Vladimir Jokić: Da je vječan – dogovor!

Princ Čarls posjetio je Crnu Goru, razgovarao sa zvaničnicima, kurtoazno pohvalio naše proizvode, uvidio da nismo angažovali osobu koja bi organizovala protokol, uputio nam nekoliko ljubaznih riječi i nastavio obilazak Balkana. Događaj te vrste je svakako poslužio medijima, pa smo imali priliku da pratimo svakojake izvještaje, od senzacionalističkih naslova, pikanterija iz posjete regionu do analiza kako je veza Velike Britanije i Crne Gore viševjekovna i kako se možda najbolje ogleda u Njegoševoj „Luči mikrokozma“. Postoji jedna veza, sasvim sigurno postojanija od ove Njegoševe, koja spaja Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske i Crnu Goru danas. U maju ove godine, Crna Gora će pod sloganom „Da je vječna“ proslaviti desetu godišnjicu referenduma, na kojem je opcija za nezavisnost Crne Gore odnijela pobjedu. Mjesec dana kasnije, građani Velike Britanije će se na referendumu izjašnjavati o tome da li žele da ostanu unutar Evropske Unije ili će ipak napustiti zajednicu.
Približavanje referenduma svakako prate i brojne debate zagovornika obje opcije. Sjećajući se kampanje pred crnogorski referendum, prateći pripreme za obilježavanje obljetnice, za očekivati je da u britanskim debatama i raspravama slušamo o tome da li su Angli ili Sasi došli prvi, da li je Alfred Veliki zaista ustanovio Englesku, da li su Plantagenti bili državotvorna dinastija, koja ruža je bila mirisnija i zašto su Tudori pokupili kajmak, da li je Anglikanska crkva ona prava ili je Henri VIII bio šizmatik? Za pretpostaviti je da je prebrojavanje krvnih zrnaca u Šekspira, Bajrona, Njutna, Faradeja, Fleminga, Darvina, Čerčila ostavljeno za sam finiš kampanje, kada strasti uzavru do kraja! O nepravdi koju je prema dinastiji Sjuart počinio Oliver Kromvel i potezima koji će se preduzeti da se takvo što više ne ponovi, morali bi govoriti svi zastupnici britanskog naroda koji drže do sebe!
Ipak, u Londonu 2016. godine ništa od svega toga. U debatama o Brexit-u, britanski vođi govore o tako banalnoj stvari kao što je trgovina. Tema profana i u svakom slučaju nedostojna takvog istorijskog trenutka, a još manje pravog balkanskog političara. Ipak, u Londonu se govori o trgovinskim sporazumima. Običan puk više od suvereniteta zanima politika prema emigrantima, kurs funte. Političari govore o trgovinskim sporazumima sa Kinom, računaju se kao na kontoaru funte koje donosi i odnosi svaka od opcija. Britance više od svega zanima ono što ih je načinilo velikom državom, mogućnost da trguju uslugama i robama, da privlače istraživače i budu centar evropske nauke.
Slično se, iako je ta činjenica gotovo nezamisliva na prostoru južno do Dunava, dogodilo i u Francuskoj nakon napada u Parizu i u Sjedinjenim Američkim Državama nakon napada 11. septembra. Francuski predsjednik Oland i istaknute ličnosti Francuske su nakon napada pozvali građane da stanu u odbranu Republike. Niko nije proglasio krstaški rat, niko nije branio čast i tradiciju Merovinga, Karolinga, Burbona, nisu se pomenule svijetle tradicije. Nikakvu istoriju nisu branili, nikakvu apstrakciju. Branila se Peta Republika i njen ustav, njegova preambula koja sadrži principe Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Princip da je zakon izraz opšte volje i da zakonom smije da se zabrani samo djelovanje koje je škodljivo za društvo.
Američki predsjednik, u najtežem trenutku za državu, poručuje građanima da će država da zaštiti „američki način života.“ Država je stala u zaštitu Ustava, Deklaracije o pravima i one norme Virdžinijske deklaracije da svako ima „pravo na život, slobodu i potragu za srećom“.
