piše: Stefan Popović 
Kaže se da je jedini kontinuitet u ljudskom društvu kontinuitet promjena. Ja smatram da je to najveća budalaština koja je ikad izrečena. Koje su to konkretno promjene koje su se desile? Ako pod promjenama podrazumijevamo nebodere, napucane automobile i patike sa treperećim svijetlom na njima, onda je to ok. Međutim, ljudi se kao vrsta nisu promijenili za milimetar od nastanka. Konstantno pljačkanje, ubijanje i sistematsko umrežavanje na liniji zla je kontinuitet. Možda se može reći da je zapravo jedini pravi kontinuitet – kontinuitet nepravde, zbog efekta umrežavanja prvih na druge.
Kada pogledamo istoriju civilizacije, kada su to zapravo nastajale „promjene”? Isključivo kada jedna grupa ljudi dovede drugu grupu ljudi do kraja. Kad im uzmu i poslednje parče hleba, naprave od ćerki prostitutke i izbace ih na ulicu. Toga trenutka ljudi počinju da se bude. Po pravilu, „buđenje” se manifestuje divljanjem, ubijanjem i ostalim vrstama i podvrstama destrukcije. Tako će biti i ovoga puta. Nije još došlo do praga trpnje. Kažu da ljudi više nemaju osjećaj zajedništva… Kada su to imali osjećaj zajedništva? Kada su to ljudi bili etički opremljeni da se udružuju po istim principima? Udruživali su se isključivo kada je svaki pojedinačno bio doveden u nepodnošljivu situaciju i to toliko duboko da nema šta da izgubi. Onda jedan podivlja, ostali reaguju.
Nakon ove “reakcije” dolaze promjene. Problem je što ljudi ne vole da se nađu u situaciji kada treba da povedu psihološku bitku. Prosto, ljudi ne vole da razmišljaju. Oni nemaju potrebu da mijenjaju, oni imaju potrebu da unište izvor svoje mizerije. Jednostavnije, oni žele da se osvete. Kad to po njihovom mišljenju obave (ubiju Kralja i par savjetnika) razularene mase izduše. U trenutku kada zapravo dosegnu prag promjena, stvori se efekat izvlačenja napojnog kabla iz utičnice. Onda se pojavi druga grupa (po pravilu manjina, uvijek je manjina) i predloži put progresa koji većina, bez razmišljanja, sa oduševljenjem prihvati. Zatim sve ispočetka. Represija i otimačina ne počinje odmah jer novo-došla ekipa ne vlada potrebnim znanjem. Suštinski, ideja “promjena” je bitka dvije manjinske grupe za vlast nad resursima. Ostali su statisti koji po potrebi zapale katedralu i masakriraju Kralja. Vrlo često, u nemogucnosti da se dosegne znanje vladanja, nova ekipa prizove staru u pomoć.
Ništa se neće promijeniti jer ljudi ne žele da se promijene. Ako ne pretpostavimo da je ljudska vrsta limitirana, onda jednostavno nisu dovedeni do kraja. Slično je sa Crnom Gorom. Svi vide što se desava i ljudima ugroženim poplavama i radnicima Željezare kao i odnosom Vlasti prema ovom problemu. Međutim, ne udružuju se. Ostali nisu dovedeni do kraja – imaju šta da izgube. Naravno, vrijednost stvari koje posjeduju je individualna funkcija.
javniservis.me 
Tužna a istinita činjenica je sve što je iznijeto u ovom kratkom tekstu. Nema se što dodati ni oduzeti.
ne treba zanemariti cinjenicu, da su ljudi ipak postali od obicnih majmuna i da je evolucija jos u toku.
Istina, prosta i bolna. Ali proizvod ove istine može biti samo letargija… Šta je onda, tj postoji li neka druga mogućnost? Zašto pisati, zašto vikati, zašto se truditi? Ne optužujem Stefana, on je maestralno sve primijećeno sažeo u ovaj text, ali se bojim da je onaj koji postane svjestan ove istine rezervisao za sebe deblji kraj ;)
Možda je taj kontinuitet nepravde za ljudsku rasu “pravedan”? Nismo zaslužili bolje, nije nam svojstveno bolje, to nam je što nam je.
Ja volim da evidentiram problem da bih mu se bolje suprotstavio. Nije mi cilj bio da kazem kako je sve igubljeno, daleko od toga. Tom logikom bih se poklonio i sistemu koji ore Crnom Gorom i slegnuo ramenima.
Nisam siguran sta je resenje, ali se postavljanjem imaginarnih, cesto netacnih (namjerno/nenamjerno) ciljeva daleko nece stici. Ne moze biti da je resenje problema planete u ekonomiji. Nije ekonomija sama po sebi zlo, pa je u to ime treba ugusiti, vec ljudi koji je vode imaju mracne ciljeve i treba im je uzeti iz ruku.
