Di si bija kad je grmilo

izvor: dayline.info, piše: Blažo Davidović 

Normalnoj državi u interesu bi bilo da posjeduje novinsku kuću koja je ekonomski profitabilna, što može biti samo ako se te novine dobro čitaju, ako publika to kupuje ( sve više ), što je moguće samo onda ako se profesionalno radi, ako su novinari i urednici samostalni, educirani i nezavisni.
Ali, kad je Crna Gora u pitanju, stvari stoje nešto drukčije. Tu je vazda neka državno-partijska petljavina u pitanju. Javna ili tajna  (prikrivena ). Kad bilo kome iz svijeta medija spomenete Pobjedu, izazvat ćete mu ciničko-kiseli osmijeh na licu.
Znaju to i ovi iz Pobjede, znaju to i u državnim vrhovima, itekako to dobro znaju u rukovodećim krugovima DPS-a.
Pobjeda je uvijek bila sterilni državni servis, bila je medijski konobar partijske oligarhije.No, definitivno najsramniji period Pobjede jeste započeo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada su medijski promovirali ratne zločine, fašizam, nacionalizam, šovinizam, krv i klanje, mržnju i nasilje.
Zbog čega ovo pišem ? Zbog toga što me iritirao tekst gospodina Srđana Kusovca, odgovornog urednika dnevnog lista Pobjeda. Prenosim taj komentar u cijelosti :

Nedjelja, 28. novembar 2010. godine

Riječ urednika: Srđan Kusovac

Di si bija kad je grmilo

Ništa lakše nego napisati reakciju na temu Tadićeve posljednje narcisoidno-demagoške izjave prema kojoj se on navodno godinama zalaže za pomirenje, a niko u regionu ne čini ništa slično. Treba samo prelistati arhivu.
Boris Tadić inaugurisan 11. jula 2004. na dan genocida u Srebrenici. Današnji umišljeni „usamljeni borac” je poslije rekao da o tome „niko nije vodio računa”. U vrijeme kada su najviši zvaničnici Crne Gore (2001.) i SCG (2003.) izražavali žaljenje predsjednicima Hrvatske Borisu Tadiću je maca pojela jezik. Kada je počeo da se o tome izjašnjava (prva izjava 16. oktobra 2004. u Beogradu na konferenciji „Istina i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji”, a druga 6. decembra 2004. u Sarajevu) relativizovao je srpsku odgovornost govoreći o „zločinima na svim stranama”… Kada je otišao u Srebrenicu bile su prošle već četiri godine od kako je to isto učinio crnogorski ministar ino- stranih poslova.

Najbolji demanti današnjeg Borisa Tadića ipak je on sam. Četiri pune godine bio je u koaliciji sa Vojislavom Koštunicom a da nije slova izustio o Koštuničinim ponavljanim izjavama da „tek treba utvrditi šta se u Srebrenici zaista dogodilo”. A umio je, kada je o zločincima riječ, da bude direktan i konkretan. „Draža Mihailović nije bio fašista”, izjavio je 22. novembra 2004. povodom presude izrečene dva dana ranije u Zagrebu mladiću i djevojci iz Beograda jer su se na Trgu bana Jelačića slikali sa Dražinom slikom.
Manir Borisa Tadića je da protura neistine poput one od prije četiri dana. U Istanbulu, na samitu država Procesa saradnje u Jugoistočnoj Evropi, izjavio je 23. juna da je parlament njegove zemlje prvi u regiji usvojio deklaraciju kojom je osudio genocid (on je to ponovo relativizovao rekavši zločin) počinjen u Srebrenici. Bilo je to gotovo godinu dana nakon što je Skupština Crne Gore usvojila direktniji i konkrtniji dokument od onog koji je jedva usvojio parlament Srbije. Boris Tadić je poslije „pojašnjavao” da nije baš mislio ono što je rekao u Istanbulu.
Crna Gora je, vidjeli smo, gestovima i djelima na koje, za razliku od Srbije, nije bila natjerana potrebom konkretizovanja regionalne saradnje kao uslova evropskih integracija već, naveliko ostavila za sobom ono što Boris Tadić radi ovih dana. To što on radi treba pozdraviti, bez obzira na zadocnjelost i upitnu iskrenost. Ali treba redovno listati arhivu i reagovati.
Jer onda i Boris Tadić nešto nauči. Do sljedeće prilike.
Najbolji demanti današnjeg Borisa Tadića ipak je on sam. Četiri pune godine bio je u koaliciji sa Koštunicom
Ali treba redovno listati arhivu i reagovati.
Jer onda i Boris Tadić nešto nauči. Do sljedeće prilike

…………………

Dakle, kad je gospodin Kusovac listao arhivu mogao je to, dakako, učiniti malo pedantnije i svoje vrlo hrabre, strašno kritičke i dubokoumne intelektualne strelice usmjeriti prema Podgorici. Lako ćemo za Beograd.
Kad je arhiva i pamćenje u pitanju.
Lako ćemo za Tadića.
No, što ćemo sa Krivokapićem, Marovićem, Đukanovićem, Vujanovićem ?
Što ćemo sa Pobjedom i ratom za mir ?
Što ćemo, zaboga, sa cjelokupnim DPS-om koji vlada Pobjedom ?
I koji je, jel da, odbio da postavi odgovornog urednika, nego ga izabrao na javnom natječaju i tajnim glasanjem između 155 kandidata, iskusnih urednika impozantne medijske prošlosti ?

Dajte, molim vas, zar nije tragikomično da Pobjeda, zbog mračne prošlosti pere ikoga i ikada ? Čak i ako je krenula u furiozni obračun sa neradom, amaterizmom i fobičnim piskaralima, nagovještavajući to samim prelaskom sa mrske ćirilice na milu nam latinicu.
No, Pobjeda i nema latinicu.
To je Blatinica.

Vjerovatno je tako crnogorsko društvo urednije, čistije, pravednije i demokratskije kad oni peru ruke i ispiru mozgove.
Selektivnim prebiranjem po arhivama.
Toliko o tome.