Jan Palach
Činjenica koju ne mogu poništiti ni monumentalne iredente ni zadrigli klerosekularisti je da ove godine obilježavamo dva jubileja: 50 godina od smrti Jana Palaha u Pragu i 30 godina od slogana Godine počinju januarom u Titogradu. Samo naivni mogu reći kako dva jubileja nemaju ništa zajedničko…
Jan Palah je, pričaju zli jezici, te 1969. godine bio snimljen (istina, slabim STB-ovskim kamerama) kako od oficira novopridošle okupacione vlasti prima kovertu. U toj koverti, sudeći po primarnim istorijskim izvorima, nije bio novac, već podeblja gomila ljubavnih pisama upućena ovom disidentu. Takoreći, bilo je tu pisama dovoljno za jedan obiman epistolarni roman od gotovo stotinu hiljada riječi. Dok je stavljao kovertu u džep pohabanog studentskog sakoa, Jan Palah je imao veliku tremu jer se uputio na Vaclavske namjesti da održi govor pred svojim idolima, pred svojim kolegama i ideološkim saborcima. Divne 1969. godine, u zemlji punoj poetike i socrealističkih sloboda, on je pročitao ljubavna pisma nove vlasti i za svoju poslušnost bio nagrađen statusom savjetnika Dubčeku, moralnoj vertikali i svjetioniku crvenih fenjera.
Dvadeset godina kasnije, u sestrinskoj Jugoslaviji, protagonisti male ali značajne revolucije ostali su upamćeni po zavidnoj hrabrosti i spremnosti na žrtvu. Istorija kaže, a živi svjedoci potvrđuju da grupica funkcionera Komunističke partije Crne Gore nije htjela da se upusti u vrtlog nacionalističkog ludila i bratoubilačkih pohoda. Naime, oni osnovaše gerilsku organizaciju uvjerenu da će samospaljivanjem poslati dovoljno jaku poruku da podignu moral razočaranih građana i pokažu međunarodnoj zajednici da u iscrpljenoj zemlji još uvijek ima nade. U voluminoznoj studiji ,,Premijer pobjedničkog duha“ jedan autor, kasnije u nemilosti svake vlasti, navodi prezimena trojice funkcionera koji su prvi izašli na titogradske trgove i užgali sebe tada rijetko viđenim i teško dobavljivim benzinom. Bijahu njihova prezimena: Bulatović, Đukanović i Marović. Junački čin je pokrenuo lavinu otpora velikodržavnoj politici i Crna Gora je decenijama opstajala kao luča slobode i primjer borbe protiv bezumlja.
Trideset godina kasnije, u zemlji bez znakova života, ljudi su navikli da vanredno stanje nazivaju normalnim. U toj zemlji koverte sa novcem su uvijek pune ljubavnih pisama, a sluganstvo prvoklasni primjer samosvijesti. Tamo se samospaljuje samo onaj ko odbije imati tremu pred svojim idolima. Tamo je postalo prirodno da godine počinju januarom poslije kojega ne stiže proljeće. Srećom, ta zemlja je daleko od naše ponosite i vječne Crne Gore…
javniservis.me 
Komentariši