Ja, u konacnom, vjerujem da se ljudi radjaju dobri. Nece biti da beba od 2 mjeseca mudro i konspirativno gleda oko sebe, cekajuci da poraste pa da otme starijem bratu imanje. Sistem, procesom socijalizacije oblikuje ljudsku vrstu u to sto je ona sad. Vec u osnovnoj skoli se djeca uce da ustanu kad udje ucitelj (autoritet), da prokazu ko je kreknuo kao zaba dok on pise formulu na tabli i da kazu ko je prepisivao. Objasnjeno im je da na taj nacin oslobadjaju sebi put i sankcionisu one sto hoce da jasu na tudjoj muci. Malo po malo, ljudi nauce da gledaju svoga posla i da ih se problemi koji se ne doticu njih samih – ne ticu. Ono sto im se vjesto izostavlja iz obuke jeste da je svaciji problem u konacnom – njihov problem. Logika je prosta: sistem samelje radnike Zeljezare. Sistem je makao jednu gupu s puta. Sistem prelazi na drugu grupu. Pitanje je vremena kada ce sistem doci do vase grupe. Stati u odbranu neke grupe koju je napao sistem jednako je vodjenju Drugog svjetskog rata na tudjim teritorijama, izbjegavajuci tako razaranje sopstvene.
Jedno od cestih pitanja je kako deset ljudi vodi na strijeljanje 200 ljudi? Logicno je da ce ovih 200, ako nagrnu odjednom, golim rukama zadaviti onih deset i, uz minimalne gubitke, spasiti zivote vecine. Zasto to ne urade, pitanje je organizacije. Ovih deset utrenirano, rutinski obavlja svoj posao dok onih 200 nema cak ni nacelni dogovor.
Jedan od nacina da se pobijedi sistem jeste neucestvovanje. Sistem ne moze da natjera ljude da rade. Ukoliko svi prestanu da rade, sistem se rusi. Prostim rijecima, bojkot sistema. To sistem zna i zato sistem neumorno radi na razbijanju jedinstva bilo koje vrste i usadjuje klicu nesloge i pohlepe, ne bi li svakog pojedinca natjerao da shvati da kad jedna osoba izgubi posao, to je jedna sansa vise za drugu osobu. Zamisao je da se svi nadaju da ce jednoga dana biti dio VIP grupe i uzivati u krvavom piru. Ne moraju svi da prestanu da idu na posao – to je samo radikalan primjer udaranja u temelje, najcesce neizvodljiv. Medjutim, ako svi ljudi ne izadju na izbore, imacemo rezultat u kojem su glasove dobili, u nasim prilikama samo DPS/SDP, u britanskim samo konzervativci, u njemackim prilikama, samo demohriscani itd. Prosto, glasali su samo oni sto su direktno vezani za mrvice koje sistem baca sa stola. Ovo sistemu zadaje grdne probleme i znatno ga slabi. Narocito zato sto jasno kao dan na svijetlo izlazi podatak koliko to ustvari ljudi ima koristi od sistema. Vrlo je neprijatna situacija kad se sluzbeno objavi da kolac jede 7% ljudi. 93% je procenat/broj koji u ovom slucaju sam po sebi djeluje kao ujedinjujuci faktor.
Ima teorija koje kazu da je sistem ziv, kao bice. Kada se smijeni jedan sistem, uspostavlja se drugi. Te teorije kazu da sistem ima potrebu da raste. Sto vise raste, vecu represiju provodi. Na kraju dodje do situacije kad ni ljudi koji opsluzuju sistem ne znaju koji je cilj. Prosto, u sistemu su. Sistem je sam po sebi cilj. Sistem globalne ekonomije je sam po sebi cilj, jer korist od njega niko nije u stanju da vidi, mimo mozda onih 7%. Te teorije kazu da je normalan zivot moguc samo bez sistema. Dok god postoji sistem, ljudska je vrsta u opasnosti.
“Dok god postoji sistem, ljudska je vrsta u opasnosti.”
Da li ja to vidim obrise anarhiste kod tebe??
“Ima teorija koje kazu da je sistem ziv…Te teorije kazu” – kao sto vidite, samo sam naveo teorije. Ne mora to obavezno da bude i moj stav. :) Takodje, ekstremni envajrmentalizam ima slicne obrise anti-sistemstva.
Nema tu velikih tajni, Stefane. Istorija svijeta i jeste samo “opšta istorija beščašća”, kako to reče jedan veliki Argentinac. Tako da je ovo samo jedan od koncentričnih krugova gluposti i podlosti…
Uprkos svemu, borba za slobodu se uvijek nastavlja!
Bravo Stefane… dopada mi se ovaj tekst!