Pitanje je šta da se očekuje od budućnosti civilizacije kada se narodi, koji su osmislili koncept države kakav danas poznajemo, sa takvim nipodaštavanjem odnose prema njoj i njenoj vječnosti? Ili su ipak oni u vjekovnoj tradiciji došli do nekih saznanja, koja nama izmiču, o tome šta je država i kako se ista čuva?
Nabrojane države i njihova društva počivaju na solidnim temeljima društvenog dogovora o tome šta je država i kako se ona ispoljava. Ukoliko društvo uređuje državu,na temelju dogovora o tome da je zakon izraz opštevolje, da isti mora da se poštuje i da niko ne može da donese zakon koji zabranjuje djelanje, koje nije u suprotnosti sa interesima društva, onda je jasno da je zaštita tih principa način na koji se država, kao nepojavni entitet, ispoljava. Insignije države, poput himne, grba, zastave, dresa, uniforme, predstavljaju ništa drugo do fasadu na izgrađenoj kući.
Vidjevši da Britanci čuvaju pravo da trguju po sistemu pravila, koji je stvorio London City kao svjetsku finansijsku prestonicu, Francuzi čuvenu „Liberté, égalité, fraternité”, Amerikanci “American way of life”, dolazimo do pitanja šta je to što je u Crnoj Gori temelj? Šta čini da naša kuća vječno traje?
Deset godina nakon obnove nezavisnosti naše društvo je duboko podijeljeno. Šančevi iskopani između „suprostavljenih“ strana sasvim sigurno nisu nešto što bi mogao da podrži bilo ko kome je dobro Crne Gore na duši. Ipak, oni su naš današnji temelj, dobro njegovan od strane vladajuće klase. Interesi vladajuće klike su od iste, tehnikama dostojnim Makijavelija, postavljeni kao nacionalni interesi. Nikakav društveni dogovor, nikakva ideološka načela, nikakve strateške vizije, goli interes održanja vlasti i daljeg besramnog bogaćenja. Naša vladajuća garnitura, hladno i percizno mjeri svaki evro koji im donosi određena politika, pa ne bi trebalo nikoga da začudi ukoliko već sjutra, nakon što izračunaju veću korist, operu ruke, promjene fasadu, preskoče šanac i nađu se na drugoj strani, jednako glasno usklikujući, bez imalo stida, „Da je vječna!“. Postojanje takve elite i takvih temelja svakako nijednoj građevini ne garantuje ni stabilnost, a kamoli vječnost. Država,kako je doživljava jedan dio našeg društva, je moderna država kasnog 19. vijeka. Privredni model koji nam se potura kao nužan i jedini moguć, privredni je model društava zasnovan na manuelnom ili polumanuelnom radu,umjesto na inovacijama i znanju. Zato i služimo kao pomoćna radna snaga, u poslovima koje strane kompanije izvode na našoj teritoriji, iznoseći profit ili ga u nekim slučajevima dijeleći sa lokalnim moćnicima.
Vladajuća klasa će svakako da pokuša da podjele, na kojima uspjeva da održi svoje interese već bezmalo tri decenije i dalje njeguje, bez obzira na razarajuće efekte po društvo i njegovu sjutrašnjicu. Odgovornost svakako nije samo na njoj nego i na društvu koje ne uzvraća, već pristajući na nametnute okvire i pravila, djeluje poput narkomana koji u stanju potrage za prvim užitkom stalno povećava dozu koju ubrizgava. Laži, prevare, dimne bombe podjela, klanovi, socijalno raslojavanje, organizovano napuštanje djelova teritorije, to je suština i bit „crnogorskog načina života“. Danas, moto „Da je vječna“ je pravi egzemplar Čehovljeve da „kada nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane.“ Kako bi zaista istinski pretendovali na vječnost, naše društvo mora da prođe kroz proces renesanse, ponovnog rođenja. Ono što ne smije da se zaboravi je da svakom rođenju prethode porođajne muke.
