekspanzivni neoliberalizam, nego davno prošli komunizam, ili – da budemo precizniji – samoupravni socijalizam, koji se na prostoru Titove Jugoslavije bitno razlikovao od sovjetskog modela (imao je pretežno društveno, a ne državno vlasništvo, pa i razvijeno sudjelovanje radnika u odlučivanju barem o plaćama, stanovima, zapošljavanju i svim radnim pravima).
Zanemarili su i činjenicu, da je prvi, a vjerojatno i zadnji put, ovdašnji preokret iz socijalizma u kapitalizam još povijesne 1990. gotovo sveukupnu društvenu imovinu podario u ruke demokratski izabranih elita, koje su tu imovinu podržavile, i zatim – poslije ratnih 1990-ih – u tijesnoj suradnji s vodećim političkim i poslovnim adresama Europske unije izložili masivnoj privatizaciji, koja se – uz pomoć inozemnih revizora i procjenitelja – pretvorila u rasprodaju najboljih komada strancima.
Nova balkanska elita je u startu potpuno okrenula leđa i komunizmu i socijalizmu, te već 1990-e prigrlila povijesnu šansu, da se pod kapom državnog osamostaljivanja ili puta u EU u kratkom vremenu nagrabi gomile novca, na račun uvoza, zaduživanja u inozemstvu i prodaje državne imovine stranim kompanijama i bankama uz neuobičajen diskont.
Dvadeset godina poslije raspada SFRJ, prezadužena i rasprodana Hrvatska je u gotovo nerješivoj gospodarskoj depresiji, dok njezinim najkvalitetnijim potencijalima vladaju inozemne bankarske, telekomunikacijske, farmaceutske, naftaške, trgovačke i medijske mreže.
Dok umjesto masovnih, pa i krvavih prosvjeda, kakvi su zahvatili Tunis i Egipat, u Hrvatskoj već dulje vrijeme žestoku bitku protiv korupcije na najvišim razinama moći provode hrvatski USKOK i DORH, te u konačnici sudovi, bilo bi korisno da vodeći europski mediji (kad već zazivaju Egipat na Balkanu ili u Hrvatskoj) istraže i drugu, ili točnije – prvu transakcijsku stranu, koja je u privatizaciji Balkana odigrala naručujuću ulogu u njegovu pretvaranju u jednu od najopasnijih korupcijskih i mafijaških kaljuža u Europi.
javniservis.me 
nikad, a mozda ni tad, kod nas je sve taman kako treba da bude, biznis ez juzual!
ne bih se složio da egipatski sindrom treba da zahvati crnu goru. u egiptu je tokom demonstracija poginulo 300 ljudi! od trista hiljada demonstranata je znači poginulo svaki hiljaditi.
kada se ovo prenese na balkan, to bi značilo da je šansa da se u demonstracijama TAKVOG TIPA nešto dogodi, tj da vi lično poginete – znači šansa je 1:1000. ja tu ne vidim ništa dobro. takođe, šansa da neko vaš bliski pogine je još veća – 1-100. U slučaju egipta se radi o vjerovatnoći, dakle o RIZIKU. ljudi koji su spremni da rizikuju sebe i svoje da bi nešto postigli – su kockari, i po mom mišljenju ne bi trebalo da se bave politikom.
sad recimo možemo viđet kolika je bila đinđićeva mudrost i sposobnos kad je kompletnu 5-oktobarsku revoluciju izveo bez žrtava (mislim da je nekoliko ljudi poginulo nesrećnim slučajem), dakle u masi od milion ljudi u bg NIKO NIJE nastradao od vojske, policije, specijalaca, ubačenih, itd.
jednostavno, radi se o dvije filozofske podloge, dva načina razmišljanja, jedan koji je kockarski i koji uključuje žrtve, a drugi je onaj koji se bazira na win-win strategiji i sigurnim koracima. dakle, u ovom drugom slučaju niko ne gine, a u prvom se radi bukvalno o revoluciji, i predviđenom prihvatljivom gubitku od recimo 20-ak posto, a što je vojna terminologija koja u civilnim uslovima ne smije i ne može postojat jer se radi o užasnim stvarima, i jer je zagovaraju i promovišu ljudi KOJI NE UMIJU, NE ZNAJU DRUGAČIJE. znači u vojsci, u ratu, čojek se oprosti sa svima i ide tamo kao već mrtav čojek, tako se ponaša i takvo stanje postavlja. pa ako pretekne – dobro je.
ne smije se dozvolit da ova i ovakva doktrina bude iole promovisana u crnoj gori, il da se nameće ka paradigma koja je nužna za smjenu mafije – JER – NIJE NUŽNA.
uostalom, ko zagovara takav koncept neka prvo krene od sebe i svojih da ga primjenjuje, pa onda tek da ga promoviše drugima.
