Beznađe (više)stranačja

Današnje stranke su tako izgubile i ono malo idejno – ideološkog određenja što su imale, pa su postale samo sredstvo političke borbe stranačkih hazjanina (na ruskom gazda = jedan od nadimaka Staljina) i oko njih okupljenih pojedinaca, grupiranih prema foteljaškim (poltronskim), financijsko – materijalnim ili neoliberalno korporacijskim interesima. . .

izvor: abrasmedia.info 

Političkim strukturama našeg svijeta dominira više – manje sustav koji se naziva višestranačka demokratija. Riječ je o načinu uprave koji je novovjekovna tekovina. Nastanak višestranačkog sustava (u samom početku u vidu bipartijske organizacije) je ponikao u Engleskoj, nakon epohe građanskog rata i kratkog republikanskog eksperimenta (od 1642. do 1660. god.). Svrha njegovog nastanka i oblikovanja se nalazi u želji da se oblikuje takav upravni režim, kojim bi se prevenirali potencijalno novi, nasilni (pa i ratni) sukobi među ideološkim i idejnim neistomišljenicima u unutarnjem životu jedne zemlje. Tako je polako oblikovana takva upravna stuktura da je legalizirana opozicija, i uveden neki oblik konkurencije. Nesumnjivo se, uz mnoga iskušenja, u slučaju Engleske (odnosno kasnije Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije) ovaj sustav pokazao relativno stabilnim. Njega su preuzele i Sjedinjene Države, koje su uostalom i same bile surogat Britanske Imperije (potekavši iz njenih kolonija). Od završetka napoleonskih ratova, ovaj se upravni oblik počeo širiti Europom.

Ali kao što sve ima svoj vijek trajanja, tako ga ima i višestranački sustav, koji se danas često identificira, ali svjesno i namjerno pogrešno, i pod terminom „demokratija“. Kao što se pokazuje u našoj zemlji u zadnjih nešto više od dvije decenije, višestranački sistem je sve ono drugo, nego što bi trebao biti po njegovim vjernim zastupnicima i teoretičarima. Uostalom, ovo nije ništa čudno za naše podneblje, koje definitivno nije za višestranački sistem, jer su i prethodna dva višestranačka „eksperimenta“ neslavno propala. Prvo je u zadnjoj fazi Austro-ugarske uprave (nešto prije aneksije 1908. i nakon nje) došlo do pokušaja formiranja stranaka u okviru jednog dosta kompliciranog izbornog i upravnog uređenja, što se na kraju završilo praktično u popisu stanovništva po religijskoj pripadnosti. Nakon I. svjetskog rata nastala je čuvena stranačka rašomonijada (uz kratki prekid šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđeviča) koja je bila više nalik na cirkus, nego na stvarni politički život. I na ovom primjeru domiraju u stranačkom životu dva elementa i to : osobni ili grupni interes (poglavito materijalni i financijski) i nacionalno – religijski interes. U svijetu Kraljevine, koalicije su se raskidale i spajale, stranke cijepale i sastavljale, stranački političari su bili govornici – demagozi i ništa im nije bilo sveto. Korupcija je bila neotuđiva sastavnica političkog života Kraljevine i zato i nije čudo da se Kraljevina raspala za samo par dana.

Da problem u našem slučaju nije samo u višestranačju, nego općenito u strankama kao osnovama za formiranje vlasti i uprave, dokazuje i slučaj nakon II. svjetskog rata. I pored nesumnjivih progresivnih uspjeha, naglog povećanja standarda, industrijalizacije, urbanizacije, kulturizacije, ipak je jednostranački monopol bio taj koji je jednim dijelom doprinio razaranju i toga dobro zamišljenog samoupravnog sustava. Postojanje i djelovanje Partije je i u teorijskom i u praktičnom smislu bilo otežavajuća okolnost za funkcioniranje i dalje razvijanje samoupravnog sistema, koje je nesumnjivo pokazalo dobre rezultate i koje je najpribližnije i mentalitetu i tradiciji zapadnobalkanskih zajednica. Partija je trebalo da ima samo ulogu demijurga, tvorca samoupravnog sistema. Čim zaživi samoupravni sistem i počne da bude funkcionalan u svojoj cjelini i sve njegove pojedine institucije Partija je trebalo da se ugasi i da nestane sa političke pozornice. I umjesto da u toku 60-tih godina XX st., Partija izumre ona je nastavila svoje postojanje kao paralelna institucionalna, birokratizirana organizacija, utječući na sve tokove života sve do kraja 80-tih godina i na kraju svojim birokratizmom i stalnim miješanjem u samoupravni i delegatski sustav. Uostalom marksizam i njegova kasnija jedna od izvedenica = lenjinizam koje su bile ideološki korijen i našeg titoizma, uopće ne predviđaju da je jednostranački monopol ono što treba da bude trajna dominantna kategorija.

