Dragi Blagota, primite izraze našeg najdubljeg saučešća

Ne samo što mu je Bog dao državno – političku harizmu, koja je preporodila Crnu Goru, već ga je i priroda obdarila zavidnim oratorstvom, fenomenalnom političkom pragmatičnošću i, što ne reći, rijetkim izdankom prave crnogorske muške ljepote. . . za mene lično Crna Gora je od danas siroče. . .

izvor: побједа.co.me, piše: Prof. dr Blagota Mitrić, akademik DANU 

Poslije impresivnog Đukanovićevog govora o povlačenju sa mjesta predsjednika Vlade i još impresivnijih odgovora na novinarska pitanja, teško je bilo što novo reći. Ipak…

Đukanovićev odlazak, sa pravno-političkog stanovišta je nelogičan i neshvatljiv. Sa objektivnog gledišta, poslije 20 godina vršenja najodgovornijih funkcija u najtežem vremenu, njegov lični motiv za povlačenje mora za sve biti razumljiv. Sa aspekta državnog interesa, za najveći broj građana Crne Gore, bar onih koji su ga glasali svih ovih 20 godina, može biti vrlo nepovoljan. A mora se uzeti u obzir i ona stara antička mudrost da treba “otići kad si najjači”. Sve u svemu, računica je više nego prosta: Đukanović je bio prva i neprikosnovena državno – politička ličnost u savremenoj istoriji Crne Gore, u jednom veoma nepovoljnom državno – političkom ambijentu, kada je postao kapetan broda u jednom veoma uzburkanom okeanu. I vodio ga na najuspješniji mogući način. Ovo je jedna nepobitna činjenica čak i za njegove najžešće kritičare, od onih najblažih, pa do onih najekstremnijih, šta god to značilo.

Polazeći od ovih nespornih faktičkih premisa, njegov odlazak sa državne scene, htjeli to ili ne priznati, ostavlja veliku neizvjesnost u daljem vođenju države na njegov način i sa njegovim uspjehom. Stoga tvrdnja da ide pod pritiskom međunarodne zajednice “zbog toga i toga” (teško mi je citirati te tvrdnje zbog njihove bedastoće) protivi se elementarnoj logici iz najprostijeg razloga što Đukanović odlazi zaista ličnom voljom. Ili ” usklici” pojedinih novinara da nas premijer za novu godinu “daruje” odlaskom iz Vlade su krajnje pretenciozni, da ne kažemo neku težu riječ, opet iz najprostijeg razloga što nema toga novinara ma koliko bio pismen i obrazovan da može govoriti u ime svih građana Crne Gore. To je čista politička naiva. Riječi su prazne bez argumenata, staro je pravno pravilo, a time i logično, jer taj “put iz Vlade” Đukanovića vodi Crnu Goru, najblaže rečeno, u neizvjesnost. Takođe, nema dobrog domaćina bez autoriteta i u kući i u komšiluku, takođe je stara mudrost, koja na najilustrativniji način odslikava državnu i političku figuru Đukanovića. Ne samo što mu je Bog dao državno – političku harizmu, koja je preporodila Crnu Goru, već ga je i priroda obdarila zavidnim oratorstvom, fenomenalnom političkom pragmatičnošću i, što ne reći, rijetkim izdankom prave crnogorske muške ljepote. Čast i čest svim njegovim saradnicima i svim liderima opozicije, ali kako god ovo zvučalo što ću reći lično – ne vidim nikoga ko bi ga u državnom poslu iole mogao dostići a kamoli prestići. A dosta sam toga vidio i lično iskusio za ovakvu jednu tvrdnju. U tome je upravo sva žal zbog njegovog odlaska sa državne scene mnogo viša, nego sam njegov odlazak.

I kad je govorio o svom odlasku ulivao je svima nadu za bolje sjutra. Ipak, za mene lično Crna Gora je od danas siroče, makar ona većinska, jer moramo se vratiti onoj latinskoj sentenci sa početka ovoga teksta, koja glasi: mišljenja su mnogobrojna, a otadžbina je jedna”.