Banana država i balkanski Apsurdistan

Beč više ne treba prijatelja koji je osobno zaslužan za jednu od najvećih austrijskih sramota (skandal s Hypo bankom), Washington ne treba strateškog suradnika koji je zaboravio čestitati Obami, a osobno uživao u svađama sa susjedima. Berlin više ne treba provincijske lidere koji Angelu Merkel povlače za rukav kao da se radi o zamusanoj curi iz istoga dvorišta. Austrija je iznjedrila potpuno novu generaciju političara koji Sanaderu baš ništa nisu ostali dužni, a Amerika više neće prestati zagovarati neka demokratska, civilizacijska i dobrosusjedska mjerila samo zbog toga što je nekoga učlanila u NATO, dok se Njemačka više ne može zavesti pukim demokršćanskim obećanjima.

Berlin se grozi od pomisli da će i Hrvatska postati još jedna Grčka ili Irska, čiju će kožu Njemačka morati spašavati od bankrota, čim bude primljena u EU.

U svojoj neograničenoj samozaljubljenosti, Sanader nije primijetio da su njegovi najbolji prijatelji postali kritičniji, odgovorniji i drugačiji, a on postajao sve gori, sve do tog trenutka kada mu samo zbog bivših dogovora i mutnih poslova oko preuzimanja banaka, slanja vojnika u Afganistan ili zaklinjanja u zajedničko ideološko i povijesno podrijetlo više nitko nije htio oprostiti što je suvremenu Hrvatsku gotovo do kraja uspio pretvoriti u neuspjelu kombinaciju između banana države, kleptokratske autokracije i tranzicijskog Apsurdistana. Čak niti oni najmoćniji i najsebičniji više neće bez ostatka podupirati autokratske lidere u tranzicijskim banana državama, bez obzira što su pristali na opću rasprodaju obiteljskog srebra i geostrateške ustupke koji su ih doveli u ovisničko sljepilo.

O Europi i transatlantskom zajedništvu svatko može misliti sve što želi, ali se u tom svijetu ipak izgradio onaj minimum civilizacijskog zajedništva, koji shvaća da ono što se događa u jednoj zemlji šteti svima, baš kao što je to EU vrlo bolno shvatila kada je i sama izgubila pouzdanost i vjerodostojnost zbog toga što je prije reda primila Bugarsku i Rumunjsku. A sada još mora platiti ogromnu cijenu zbog toga što je sama sebi, a pogotovo onim najgorim članicama dopustila da pogaze najvažnije zakone zajedničkih pravila igre u obrani vlastite gospodarske dobrobiti. Njoj više ne trebaju siromašne rođake, koje same za sebe misle da su princeze.

Zbog toga se od Hrvatske i traži da kao nova članica bude ‘bolja od Europe’ u zdravoj gospodarskoj politici i obrani najvažnijih demokratskih civilizacijskih načela, dok je Sanader vjerovao da će on osobno ostati nenadomjestiv kao jedini pouzdanik najmoćnijih, bez obzira na osobno ponašanje, gospodarsko štetočinstvo, bijeg od reformi i uspostavu paralelnog kleptokratskog sustava, pa se Hrvatsku, kao karikaturu svega onoga što je trebala biti, počelo nazivati i balkanskim Apsurdistanom, po ugledu na male azijske despocije, koje su bez obzira na sve demokratske parole ostale autokratske države. U njima je pravna država dovedena do apsurda, a jedino što odlučuje o uspjehu i napretku ostaje članstvo u samoj jednoj jedinoj stranci, ili pripadnost samo jednom jedinom obiteljskom ili interesnom klanu. Baš kao u Sanaderovoj Hrvatskoj, iako ne i u cijeloj Hrvatskoj.

Sanader je imao prijatelje dok su mu vjerovali da gradi europsku Hrvatsku, a tajne saveznike sve dok je mogao nekažnjeno poslovati ispod žita u ime zajedničkog profita, a kada su se – još prije tri godine – u arhivima zapadnih tajnih službi namnožili dokazi da njegovo ‘europejstvo’ vodi u ‘balkansku renesansu’, ostala je tek odluka o izboru najboljeg trenutka, kada i taj potrošeni tetrapak treba baciti u košaru za smeće. U općoj krizi političkog povjerenja, Hrvatska bi se mogla raspuknuti poput prenapuhanog balona u provalama uličnih populističkih strasti, a takva bi Hrvatska mogla okrenuti leđa i Zapadu i Europi, pa bi cijela balkanska priča opet morala krenuti od samoga početka.

Sanader nije htio slušati one koji su mu stalno prenosili poruke koliko neoprostivo kasni s neophodnim reformama, koliko zaobilazi izgradnju pravne države, koliko glumi borbu protiv korupcije, a koliko osobno uživa u strahovladi, pa je već bio otpisan i prije negoli su ga službeno prestali hvaliti i primati kroz širom otvorena ceremonijalna europska vrata. On nije shvatio da su i neke međunarodne presude bile napisane i prije negoli su bile izrečene, pa dok je mogao biti siguran da ga slovenska policija prati na svakom kilometru, ipak je ostao zatečen kada su mu Amerikanci uskratili vizu nekoliko sati prije negoli je trebao odletjeti u Washington, a Austrijanci usred autoputa odmah okitili lisičinama, kako bi dokazali da ga smatraju običnim kriminalcem, a ne prijateljem kojega moraju privesti samo zbog obvezatnog članstva u Interpolu.

Sanader nije zapamtio da se američki predsjednik više ne zove George Bush, a prijatelji iz Tirola i Beča, Innsbrucka i podržavljene Hypo banke ne mogu zaštititi prokockane karijere, kada su već potonule u zaborav, ili pak moraju dobro paziti da i sami ne završe u zatvoru. Washington je znao sve, a podupirao prave pravosudne odluke, budući da su ova administracija, i ovaj američki veleposlanik, kako dokazuju bilješke koje je objavio Wikileaks, odlično shvatili da ovakva kleptokratska Hrvatska nikada neće moći postati regionalna lokomotiva, koja će i BiH, a možda i Srbiju dotegliti u NATO. Sanader je prestao zanimati Europu kada je počeo umnožavati europske probleme, Sanadera su odbacili Amerikanci čim je postalo očevidno da on više ne može glumiti neporecivog regionalnog predvodnika.

Bez obzira na sve što će se još događati sa Sanaderom, oko Sanadera i zbog Sanadera, Hrvatska se mora zauvijek oprostiti s politikom koja joj je ukrala prošlost, ispraznila sadašnjost, a osporila budućnost. Neka nova Hrvatska konačno mora početi raditi i za sebe samu, kao da Sanadera i njegovih bezbrojnih patuljaka nikada nije bilo. Ona će morati mnogo više brinuti za vlastitu dobrobit, vlastiti novčanik i vlastiti želudac, a mnogo manje ovisiti o strankama, vođama, vlasti i politici, koje su dopustile – kao što sam već jednom bio napisao – da se Hrvatskoj naplati svaki propust, a prešuti svaka zasluga. Međunarodni moćnici su ipak odustali od nepodnošljivog Sanadera, a to je ohrabrujuća poruka za sve državljane ove zemlje, koji neće pristati da Hrvatska bude banana republika, kleptokratsko bratstvo ili balkanski Apsurdistan.