Politička scena u Crnoj Gori ne uliva povjerenje nikome. Ipak, prvi preduslov postizanja dogovora o tome šta želimo i ključ promjene crnogorskog društva je upravo tu. Prvi, osnovni i neophodni korak je smjena vlasti. Današnja opozicija, koja pretenduje da smjeni DPS, sigurno ne nosi sa sobom rješenje svih gorućih problema. Ono što joj se pripisuje kao mana, njena navodna slabost i razjedinjenost, upravo je ono što je, iz vizure interesa društva njen najveći kvalitet! Naime, kada današnja opozicija preuzme poluge vlasti, kao heterogena, ona neće moći da ih stisne toliko čvrsto da postane nesmjenjiva, već će cijelo vrijeme nad njenom glavom visiti mač smjene. Upravo to će da je spriječi da je vlast „pokvari“, tj. da i ona sama radi očuvanja pozicija započne sa tehnikom vladanja koju je DPS razvio u neslućene metode. Imajući u tom trenutku nekoliko različitih opcija na političkom spektru, nijednu dovoljno jaku da sama vlada, po sili društvenih kretanja moraće da dođe do uspostavljanja pravila igre. Ukoliko bi današnjem monstruozno solidnom bloku koji drži vlast, kao suparnika imali drugi monolitni blok, smjena vlasti bi najvjerovatnije predstavljala samo smjenu vozača. Vozilo, način vožnje, pravac i smjer bi najvjerovatnije ostali identični. Kada Prva familija ne bude imala vlast, Druga familija ne bude mogla da preža na vlast, i kada svi koji su se okoristili ovih nekoliko decenija budu ogoljeni i sklonjeni sa pozicije moći, a oni što ih naslijede budu lako smjenjivi, tek tada ćemo da dođemo do dogovora koji će da sadrži tačne pozicije, statične i dinamične, našeg društva. Zajedno ćemo da damo odgovore na „statična“ pitanja kao što su: da li smo država socijalne pravde ili ne, da li su prava pojedinca i ranjivih grupa u fokusu ili pak prava koja štite kapital, da li je naša kultura dostupna svima ili ćemo je praviti samo za uski krug ljudi, kao i na „dinamične“: da li ćemo biti članovi vojnih saveza ili ćemo biti neutralni, da li ćemo biti naoružani ili ćemo biti demilitarizovani, da li ćemo stremiti nekoj nadnacionalnoj zajednici država ili nećemo. Nakon takvog društvenog “zemljotresa” ono što neće biti upitno je da je zakon jednak za sve, da ne postoje braća i sestre, limenke, zavale i avale, ili ako pak postoje, one su predmet obrade nadležnih organa. Suštinske obrade, a ne djelovanja radi opravdanja omiljene floskule crnogorske vlasti “Pustimo da institucije rade svoj posao”. Tako će država Crna Gora da se iskaže i ukaže, kroz efikasnu, dostupnu i za sve jednaku državnu upravu, sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast.
Temelj kuće i pravila ponašanja u kući će da poravnaju današnje šančeve, da učine svakome dragu fasadu i da kuću učine domom.
Ukoliko na desetogodišnjicu, taman s proljećnim pospremanjem, krenemo u ovaj proces, možemo da se nadamo da ćemo na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti, podrazumjevajući da je naša država solidna građevina na čvrstim temeljima, poduprta iznutra, moći da uzviknemo „Da je vječna!“ znajući da je naš način života, poštovanje pravila svih nas, red koji smo ustanovili, suština koju predajemo nasljednicima.
Na ovogodišnjoj proslavi stihovi naše himne kada dolaze iz usta onih koji sve rade na razgradnji društva, zvuče groteskno, dok cijelokupna atmosfera koja je prati nalikuje na neku “grdnu mješavinu” djela Živka Nikolića, Emira Kusturice i Ežena Joneska.