Kakva šuma, takvi i zečevi

U već citiranom vicu svoje mjesto su dobili i bogati i siromašni, ali poenta je na politici i političarima. Sasvim prirodno, jer oni su naša sudbina, baš kao što nas na to, od zore do zore, svakodnevno podsjećaju mediji. “Dabogda se ja ne makao s ovog mjesta”, što će reći sa trenutnog političkog položaja, domišljatost je vrijedna svake egzistencijalne pažnje. Kakvu je samo razdraganost demonstrirao živopisni Slavko Jovičić, zvani Slavuj, kad je i u svom drugom uzastopnom mandatu sjeo u klupu Predstavničkog doma Parlamenta BiH – na konstituirajućoj sjednici redom je ljubio svoje stare i nove kolege! Da politika osigurava stabilnu i berićetnu egzistenciju, znaju i vrapci na grani. Ona je postala najunosnije zanimanje, a za razliku od ostalih poslova, nudi i jednu veliku prednost – ne zahtijeva nikakvu kompetentnost. Ako ste, recimo, hirurg po struci, to nipošto nije prepreka da budete ministar saobraćaja, policije, odbrane ili poljoprivrede. A ako jogunasti birači i neposlušni mediji jednog dana počnu postavljati pitanje odgovornosti ljudi zbog kojih je država u svemu krenula nizbrdo, tim gore po same birače. Kao i po novinare. I jednima i drugima bi bilo bolje da gledaju TV sapunice, pokriju se po ušima i srču instant-juhu. Ovo je više nego dovoljno da čitalac shvati zašto je pomenuti državni poslanik sa pjevačkim ambicijama tako veseo. Mnogo je teže objasniti zašto iza naših parlamentaraca ostaju sve same izgubljene godine? Zašto su naši političari, iako ne svi, postali kliconoše bezobzirne grabeži i sebičnosti, koja je potpuno razorila njihov socijalni senzibilitet, ukoliko su ga uopće imali? Da li ih sistem čini takvima ili su oni sami po sebi takvi? Federalni parlamentarci su proljetos, na svojoj “historijskoj sjednici”, u jeku socijalnih napetosti, ozakonili povećanje svojih plata i privilegija. Nedugo potom, nakon niza propalih pregovora sa premijerom Mujezinovićem, ratni veterani su kamenovali zgradu Vlade. I dok ulica čeka nove demonstracije gladnih i poniženih, poslanici su svoju grabež priveli kraju tako što su onima koji više neće sjediti u poslaničkim klupama osigurali jednogodišnju platu i sve druge naknade. Nakon pomenute “historijske sjednice”, Dani su objavili portrete svih poslanika koji su glasali za povećanje svojih prinadležnosti. Među njima je bilo i ljevičara i desničara, i žena i muškaraca, i nacionalista i antinacionalista. Iznad njihovog grupnog portreta stajao je krupan naslov: “Gadovi vrijedni prezira”. Nisu se bunili. Naivni čitalac će na ovom mjestu možda zastati, pitajući se gdje je tu bio moral ljudi na vlasti? Ali, još više će ga zbuniti činjenica da su neki od njih 3. oktobra ponovo izabrani u organe vlasti! To samo potvrđuje staro pravilo da su političke elite odraz uličnog mnoštva – ono što postoji na ulici, postoji i u politici. S tim u vezi, pokojni akademik Edhem Čamo rado je upotrebljavao izreku: “Kakva šuma, takvi i zečevi”. O moralnosti u politici postoje različita mišljenja. “Oni koji bi željeli da politiku i moralnost tretiraju odvojeno nikada neće shvatiti ni jedno ni drugo”, pisao je Jean-Jacques Rousseau. Ipak, mnogi se pitaju da li je uopće moguće da političar bude pošten. Odgovori su različiti, najviše zato što postoje različita shvatanja tog pojma. Naivni moralista može biti isto tako nepošten kao i politički fanatik, koji vjeruje da je on uvijek i u svemu u pravu. Međutim, svi se slažu u jednom – biografije političara nisu životopisi svetaca. Suprotno raširenom mišljenju, političari nigdje nisu popularni. Britanski istraživači javnog mnijenja su prije dvije godine objavili da samo sedam odsto njihovih sugrađana ima povjerenja u političare i da je ta profesija na posljednjem mjestu po cijenjenosti, čak i iza prodavača polovnih automobila kao simbola prevare. Ni u ostalim zemljama Evropske unije političari ne prolaze mnogo bolje.
Bar što se toga tiče, mi smo jako blizu Evropljanima. Možda smo ih u nevjerovanju političarima čak i pretekli. Pri čemu izbjegavamo postaviti pitanje: Dobro, a ko ih je birao?