Nezavisnost ili iluzija?

piše: Nebojša Popović

Često možemo čuti u javnosti ocjenu kako je najveći uspjeh vlasti  činjenica da je Crna Gora danas nezavisna država, i da smo mi danas svoj na svome. Uz to najčešće su ponavljane fraze kako smo mi ti koji se sada pitamo u svojoj kući i imamo sudbinu u svojim rukama. Ovo je cilj kojem bi logično svako trebao da teži, kako kao pojedinac, tako i kao društvo u cjelini. Kako je ekonomska nezavisnost preduslov za iole ozbiljnu priču o nezavisnosti, slobodi i donošenju sopstvenih odluka, hajde da malo sagledamo Crnu Goru kroz ekonomske naočare. Zapitajmo se da li je i u kojoj je mjeri Crna Gora danas nezavisno društvo? Koliko se mi stvarno pitamo u svojoj kući?

Crna Gora ima deficit javnih finansija. Ako crnogorski državni budžet zamislimo kao jedan veliki novčanik sa kojim se podmiruju potrebe za porodicu zvanu Crna Gora, onda ovaj deficit znači da porodica u svom novčaniku godišnje nema dovoljno novca za podmirivanje svojih osnovnih potreba. Kako bi preživjela, porodica je primorana da pozajmi novac tj. da se zaduži kod drugih. Neko bi rekao OK – ali, taj isti problem imaju i mnoge druge ekonomski neuporedivo moćnije zemlje. Na drugoj strani, Crna Gora takođe ima i stravičan deficit platnog bilansa. Deficit platnog bilansa (tekući račun) pokazuje koliko država kao cjelina ( budžet, građani i privreda)  više troši nego što ekonomija kao cjelina stvara. Ukratko – on nam u suštini govori koliko kao društvo trošimo više iznad svojih realnih mogucnosti! Šta nam govori simbioza ovakva dva deficita? Zašto je npr. Japan (koji ima najveći budžetski deficit na svijetu u odnosu na svoj BDP) u ekonomski puno povoljnijoj situaciji od Crne Gore?

Jednostavno, Japan sa druge strane ima ogroman suficit bilansa plaćanja sa inostranstvom. Šta to govori? To govori da Japan potrebe svoje države može uredno da servisira štednjom sopstvenih građana i privrede. Države kao Crna Gora koje imaju muke sa oba deficita(budžetskim i platnim)prepuštene su isključivo volji inostranog kapitala! Za male države ovo najčešće vodi ka gubitku ekonomskog suvereniteta. Krajnje uprošćeno, ovo znači da naša država nema ekonomsku snagu da podmiri svoje potrebe. To dalje znači da država i društvo nemaju realnu moć da pomognu sami sebi!  Možda se sva naša nemoć ogleda u vapaju vlasti za stranim investicijama kao jedinom rešenju. Neki u tome vide ekonomsku politiku, a ja u tome vidim mučno priznanje da nismo sposobni sami da riješimo sopstvene probleme! Da li se to zove nezavisnost? Da li je to odlika nezavisne države, društva ili pojedinca?

Nažalost, ova priča ima još jednu dublju, tragičniju dimenziju.. Pod uticajem neoliberalnih ideja, crnogorska ekonomska strategija već dugo vremena dogmatski se drži teze da je privatna svojina superiorna u odnosu na državnu. Slijepo vođena tom logikom Crna Gora je danas gotovo sve privatizovala. Ne ulazeći u debatu oko najpovoljnijeg oblika svojine(jer univerzalnog rešenja svakako nema!), treba uvijek imati na umu da je jedini i isključivi cilj kapitala – profit! Investitori se svakako ne vode altruistickim motivima kada ulažu u neku zemlju. Naravno, to je legitimno! Problem je što ogromne kompanije obično imaju i ogromnu moć – moć u smislu uticaja na politiku i donošenje odluka u državi, pa su često ove kompanije moćnije i od same države. Pogledajmo latinsku Ameriku pa ćemo uočiti brojne primjere koji potvrđuju ovakvu tezu. Crna Gora danas najvise liči na neke od ovih marionetskih država.

KAP je vjerovatno najupečatljiviji primjer. Njegove performanse i značaj za crnogorsku privredu i budžet je toliko velik, da automatski onaj ko upravlja ovim preduzećem, u startu ima ogromnu ekonomsku, političku i svaku drugu vrstu moći u Crnoj Gori. Svakodnevna dešavanja jasno pokazuju u kojoj mjeri ovo preduzeće ucjenjuje, i drži državu u šaci. Možda je sva opasnost prilikom izbora strateških partnera sadržana u činjenici da, gotovo, šta god da privatizujete u našoj državi – privatizujete monopol. Zato se prilikom prodaje najbitnijih sistema moralo dobro voditi računa da li i kome ustupamo naše privredne resurse? Jer, kad ih jednom ustupimo, mi više nismo ti koji se pitamo. Nažalost, mi smo danas u Crnoj Gori taoci sopstvenih promašaja. Negativnih primjera je bezbroj. Samo neko ko ne želi da sagleda stvarnost – može da živi u iluziji da nije tako!

Najznačajnija drama pred kojom danas stoji Crna Gora je status Elektroprivrede. Ova strateški najznačajnija kompanija, jasno je, na najboljem je putu da bude potpuno predata u ruke još jednom strateškom partneru. Građani već itekako osjećaju pogubne posljedice ovakve politike. Ukoliko Crna Gora proda Elektroprivredu, to će ujedno biti  i posljednji čin prodaje crnogorske nezavisnosti!

No, možda to i nije tako loše. Onda će dobri Crnogorci moći na miru da se posvete raspravi o naciji, zastavi, jeziku, grbu i himni.