Put kroz vrijeme…Jevrem Brković

“Parole Slavka Perovića su da i hiljadu godina treba čekati, samo da se bez krvi dođe do države Crne Gore. Mi se sa tim ne slažemo.”

izvor: bihdani.com 04.06.1999 

DANI: Otkada ste dosli iz Hrvatske, ponavljate da Crna Gora nikada u svojoj istoriji nije bila crnogorskija. Sta to znaci?

BRKOVIC: Kada bi napravili jedan pregled i pogledali u istoriju Crne Gore, u onu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u onu iz 1918. godine, raspolucenu, onu koju su palili srpski zandarmi, ili onu komunisticku, vidjeli bi i nasli da je danas Crna Gora potpuno drugacija. To je nova drzava u nacionalno-drzavnom smislu, najcrnogorskija u ovom stoljecu. Nama, drugi put u ovom vijeku, pokusavaju da uzmu drzavu. Mada sam se ja uvijek zalagao za gradjansko uredjenje, mora da postoji narod koji je nosilac nekakve drzavne svijesti po kojoj ce se ta drzava zvati.

DANI: Ali ta drzava se zove SR Jugoslavija?
BRKOVIC: Ja tu drzavu nikada nijesam priznao. Kada je stvarana, nijesam bio tu. Pobjegao sam iz Jugoslavije koja je izdisala, smatrajuci da joj je trebalo bar dozvoliti da dostojanstveno umre, a ne da od nje ostaju repovi koji ovako sramno izdisu naocigled Evrope. Vidite, nikad i nigdje nije napravljeno toliko zlocina kao sto se to sada radi nad kosovskim Albancima. I, uopste, ispada da u ovom stoljecu Srbi postoje samo da bi pravili zlocine. Nije srpski narod nista osvetoljubiviji, nacionalno prenapregnutiji od hrvatskog, bosnjackog ili crnogorskog. Ali on ima tu nesrecu da njegovu mitomansku svijest, koja je opet rezultat dvjestogodisnjeg istorijskog nesporazuma u samom njegovom bicu, predstavlja velikosrpski vrh, koji tu svijest neprekidno pretvara u imperijalnu pretenziju Srbije da porobi sve oko sebe.
DANI: Na tom velikosrpskom vrhu o kome govorite sjede sve sami Crnogorci.
BRKOVIC: Nazalost, oni odlucuju. Kada Srbi analiziraju svoju istoriju, shvataju da su gotovo sve njihove vodje makar “poreklom” Crnogorci. Uzmite samo vodje Prvog i Drugog srpskog ustanka. Srpski istoricari dobro znaju, iako to prikrivaju, da je Karadjordje bio Crnogorac, da je Milos Obrenovic kao dijete od dvije godine donesen iz Crne Gore, i da su sve srpske vojvode onog doba vodile porijeklo iz ovih krajeva. A zasto je to tako? U ona doba, Crna Gora nikada nije priznala tursku okupaciju. Taj se covjek neprekidno bunio, neprekidno bio u ratu. Medjutim, iz ekonomskih razloga oni su bjezali u Srbiju, koja je bila pod Turcima. Onda bi se oni tamo bunili, uzbunjivali narod. To nikako ne znaci da srpski narod ne postoji i van toga crnogorskog fenomena. Postoji.
DANI: A sta je sada? Srbi su, krajem osamdesetih, izmedju Srbina Ivana Stambolica i Crnogorca Slobodana Milosevica izabrali ovoga drugoga.
BRKOVIC: To je srpska kob. To je njihova tragika. Umjesto da izaberu autenticnog Srbina, njima je prijemcivije bice Slobodana Milosevica. Sta je to u srpskom bicu da radije prihvata strani element nego svoj autenticni, srpski? To je pitanje. Na njega Srbi moraju sami da odgovore. A Crnogorac, smatrajuci da se svakoga dana treba dokazivati, postaje, simbolicno receno, veci katolik od pape. On tek treba da se dokaze i, nazalost, bira put zlocina. Srbi su takve Crnogorce prihvatali. Vidite samo: Slobodan Milosevic, Radovan Karadzic, Dragoslav Bokan, Arkan, Ceko Dacevic. Zamislite, kuvar postaje vojvoda. Gdje to ima?! Srpsko bice se toga mora osloboditi. Ko je u posljednjih dvije stotine godina vodio Srbiju? Crnogorci, Hercegovci i nesto malo autenticnih Srba. Crnogorci se njima prosto namecu sa svojom violentnom svijescu, s uzasnim, groznim pretenzijama da su soli srpske, s teorijom da je srpski covjek radnik koji gleda u zemlju i od zemlje zivi, a da on dolazi sa nekakvih nebeskih visina, da je bogom dan da misli i gleda u nebo. Nije srpska metafora da su Srbi nebeski narod.
