Paralele

Prvo lice te goleme, bučne kampanje bio je sadašnji salzburški uznik Ivo Sanader, koji je tijekom te izborne jeseni virio sa svakog plakata, igrao u spotovima balote i milovao djecu.

Fotosession pokraj buže

Ali – nije samo doktor Ivo narodu mahao s HDZ-ovih spotova. U jednom od njih pojavila su se neka druga, puku poznata lica. Bili u to proslavljeni splitski rukometaši Ivano Balić i Pero Metličić koji su se za potrebe HDZ-ove kampanje slikali ponad velike buže na mjestu današnje Spaladium arene. Iznad građevinskog iskopa Ivano i Pero su se u spotu dodavali rukometnom “tricom“ i poručivali TV puku da glasaju za HDZ jer će u slučaju pobjede “doktora Ive“ u rupi iza njih narasti rukometna dvorana, a oni u njoj osvojiti svjetsko prvenstvo.

Godinu dana potom, točno u ovo doba godine, dvorana je izgrađena. HDZ je već bio na vlasti, veliki žičani kubus arhitektonskog ureda 3LHD isklijao je u poljudskoj umideci, a svi smo zajedno poput sretnih blesa pohrlili u to novo zdanje gledati Balića i Metličića. Lupali smo tamo laminiranim štapovima, pjevali Banovu “Morsku vilu“ i gledali hrvatsku ekipu koja – eto – ipak nije osvojila svjetsko prvenstvo.

Pa što ima veze, rekli su nam – kad sve završi ostat će Splitu dvorana. “Ostat će splitu dvorana“, bio je argument kojim se branila nerazumna investicija u poljudskom blatu, a uz taj argument išlo je i niz pobočnih. Uz dvoranu će niknuti IGH-ov poslovni veleneboder koji će samo komunalnom naknadom otplatiti dobar dio dvorane. U dvorani će mjesto za trening naći splitski klubovi koji se stišću na Gripama.

Sada će napokon i Split moći ugostiti velike svjetske koncerte, Lady Gagu, Beyonce, Arcade Fire i Nicka Cavea. Dvoranu će pod kapu uzeti firma koja posjeduje NBA klub, pa će na noge dignuti KK “Jugoplastiku“, napunit će je američkim centrima i gurnuti u Euroligu.

Sva ta obećanja prosipana su tih tjedana niz novinske stupce, a sve da bi uvjerili javnost kako je izgradnja Spaladiuma racionalna i dobra stvar, a ne jednokratni, pijani rukometni kapric.

Otada su prošle točno dvije godine, a danas, nakon dvije godine, znamo da spaladiumske fantazije nisu bile ništa doli velika, prijesna rukometna prijevara. Najveći dalmatinski neboder nikada nije iznikao. Grad nije keširao 60 milijuna iz komunale.

Splitski se klubovi i dalje stišću na Gripama, zato što je za svoj golemi novac Grad Split dobio tek pedesetak večeri korištenja, pa splitski rekreativci i sportaši ne mogu ni primirisati u Spaladium. KK “Jugoplastika“ tavori u besparici gore nego 2009., a sa samo malim dijelom novca koji je Split utrpao u poljudsku rupu „žute“ se moglo dovesti barem u gornji dio tabele NLB lige.

Od silnih svjetskih koncerata dobili smo samo škotske veterane iz Simple Mindsa. Spaladium arenu pune uglavnom treš sadržaji poput borbi kick boxera, sajmova i estradno-političkih derneka, a među rijetkim spomena vrijednim sadržajima koji su napunili IGH-ov žičani kubus bili su koncerti Olivera i Đorđa Balaševića: ali, njih su oba u Splitu pjevala i prije nego što je iznikla rukometna žičana kuća, a pjevali bi sasvim jednako i bez nje.

Danak u eurima

Točno dvije godine nakon izgradnje Spaladiuma, u trenutku dok zbrajamo njegovu jadnu bilancu, iz Zagreba stiže vijest. Graditelj zagrebačke arene – Ingra – zatvorit će s prvim siječnja vrata zdanja na Laništu, i to zato što bogati i moćni grad Zagreb ne može više pratiti enormne troškove javno-privatnog partnerstva, po kojem Ingri za dvoranu plaća 7,2 milijuna eura godišnje.

U Splitu ne čitamo o sličnim problemima, iz čega zaključujem da naš siromašni i bijedni grad za razliku od moćnog Zagreba uredno servisira danak IGH-u koji iznosi sto tisuća kuna DNEVNO (!), i to tijekom tri desetljeća. Ali, bogati Zagreb – koji svejedno zbog Arene diše na škrge – barem je dobio Lady Gagu i Beyonce, hokejaške spektakle i rukometni kup prvaka.

Mi za neugledni kašun na Poljudu plaćamo tri i pol milijuna mjesečno, a za to nismo – siromašni kakvi jesmo – dobili ama baš ništa. Puno nas je bilo koji smo i onda govorili o velikoj rukometnoj prijevari. Ali, tko nas je tad slušao, tko je tada bio spreman reći “ne“ i odreći puku u deliriju pravo da u svom gradu gleda Metličića i Balića.

Nakon pirovanja, sada je stigao mamurluk i – račun, a sport se ponovno pokazao kao najgora hrvatska destruktivna zabluda. I Splitu i Zagrebu ostao je nakon rukometne ludosti dužnički kamen oko vrata, a s njim dvorane koje nitko neće.

Krivci? A gdje su oni? Neki su pokojni, neki su izgubili izbore. Neki su u salzburškom reštu. No, nekima je sasvim dobro. Ministrica i suvlasnica IGH Marina Dropulić ide ovih dana iz ministarske fotelje u spokojnu penziju.

Jure Radić je hvalabogu zdrav i prav, na račun firme sjeda mu mjesečno 3,5 milijuna splitskih kuna. Balić i Metličić i dalje se dodaju loptom. Zoran Gobac, kapo di tuti kapi cijele operacije, i dalje je šerif hrvatskog rukometa.

Reprezentacija sad ide na prvenstvo u Švedsku, navijat ćemo svi skupa za njih, ali negdje, u nekom trenutku, barem u tajmautu, vrijedilo bi se prisjetiti: Uf, momci, kako ste nas krasno nasamarili!