Kad se sjenke počnu bojati svoje igre!!!

piše: Đakomo Galanda 

Kao djeca rođena u pogrešno vrijeme, gdje su koka-kola, “polu-fudbal” i crni tetris sa lošom muzikom bili luksuz,  jedna od omiljenih igara je bilo imitiranje životinja na zidu pomoću sijenki. Česti nedostatak struje nam je tada omogućavala, baš kao i sada, “naša” elektroprivreda!

Imitiranje ptice koja leti je izmamljivalo naše osmjehe i divljenje, a “veliki majstori” su znali da naprave zeca i psa i tako natjeraju nas da postignemo isto! Šterike su gorjele jako, dajući dovoljno svjetlosti, mirisa i toplote hladnoj tami. A tama je toliko česta od kada znam za sebe. I ako ste mislili da ću pisati o problemu struje kod nas, grdno se varate! Pisaću o sijenkama, njihovoj igri  i njihovom polakom nestajanju i strahu. (Djelimično ću se nadovezati na sjajni Brkov tekst)

Tada smo pomjerajući ruke i prste stvarali sve te divne figure na zidu, a kako pomjerimo bilo koji dio ruke tako se to reflektuje u vidu razigrane sijenke. I sijenke su tada igrale ne bojeći se da će u jednom trenutku nestati. Bilo je sasvim prirodno da se sijenke ponašaju baš onako kako mi pokrećemo ručice u odnosu na izvor svjetlosti. To je djelovalo sasvim normalno. Međutim, i to se promijenilo. Prvo sijenke nisu reagovale na naše pokrete, nijemo su stajale na zidu kao prikovane poput  kojekakve slike. Šterike su i dalje gorjele, mi smo i dalje izvodili figure, ali sijenke nisu mrdale. Da li od straha od struje???!!!

Onda je i izvor počeo polako da slabi, a sijenke, i dalje onako nepomične, težeći ćoškovima sobe, počeše da gube svoju jasnoću. Nisu reagovale ni na pokret šterike ni na pokret tijela jos tvrdoglavije, kao u još većem strahu. Šterike su slabije sijale i grijale, a nekadašnji miris se pretvarao u smrad, u najgori smrad leševa, zapaljenog benzina, ugašene cigarete. Naše ruke su vremenom počele da završavaju u raznim džepovima kako bi se ugrijale. Samo su one prave, najupornije, najotpornije na hladnoću, najrazigranije nastavile da se pokreću ne bi li izmamile igru sjenki. Ali uzalud, struja je sve češće dolazila, šterika sve manje upotrebljavana, sijenke nisu imale ni priliku da se pokažu a nama se sve to činilo kao dobro!!! A onda, i kad su imale priliku da se pokažu, njih nije bilo. Krile su se što iza nas samih, što iza tijela i djela drugih.

Sada je struja konstantna, a šterika može samo da se kupi i upali za neke rijetke datume u toku godine. Sijenki nema, ne daju nam “naše” elektroprivrede. A i kada se pojavi ponegdje rijetko, neko je upuca, kao na crtanom filmu Talični Tom i ona se podvije nekom pod noge.

Kao djeca koja žive i rade u pogrešno vrijeme, gdje su koka, polu- i loša muzika standard i prestiž, sjećanje na igru sjenki i tople, mirišljave svijeće predstavlja nešto najljepše! Razigranost sijenki nam sada, kao i nekada,  onemogućava “naša elektroprivreda”!