Ili: kako je Koprivica Dr Dragan u kolumni u Побједи volšebno otkrio vjernim čitaocima da između DPS i SNP treba da vlada prijateljstvo i razumijevanje, a ne “ljuto” političko rivalstvo!
izvor: побједа.цо.ме 
Prije godinu-dvije desio se egzotičan detalj u velikoj sali Centra za kulturu u Bijelom Polju. Pukim slučajem autor ove kolumne je na Festivalu dramskih amatera, zbog prevelike gužve, vidio slobodno jedno jedino mjesto u prvom redu, i sjeo: tačno pored gradonačelnika Bijelog Polja Tarzana Miloševića.
Uslijedio je oficijelan pozdrav člana SNP-a, koji je u Parlamentu kao poslanik nebrojeno mnogo puta o vladajućoj partiji nasložio sve najgore što je i znao i umio, i jednog od čelnika DPS-a, koji je sigurno znao za te silne komplimente dotičnog opozicionara.
Član SNP-a ćutke i tvrdoglavo je ostao da sjedi na svom mjestu, razmišljajući: „Baš me briga, on svoje, ja svoje, bilo bi ružno da promijenim mjesto, i pokažem kompleks inferiornosti. SNP je najjača opoziciona partija, pa što ne bi i neko iz SNP-a sjedio u prvom redu. A gospoda iz DPS-a, nek sjede gdje hoće, niko im ne brani, a nema ni toga ko će meni zabraniti…“.
Iza sebe, u prepunoj sali, čuo sam laki smijeh, i šapat gledalaca, koji su odmah primijetili ko gdje sjedi. U sebi još čvršće odlučih da se pomjerati neću, a kome smeta nek se pomjera. Uostalom, tu sam da gledam predstavu.
Do početka komada bilo je još nekoliko minuta, za mene pomalo mučnih, ali, šta je, tu je…
Tada me gospodin Milošević sasvim običnim tonom pripita: „A što ne biste Vi uradili jednu predstavu ovdje, sa mojim Bjelopoljcima? Imamo dobar ansambl, samo sa njim treba ozbiljno raditi…“
Pogledah ga zbunjeno, svjestan da evo neko iz DPS-a pruža šansu na planu kulture nekom iz SNP-a. I to nekom, koga mnogi iz DPS-a, narodski rečeno: „ne mogu očima vidjeti, i groze se njegovih izjava na račun vlasti“…
„Nemojte, gospodine gradonačelniče, hvala – rekoh – ne bih da Vam pravim neprijatnosti, da podržite mene iz SNP-a, za kojeg se dobro zna šta mislim o ovoj i ovakvoj lošoj vlasti. To bi bio presedan, u DPS-u bi se zgranjavali, šta Vam bi da baš mene predložite. Ima i drugih, voljnih za rad.“
Uslijedio je odgovor: „Ja vidim da Vi ozbiljno radite sa mladima, ako hoćete, izvolite, za ostalo ne brinite, mi u Bijelom Polju ne pravimo političke razlike na planu kulture… To dvoje razdvajamo.“
I bi tako…
I šta se desilo..? Je li DPS-u mrski SNP-ovac na povjerenje uzvratio opravdanim povjerenjem…
Znajući za snagu bjelopoljskog ansambla, a imajući neograničeno vrijeme za dramske probe, imajući svu logistiku u teatru, scenografe, majstore svjetla, tona, i sve ostalo bez čega se ne može, jer je teško praviti teatar uz pomoć štapa i kanapa, umišljeni reditelj, član SNP-a, uspio je da u bjelopoljsku pozorišnu priču upiše nekolike lijepe stranice.