DANI: Nego cija?
BRKOVIC: Nego crnogorska. Tu metaforu su mu podmetnuli Crnogorci. I to znate li ko? Matija Beckovic. To je njegova izmisljotina. I ona da “bol Srbije zbog Kosova bije”. To je on napisao davno, u jednoj svojoj pjesmi. Govorio je da je Kosovo “najskuplja srpska rec” i slicne gluposti. A znate li da Srbi uopste ne razumiju Matiju Beckovica? On pise cistim crnogorskim jezikom, koji ovi uopste ne razumiju. Oni njega politicki upotrebljavaju jer im treba.
DANI: I sada taj Matija Beckovic dolazi da usred Crne Gore i negira, ne samo crnogorsku naciju nego i drzavu.
BRKOVIC: Morate ga razumjeti. On treba da odradi posao koji su mu dali. Postavlja mu se pitanje: Kakvi ste vi to Srbi kada cijela Crna Gora tvrdi da nije srpska zemlja? Matija Beckovic je umislio da Crnu Goru Srbiji donese kao ono kada se djevojke udaju – u prciju. A ko ovdje prihvata Beckovica? Ta svijest, bolje reci taj prirepak svijesti, samo zato da bi opravdao svoje istorijske zablude u odnosu na sopstveni narod. Zato on u Kucima, na proslavi Dana Marka Miljanova, lupeta takve gluposti tako da mu ni oni njegovi vise ne vjeruju i ne aplaudiraju. Zamislite pjesnika koji vrsi smotru postrojenih vojnika Vojske Jugoslavije. I to je pjesnik. I on nastupa u ime humanizma!
DANI: Izgleda da, gospodine Brkovicu, nijesmo imali srece s pjesnicima. Znam jednoga koji je cetiri godine sa okolnih brda gadjao i ubijao jedan grad.
BRKOVIC: To je tacno. U ovom ratu mi smo imali jedan fenomen. Imali ste pjesnike humaniste, koji su se istinski borili protiv takve svijesti, koji su bili protiv rata i ubijanja. S druge strane, postojali su Radovan Karadzic, Nogo, Dogo i toliko nekakvih noga i djoga koji su pripremali ovaj rat i uzivali u njemu. Bilo bi dobro kada bi pri Haskom tribunalu postojalo odjeljenje za ratne huskace, koji su, na neki nacin, opasniji i od samih izvrsitelja. Tu spada velika grupa srpsko-crnogorskih pjesnika. I ne zaboravite – novinara. To su ljudi koji bi sve dali za srpsko govno. Za njih je to poseban estetski dozivljaj. Oni su olicenje one mracne, porobljene, unistene svijesti, rastocene i razudjene. Oni su obezliceni. Prihvatajuci sve tudje, oni su izgubili sve svoje.
DANI: Zanimljivo je da niko iz Udruzenja pisaca Srbije do dana danasnjeg nije javno osudio ovo sto se danas desava Albancima na Kosovu. Vi, crnogorski pisci, uradili ste to vise puta.
BRKOVIC: I to je tacno. Znate i sami da su crnogorski pisci i pjesnici uvijek bili protiv svakog nasilja nad drugim narodima. Uzmite jednoga Sretena Perovica, Sretena Asanovica, Mladena Lompara. Sjetite se samo velikog crnogorskog pisca Mirka Kovaca, koji je, vidjevsi sta se sprema i sta ce se dogoditi, zbog toga sto je o tome pricao, zaradio izgnanstvo iz Beograda od strane Seseljevih jurisnika. Mi smo uvijek bili protiv. Medjutim, moramo reci da je bilo velikih i casnih srpskih pisaca intelektualaca. Bogdan Bogdanovic i Rade Konstantinovic su duhovne piramide srpstva. A ne Dogo, Nogo i ostali. Takvi ljudi su se javno eksponirali protiv srpskog hegemonizma, protiv etnickog ciscenja i genocida.
DANI: Gdje je, po Vasem misljenju, mjesto Novaku Kilibardi – piscu?
