Vrijeme je da se krene!

Ljudi su ljuti. Ogorčeni. S pravom. . .  Što zaokružiti kad od najgorih uvijek postoje gori? Ta spoznaja jest strašna, ali polako nagovještava nešto novo. Promjenu u glavama. Svijest da se stvari ne rješavaju samo na izborima.

izvor: novilist.hr, piše: Darko Pajić 

Pametni kažu da se povijest ponavlja. Cinici dodaju kako ljudski vijek prekratko traje da bi se iz povijesti nešto stiglo naučiti. Gotovo nitko nije primjetio da je prošao još jedan 3. siječanj. Taj datum malo kome nešto znači. Možda i zato što se povijest u Hrvatskoj ipak ne ponavlja. Danas, 11 godina poslije, više nema ni traga onom optimizmu, nadi u bolje sutra. Nema mirisa promjene.

Ljudi su ljuti. Ogorčeni. S pravom. Umjesto da izađu na izbore najrađe bi sve političare redom potrpali u policijske marice i pravac Remetinac, Lepoglava, Valtura… Bilo bi još bolje natjerati ih da počnu živjeti životom običnih ljudi. Da svaki nositelj budućih izbornih lista, saborski zastupnik ili ministar pokuša preživjeti od dvije, tri ili četiri tisuće kuna plaće. Da svatko od njih proba platiti račun za struju, grijanje, hranu, registraciju, gorivo, vrtić, troškove za klince, knjige, odjeću, obuću, školske izlete, liječnički pregled… Budimo velikodušni. Neka im bude na raspolaganju tih četiri tisuće kuna, iako ni to mnogi nemaju, jer nemaju gdje raditi ili primaju i manje. Neka probaju živjeti od toga. Ionako bi pojedina radna mjesta trebalo doslovno zabraniti ako je plaća manja od tri tisuće kuna. Primjerice, za blagajnice u trgovačkim centrima, čije radno vrijeme traje i 12 sati dnevno, a slobodna nedjelja naleti samo ako se poklopi s Božićem ili Uskrsom. Takvi poslovi jednostavno nisu na razini minimalnog ljudskog dostojanstva. Ali jesu opasno blizu robovlasničkih odnosa.

I poslodavci plaču, iako i sami prečesto nemaju obzira. Na nedavni natječaj za prodavača namještaja u centru na Kukuljanovu javilo se više od stotinu kandidata. Išli su na usmeni razgovor, onda je odabir sužen, pa su pisali test. Kao u školi. Jedno od pitanja bilo je: “Hoćete li ponovo roditi, odnosno namjeravate li zatrudnjeti?” Bilo je i drugih intimnosti o spremnosti na potčinjavanje nadređenima, prihvaćanju prekovremenog rada, bolestima u obitelji, itd. Mislite da se radilo o atraktivnoj plaći? Nije tajna, 2.500 kuna bez prijevoza, svaka subota radna.

Zbog takvih stvari danas ne može biti govora o ponavljanju povijesti u Hrvatskoj, barem ne one od 3. siječnja 2000., na prijelazu milenija.  Birači su u Hrvatskoj prevareni, bezočno im se lagalo. Od silnih obećanja o blagostanju u Europskoj uniji spalo se na okrutnu istinu o temeljitoj pljački državnog novca, koju su proveli upravo oni od najvećeg povjerenja. I nisu ljudi prevareni samo od HDZ-a. Znate li u kojem zanimanju nitko u Hrvatskoj nije ostao bez posla u posljednje dvije godine? Samo političari imaju tu privilegiju. Mislite da njihovih radnih mjesta nema puno? Prevarili biste se. Nije to samo Hrvatski sabor, Vlada, razna ministarstva, državne agencije i uprave. Tu su još i sve općine, gradovi i županije. Njih ima 550, oko pet puta više nego što je bilo na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća prije raspada bivše države. Svaka od njih 550 ima načelnika, župana ili gradonačelnika, većina njih ima plaću veću od 10.000 kuna. Zapošljavaju i sekretarice, pročelnike odjela, direktore komunalnih društava ako ih ima, najčešće ljude iz stranke, ove ili one. Pa onda na red stižu i članovi gradskih, općinskih, županijskih vijeća. Za njih posla i dalje ima. I nitko se zbog toga ne buni previše. A trebalo bi. Čak i kad se čini beznadno…

Sve je teže naći razlog za izlazak na izbore. Što zaokružiti kad od najgorih uvijek postoje gori? Ta spoznaja jest strašna, ali polako nagovještava nešto novo. Promjenu u glavama. Svijest da se stvari ne rješavaju samo na izborima. Svijest o potrebi reakcije na nepravdu i bahatost, na smanjenje prava, bilo ljudskih ili radničkih. Svijest da treba osjetiti empatiju, pronaći solidarnost i izaći na ulice. Ne zbog nekog novog vođe, već potrebe za pravdom makar to bila utopija.

Jedanaest godina poslije ostali su živi samo stihovi Baretove iskrene  ispovijesti iz narkomanskog pakla. Nije im naštetila ni zlouporaba u političkoj kampanji na kraju milenija. Hajde ljudi: “Vrijeme je da se krene”.