Nakon dužeg niza sušnih godina, tokom kojih Bjelopoljci nijesu mogli, čak u svom gradu, čak ni uz naklonost domaće publike, da osvoje prve nagrade, bljesnuli su komadom „Jedan dan sa familijom Kiš“. Na 40. jubilarnom Festivalu dramskih amatera Crne Gore u junu ove godine pobrali su skoro sve glavne nagrade, predstava je superiorno pobijedila sa ukupno osam priznanja. A onda je uslijedila i teška provjera u Trebinju, gdje se takmiče najbolje predstave Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Na vrućem, stranom terenu, ista predstava iz Bijelog Polja takođe je superiorno pobijedila, i to s četiri zlatne maske, pobijedila čak i jednu odličnu predstavu iz Beograda, a predsjednik žirija je bio upravo iz Beograda, i još jedan član iz Srbije. Žiri je pritom jednoglasno dao prednost crnogorskoj predstavi.
Ovih dana, 14. novembra, Bjelopoljsko pozorište je učestvovalo i na Međunarodnom festivalu u Srbiji, u Ubu, na „Repasaž festu“. I tamo, opet na strani, ansambl na kraju biva pozdravljen ovacijama objektivne pozorišne publike, uz ocjene da su glumci iz Bijelog Polja prevazišli sve amaterske nivoe, prikazali predstavu koja ostaje u duši. I opet je uslijedila jedna od nagrada, koja godi srcu: najbolja predstava Festivala po ocjeni žirija publike. Neko kaže da je to možda i najslađe priznanje, kad publika svojim glasovima odluči koja predstava je najbolja.
U svakom slučaju, tri festivala, tri pobjede, svaka na svoj način…
A šta je u osnovi čitavog projekta: jedna lijepa, ljudska storija o ukazanom i opravdanom povjerenju.
Jedan gradonačelnik, predstavnik vladajuće partije, koji je mogao da bira reditelje od Podgorice do Beograda, ukazao povjerenje jednom članu takozvane „mrske“ opozicije, i nagrade posle dugo godina stigle na adresu Bjelopoljskog pozorišta. A time i na adresu Bijelog Polja. Bjelopoljci, koji vole svog prvog čovjeka, rekli bi ono, za njih već tradicionalno: „Eto, da ne bi Tarzana, ništa od svega..!“.
Autor ove kolumne dodao bi: „Bogami, da ne bi i SNP-a..!“.
…Predstava se i dalje igra uz aplauze svugdje po Crnoj Gori, i šire…
Prvi sljedeći nastup je u ponedjeljak, na sceni 213 u Nikšiću… Ovaj komad će se još igrati. Na sceni ćete vidjeti odlične glumce, Slađanu Bubanju, Jusufa Bajramspahića, Predraga Vukojevića, Nadu Pavićević, Sanju Ćirović, Derviša Hadžikića… Među njima je i jedno sjajno mlado lice, Ena Numanović, koja može postati i velika glumica… Upravo ovih dana ona će igrati istu ulogu kćerke iz predstave, ali sada već u jednom televizijskom filmu, kod reditelja Gorana Bulajića.
Asistent režije bjelopoljske predstave je glumac Izet Mulabegović, scenograf Vlado Tomović, majstor svjetla i tona Osman Zaimović, organizaciju potpisuje Samir Zaimović, a produkciju direktor Centra za kulturu Tufik Bojadžić. Treba ih sve pomenuti s poštovanjem, njih i sve druge, koji u Bijelom Polju pokazuju da je taj grad centar kulture sjevernog dijela, a time i jaka kulturna destinacija Crne Gore…
A uzgred rečeno, pripitajte gradonačelnike nekih gradova koliko ulažu u pozorišna i ukupna kulturna dešavanja u svom gradu… Ima i onih, koji s podsmijehom gledaju na priču o ulaganjima u kulturu danas i ovdje, u Crnoj Gori. „Kultura je – hvališu se vlasnici vlasti – brend Crne Gore!“
A u taj brend ulažu toliko uvrjedljivo malo, da čitava kulturna priča po opštinama često liči na najobičniju farsu, ismijavanje s građanima, pa i sa Crnom Gorom u cjelini…
I to je Crna Gora.
(Autor je književnik i šef Medijskog centra Socijalističke narodne partije)
javniservis.me 
побједа.цо.ме
hahahah