BRKOVIC: On je izuzetna pojava. To je najkontraverznija licnost u crnogorskom bicu. Sjetit cete se da je poceo kao Crnogorac sa srpskom svijescu. Ta svijest je nekad bila mozda militantna, ali Kilibarda nikad nije tvrdio da nije Crnogorac. Iz Narodne stranke, ciji je predsjednik, na samom pocetku je izbacio parolu – sa Srbijom da, ali pod Srbijom nikad. Mi smo najprije bili veliki prijatelji, onda veliki protivnici, a sada smo se ponovo sprijateljili. Kilibardu sam svojevremeno pozvao na dvoboj. Srecom, nije izasao. On mi je, znate, dok sam bio u Zagrebu, poslao jedno pismo, u kome mi je razjasnio neke svoje zablude. Kilibarda je veliki crnogorski pisac, koji je, cak vise od Matije Beckovica, promovisao taj autenticni crnogorski jezik. Njegovim djelom ce se jednoga dana baviti lingvisti i esteticari.
DANI: A danas se njegovim djelom i likom bavi Vojska Jugoslavije.
BRKOVIC: To opet lici na Kilibardu. A lici i na Crnu Goru. Jedan covjek koji je poceo sa srpskom svijescu, danas vrlo temeljno stoji na crnogorskim i drzavnim pozicijama. Njega interesuje drzava Crna Gora, a to je korak do nacionalne svijesti. Kilibarda je Vojsku Jugoslavije nazvao okupatorskom, i to je istina. Istina koju drugi zvanicnici nijesu izgovorili. Mozda nijesu mogli. Cini mi se da Djukanovic sada vodi jedinu i ispravnu politiku. On je sprijecio utapanje Crne Gore u Srbiju, pretvaranje nase drzave u srpski primorski srez. On ima oslonac u narodu. Znate, 10. januara 1990. godine Crna Gora je pala, a 14. januara se vec po Podgorici, Cetinju i drugim mjestima cula pjesma Nikad nece Crna Gora bit obala srpskog mora. To crnogorsko bice se odmah pobunilo i shvatilo kuda sve to vodi. Djukanovic se na to bice naslonio. To bice postoji, egzistira i ono nervira VJ. Vojska ne juri Kilibardu zbog njega samoga, nego zeli da dokaze da Crna Gora nije nikakva drzava, ali i da opomene sve “narodnjake” da pripaze i da razmisle sta njima moze da se desi kada se ovako postupa sa potpredsjednikom Vlade.
DANI: I ne samo “narodnjake”. Vojska prijeti novinarima, hapsi gradjane… Dosta ste pisali protiv te vojske. Plasite li se?
BRKOVIC: Vojska je vec presla svaku mogucu liniju normalnog ponasanja. To je tipicno okupatorska vojska. Ponasa se kao da je u okupiranoj drzavi. To je ona linija iz 1918. godine, kada je vojvoda Misic generalu Milutinovicu, komandantu okupatorskih trupa u Crnoj Gori, poslao depesu: “Crnu Goru smatrati okupiranom zemljom.” Sada njima takve depese dolaze od Milosevica, od njegovog kerbera, njegovog sluge i piona – Momira Bulatovica. Traze da se izazove gradjanski rat, da se izazovu neredi, da bi vojska mogla da intervenise. To smo ipak nekako prebrodili, provlaceci se izmedju kapi. Dok ovo razgovaramo, cuo sam da je doslo do nekih nereda na Cetinju: Sukobila se Vojska sa MUP-om Crne Gore. Uhapsili su komandanta specijalne jedinice MUP-a. Mucki. To jedna ozbiljna i casna vojska nikad ne radi. Kasnije su ga pustili, ali se svakoga casa situacija usloznjava i moze doci do ozbiljnog obracuna.
DANI: Nekad je nezavisna Crna Gora bila cilj samo Liberalnog saveza CG i Slavka Perovica. Tvrdite da je to danas cilj zvanicne politike. Sta se desilo?