I onda je došao i treći višestranački eksperimet, dočekan sa velikim fanfarama i oduševljenjem, i koji nas evo već duže od dvije decenije „uveseljava“ nesrećom, kaosom, korupcijom, degradacijom i dekadencijom. Naravno, i u ovom periodu ponavlja se ranija mantra, a to je da i ovom slučaju u stranačkom životu dominiraju ista dva elementa kao i ranije → osobni ili grupni interes (poglavito materijalni i financijski) i nacionalno – religijski interes. Ali kako vrijeme sve više protiće, onaj prvi element postaje sve snažniji i snažniji, pa se polako i nacionalno – religijski interes formalizira i služi samo sredstvo homogenizacije tri klero-nacionalne skupine u BiH oko određenih klika i halki koje su korumpirane i dekadentne. Današnje stranke su tako izgubile i ono malo idejno – ideološkog određenja što su imale, pa su postale samo sredstvo političke borbe stranačkih hazjanina (na ruskom gazda = jedan od nadimaka Staljina) i oko njih okupljenih pojedinaca, grupiranih prema foteljaškim (poltronskim), financijsko – materijalnim ili neoliberalno korporacijskim interesima. Upravo zbog odsustva postojanja jake idejno – ideološke osnove, koja je morala biti onaj element iznad bilo kojeg pojedinca (ma ko to bio i koju poziciju zauzimao), došlo je do pojave tih hazjanina (malih očeva nacija i „nezamjenjivih“ autokrata). Ali ti hazjanini zaboravljaju jednu bitnu činjenicu, a to je da oslanjanje na poltronsko – materijalnu halku ne donosi konstantnu podršku, nego je riječ o vrlo, vrlo labilnoj i pretvornoj strukturi koja se primarno brine samo za osobne interese, pa može lako nekoga i odbaciti i onda nekoga drugog prihvatiti.

Ideja je jedino bitna, čovjek je samo sredstvo njenog zastupanja, promocije i realizacije. Međutim ideološko određenje naših stranaka je samo oblanda koja služi za zavaravanje biraća i ničemu više. Prema toj ideološkoj fasadi, naše stranke su većinom definirane kao nacional-demokratske i socijal-demokratske. Po nekoj teoriji nacional-demokratske bi trebale da se bore za pravo profita, a socijal-demokratske za pravo rada. Pošto je ova diferencija nestala i kod europskog desnog i lijevog centra, kod nas je stanje još kaotičnije i teže razumljivije. Ustvari svi se oni zalažu za interese neoliberalnog (kolonijalnog) bankarskog i korporativnog profita, dok je profit zajednice, naroda, običnih građana i zastupanje prava na rad za naše stranke „deveta rupa na svirali“. Radi svega iznesenog jasno je da je i teorijski i praktično nemoguće da se ostvari bilo kakav progresivni razvitak, učinkovita i funkcionalna reforma u uvjetima stranačkog načina oblikovanja uprave. Posebno mjesto zauzima onaj sloj koji se naziva zastupnicima ili poslanicima. Oni su teorijski predstavnici naroda, i trebali bi se boriti za interese svojih glasaća. Umjesto toga većina njih je obična glasačka mašina u parlamentima koja diže ili spušta ruke onako kako nalažu hazjanini i klike/halke oko njih. Ta pasivna i poslušna zastupnička masa istovremeno uživa u nizu privilegija a da praktično ništa ne radi i ni za šta ne snosi odgovornost. Za takvo stanje je odgovorna neselektivna politika prilikom kandidiranja (gdje se više uvažava načelo podobnosti, nego sposobnosti), i djelimično pravila o pozitivnoj diskriminaciji.

Rješenje treba tražiti u istinskoj i bukvalno shvaćenoj demokratiji, kao vladavini naroda. Večinski izborni sustav bi tako omogučio politički život i izbornu utakmicu, bez postojanja i učešća stranaka. To bi podrazumijevalo da zastupnici građana ne zavise više od etabliranih stranaka, jer bi bili samostalni kandidati ili bi bili kandidirani od neke ad – hoc skupine. Niko se ne bi mogao kandidirati ako ne bi imao predstavljen i precizan program i u teorijskoj i u praktičnoj formi. Zastupnici građana bi onda predstavljali istinske tribune zajednica koje bi ih izabrale da brinu o njihovim interesima. Jedini pravi autoritet bi bio suverenitet građana i zajednica koji u njima prebivaju, odnosno zakoni i načela. Ta logika o uređenju uprave je definirana još u antici, jer po Aristotelu : „Zbog toga se i ne dopušta da vlada čovjek nego načelo (na grčkom logos =Lovgoß ), jer on (čovjek op. a.) će vladati sebe radi i postaće tiranin. Jednostavno rečeno, ne treba nam neki mali božanskih panteon, sastavljen od hazjanina. Svjesni građani trebaju se podvrgavati samo jednoj stvari = općem zakonu, a nikada vršiti proskinezu ili naklon pred hazjaninima.