da ne bude zabune, ovo sam se osvrnuo manje na ono kad narod priča “kad će egipat kod nas” đe više misle na neke demonstracije il ne znaju precizno o čemu pričaju, a više je osvrt na žal za egipatskim scenarijom slavka perovića od 11.02., a koji odlično zna o čemu priča i đe ide takva priča… sramno i zastidno.
slavko perović:
“Crnogorci nijesu hrabri, pošteni i junački Egipćani, nego, kao što sam rekao, lične su i moralne kukavice i koristoljupci.”
znači, osim ovoga iz prethodnog komentara, kukavica i podlac slavko perović, ništarija koja glumi političara, u ovoj ideji osim što po običaju vrijeđa narod u cg (a što bukvalno nema nikakvu poentu jer samo nanosi štetu), on i laže. dakle, laže da su egipćani hrabri kao u smislu eto oni sad smijeniše mubaraka – 30 godina su imali mubaraka na sebi. a da zapad nije dao zeleno svijetlo/organizovao ne bi ni sad bilo smjene.
a kad je zapad dava zeleno svijetlo za smjenu mafije u cg, da ne pričamo kako je ova ništarija ćutala, a njegovi dobri liberali, pardon udbaši, cenzurisali svaku slobodnu razmjenu misli o smjeni na dnmn i kristalisanje ideje, tako da do smjene nije ni došlo.
naravno da udbasi spinuju svaki poziv zdravim i mladim snagama i pojedincima na demokratsku, evropsku, mirno-upornu promjenu u crnoj gori u egipatski scenario i onda brane crnu goru od svih mogucih nesreca, poplava i pokolja koje bi stvarne promjene izazvale. tanko!
postoje na ovom forumu tri vrste udbasa: profesionalni, placeni koji rado rade svoj posao, kao i oni neplaceni, penzionisani ili neprimljeni, koji svoj posao rade iz cistog zadovljstva i ubijedjenosti. ovi drugi su preplavili internet, prosto se utrkuju ko ce prije, da mu zao nije. niti jedni niti drugi ne podnose slobodu, pravdu, prava gradjana i ogranicenja u radu sluzbe. nije im lako, vidi se.
p.s. treca vrsta je lado, sto ocete glavu da mu osogate jer govori ono sto manijakalni tipicnocrnogorski egoizam i pizma same o sebi ne vide. ne daj se lado, ne daj se kuckinim sinovima…
ovo je katastrofa, pa znaju li egipcani da iz srbije svo nenasilno zlo ovoga regiona od urala dao magreba dolazi?
Njujork tajms: Mlade Egipćane inspirisao srpski “Otpor”
Tanjug, Njujork tajms
Mladi Egipćani su se, prilikom organizovanja protesta kojim je srušen režim Hosnija Mubaraka, u svojoj taktici nenasilnog otpora oslanjali delom i na iskustvo pokreta “Otpor” u Srbiji, piše današnji Njujork tajms.
Logo egipatskog pokreta “6. april” je “blizanac” pesnice srpskog “Otpora”List citira Ahmeda Mahera, jednog od lidera pokreta “6.april”, koji je, proučavajući načine nenasilne borbe, posebno bio privučen iskustvom srpskog “Otpora” u rušenju Slobodana Miloševića. Kako se navodi u tekstu američkog lista, taj pokret u Srbiji bio je podstaknut idejama američkog političkog mislioca Džina Šarpa.
Glavna Šarpova ideja bila je dobro skrojena za Mubarakov Egipat, pošto on ističe da je (podvuceno)nenasilje izuzetno efikasan način da se podrije policijska država, jer se nasilni otpor može iskoristiti za opravdanje represije u ime stabilnosti.(/podvuceno ;)) Logo pokreta “6. april” napravljen je po ugledu na logo srpskog “Otpora”, sa belom stisnutom pesnicom na crvenom polju, pošto su neki članovi tog egipatskog pokreta putovali u Srbiju da bi se sastali sa “otporašima”, piše Njujork tajms.
Kada su demonstracije počele i ljudi se okupili u velikom broju, organizatori su shvatili da bi neki od planova o kojima su raspravljali, kao što su napad na parlament ili zgradu državne televizije, bili upravo ono što bi režimu odgovaralo, pa su počeli da se oslanjaju na savete iz Tunisa i Srbije, navodi list.
U opširnom tekstu se govori o tome kako je pokret “6. april”, nakon što je 14. januara izbila revolucija u Tunisu, odlučio da malo zapaženi praznik 25. januar, dan kada je za vreme britanske vlasti u Egiptu došlo do pobune policije, pretvori u nešto mnogo više, i kako je Fejsbuk iskorišćen da mobiliše ljude da izadju na protest.
Njujork Tajms citira i izjavu izvršnog direktora Fejsbuka u Egiptu Vaela Gonima, koji je “6. aprilu” pomogao u organizaciji i marketingu, da nikad nije čuo za tako unapred najavljenu revoluciju.