BRKOVIC: Liberalni savez je partija koja je odigrala izuzetno znacajnu ulogu. Nekada je tu bila sabrana sva crnogorska pamet, svako casno crnogorsko osjecanje. Oni su od 1990. godine opominjali sve oko sebe da Crna Gora postoji, da dise i da se nece dati. U jednom intervjuu sam Liberalni savez nazvao obdanistem crnogorstva. Nazalost, toj partiji se desio jedan degenerativni oblik svijesti. Ne pristalicama te partije, nego njenom vodjstvu. Ono je danas na drugoj strani. Oni rade, svjesno ili ne, za Bulatovica i Milosevica time sto pokusavaju da stave znak jednakosti izmedju Mila i Momira. Sve je to plod sujete Slavka Perovica, koji je tu partiju sa 17 posto sveo na 6,3 posto. On ima tu ogromne zasluge. Njegov put je cudan – od lidera, nekada prenaduvanog, do riznicara, izmisljenog i komicnog. Kada je osjetio da bi mogao kalkulisati i kada se presao u racunici, kada je vidio da nece biti ono sto je zelio, poceo je da prica to sto prica i da vodi time jednu casnu partiju u propast. Perovic je mislio da Crna Gora njemu pripada i da sa njom moze da radi sta hoce. Najbolje ljude, intelektualce je izbacio iz stranke i okruzio se poltronima. Sta je rezultat? Minimiziranje stranke, periferna uloga u politickom zivotu Crne Gore. Pazite! Njegove parole su danas da i hiljadu godina treba cekati, samo da se bez krvi dodje do drzave Crne Gore.
DANI: A Vi se sa tim ne slazete?
BRKOVIC: Naravno da ne. Molim vas, Slavko Perovic je izbacio tezu da je bolje gnjaviti nekakvu demokratsku Jugoslaviju nego zivjeti u nedemokratskoj Crnoj Gori. To su desperatne i destruktivne ideje. Nazalost, jedan broj ljudi, clanova LSCG, koji je kod mene dolazio ovih dana, kaze: “Necemo da se borimo za Dukanovicevu Crnu Goru.” To su culi od Slavka. To nije Dukanoviceva Crna Gora! Ni moja! To je Crna Gora svi njenih gradjana. I za nju se vrijedi boriti.
DANI: Nadam se da se za nju necemo morati boriti. Kako tumacite to da je Crna Gora ipak ovaj rat izbjegla?
BRKOVIC: Ovo nije nas rat. Nas rat nije bio ni 1990, kada su Crnogorci, na poziv Momira Bulatovica, koga je instruirao Milosevic i Kadijevic, otisli na Dubrovnik i Konavle. To je najveca sramota u istoriji Crne Gore. Ovo, dakle, nije nas rat. Kosovo je dio srpske istorije, dio njihove memorije vise nego teritorije. Hvala bogu da Crnogorci nijesu jos jednom otisli da pogresno ginu za srpstvo. Mozda cemo, ako se bude moralo ginuti za crnogorstvo. Nadam se da necemo. Moze se desiti da ce Crna Gora, zemlja koja je do svih svojih pobjeda, pa i najmanjih, dolazila velikom krvlju, do svoje najvece pobjede – nezavisne Crne Gore, na kraju 20. vijeka, doci bez krvi. Pobjede bez krvi su mnogo trajnije nego one krvave. One ostaju svijetle tacke u memoriji svakog naroda. Sve nase memorije – i crnogorska, i srpska, i hrvatska, i bosnjacka su mnogo opterecene slavnom prosloscu. Mi tu proslost moramo uhvatiti za grlo i zadaviti jednom zauvijek. Epsku svijest i mitologiju treba zaboraviti. Mislim da je NATO-pakt svojim bombama, svojim vazdusnim ratom protiv Srbije, najavio kraj toj svijesti. Ja govorim sa osjecanjem ogromnog zaljenja i saucesca za neduznim zrtvama u Srbiji, ali se Srbi moraju zapitati, ostavljajuci sve mitove, ko ih je do ovoga doveo. Oni, na pragu 21. vijeka, imaju sasvim unistenu Srbiju. Mi imamo ocuvanu Crnu Goru. To je dokaz cija je politika u pravu – Miloseviceva ili ova ovdje. Ne moze se vise ovako. Dosta je Crna Gora gledala na Beograd snishodljivo, dosta su Crnogorci kada u Rusiji pada kisa, u Podgorici otvarali kisobrane. Taj soj epskih Crnogoraca izumire. Nestaje. Nista poslije ovoga rata nece biti isto, pa ni Crna Gora. Ona ce biti suverena, nezavisna i kompaktna. Okrenuta Evropi. Tada ce se svaki njen gradjanin ponositi svojom drzavom. Na putu smo.