Dvojica velikih vizionara, Džordž Orvel i Oldus Haksli, svoje vizije budućnosti,odnosno naše sadašnjosti opisali su u djelima “1984” i „Vrli novi svijet“.
Arhiva prvih deset godina (JAVNISERVIS.ME © 2010)
visit new: javniservis.me
DONACIJA ZA SPOMENIK ĐORĐU TOMOVIĆU
#Građanski: Analiza upotrebe sredstava prinude u noći protesta 24.10.2015.
www.izvijesti.me
www.goosle.me
www.montopol.me
Tabla Prvog Crnogorskog Monopola
NA LICU MJESTA
Dopisnici: Johan Bretšnajder, Norton Kasperski, Slavomir Feud i vozač Džoud Džonson
Kotor – Februar / Mart 2012.
Beranselo – 23. Mart 2013.
Novogodišnji paketići
Ostani budan!
javniservis.me 
Izvanredno! Odavno mi se nije ovoliko svidio neki tekst :)
Ima tu josh ljudi to je bila citava jedna grupa ljudi ali su zbog svog posla pomenuti postali medju poznatijima.
Možda je ovaj svet pakao neke druge planete
Istorijska je ironija da se vizije naše umrežene budućnosti mogu naći u maštovitim košmarima Hakslija i njegovog kolege sa Itona, Džordža Orvela. Orvel je strepeo da će nas uništiti ono čega se plašimo – državni aparat nadzora koji je tako živo opisao u „1984“. Hakslijeva noćna mora, prikazana u njegovom velikom distopijskom romanu „Vrli novi svet“, je da će nam glave doći upravo ono čime se oduševljavamo.
Haksli je bio dete engleske intelektualne aristokratije. Njegov deda je bio Tomas Henri Haksli, biolog iz viktorijanskog doba, jedan od najefikasnijjih pobornika Darvinove teorije o evoluciji. (Zvali su ga „Darvinov buldog“.) Majka mu je bila nećaka Metjua Arnolda. Njegov brat Džulijan i polubrat Arnold su takođe postali istaknuti biolozi. U takvim okolnostima, nije iznenađujuće to što je Haksli izrastao u pisca čije se interesovanje proteže daleko izvan uobičajenog interesovanja književnika, na istoriju, filozofiju, nauku, politiku, misticizam i istraživanja natprirodnog. Njegov biograf piše : „Kao svoj lični moto uzeo je natpis koji je visi oko vrata strašila od čoveka na jednoj od Gojinih slika: Aún aprendo. Još uvek učim.“ U tom smislu je on bio moderni Volter.
„Vrli novi svet“ je objavljen 1932. godine. Naslov je preuzet iz Mirandinog govora u Šekspirovoj „Buri“: „O čuda! Kol’ko je mnogo krasnih bića ovde! /Kako je lep taj ljudski rod! O divni novi svete koji imaš/ Baš takve ljude!“ (prevod Živojin Simić i Sima Pandurović op.p.). Radnja je smeštena u London, u daleku budućnost – 2540. godinu. Opisuje izmišljeno društvo inspirisano Hakslijevim kreativnim istraživanjima naučnih i društvenih trendova i njegovom prvom posetom SAD, kada je bio zatečen činjenicom da je narod moguće učiniti pokornim uz upotrebu propagande i terapije kupovinom. Kao intelektualac koga je fascinirala nauka, pretpostavio je (i bio je u pravu, kako se pokazalo) da će napredak nauke na kraju dati ljudima moći koje su do sada smatrane samo ekskluzivnim pravom bogova.
Njegovi susreti sa industrijalcima kao što je to Alfred Mond, su ga naveli da misli da će se društvima na kraju upravljati na osnovu smernica inspirisanih menadžerskim racionalizmom masovne proizvodnje („fordizam“), zbog čega je i 2540. godina u knjizi 632. godina Fordove ere.
U romanu, Haksli opisuje masovnu proizvodnju dece, koju danas zovemo in vitro oplodnja; mešanje u njihov razvoj kako bi se stvorio određen broj „kasta“ sa pažljivo definisanim sposobnostima koje im dozvoljavaju da se bez pobuna uklope i obavljaju različite društvene i industrijske uloge koje su im dodeljene; i Pavlovljevo uslovljavanje dece od rođenja.
U ovakvom svetu se niko ne razboljeva, svako ima isti životni vek, nema ratovanja, institucije braka i seksualne vernosti su prevaziđene. Hakslijeva distopija je totalitarno društvo kojim vlada navodno dobronamerni diktator čiji su podanici programirani putem uslovljavanja da uživaju u potčinjavanju i u korišćenju droge – some, koja je manje opasna po zdravlje, a izaziva daleko veće zadovoljstvo nego bilo koji narkotik koji danas poznajemo. Vladari Vrlog novog sveta su rešili problem kako da nateraju ljude da zavole svoje robovanje…
Što nas vraća do pomenutih krajnosti, vizija budućnosti dva pisca sa Itona koje bi se na polici našle na njenim različitim krajevima. Na orvelovskom frontu nam ide dobro, kako su pokazala skorašnja otkrića Edvarda Snoudena. Napravili smo konstrukciju državnog nadzora od koje bi se i Orvel zagrcnuo. Već veoma dugo, svima nama koje takve stvari zabrinjavaju, najviše pažnje je privlačila upravo sposobnost interneta da omogući tako obiman nadzor.
U međuvremenu smo ipak zaboravili na Hakslijevu intuiciju. Nismo uspeli da primetimo da se naša prevelika slepa zaljubljenost u blještave igračke, proizvodene od nekog poput Applea i Samsunga, podudara sa nezasitim apetitom za Facebookom, Googleom i drugim kompanijama koje nam nude „besplatne“ usluge u zamenu za intimne detalje iz našeg svakodnevnog života, i da može na kraju da postane narkotik podjednako moćan kao i soma za stanovnike Vrlog novog sveta.
http://kontrapress.com/clanak.php?rub=ARTivizam&url=Oldos-Haksli-Prorok-naseg-vrlog-novog-digitalnog-ropstva
hvala za 8predivnu) Vasu licnu analizu, te adresu za dalja saznanja , za sve one, koji namaju vremena, da traze* te nadju ove BISERE… Ja sam jedna od njih.
Uzgred, znanje je j e d i n o BOGATSEVO na svijetu koje je neograniceno ….
Nizom okolnosti, za mene izuzetno povoljnih, u proljeće 1953. našao sam se nasred tog puta. Jedan od istražitelja je poslovno došao u Kaliforniju. Unatoč sedamdeset godina istraživanja meskalina, psihološki materijal koji mu je bio na raspolaganju još je uvijek bio apsurdno neadekvatan, i on je bio nestrpljiv da tome doda još nešto. Bio sam na licu mjesta i voljan, čak rad, biti zamorac. I tako se zbilo da sam, jednog sunčanog svibanjskog jutra, progutao četiri petine grama meskalina rastopljenog u pola čaše vode i sjeo sačekati rezultate.
Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo jedni na druge; ali smo uvijek i u svim okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći se za ruke; razapinju ih same. U zagrljaju, ljubavnici očajnički pokušavaju stopiti svoje izolirane ekstaze u jedinstvenu samotranscedentnost; uzalud. Samom svojom prirodom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti – svi su oni osobni i, osim simbolima i iz druge ruke, neprenosivi. Možemo sakupljati informacije o doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih univerzuma.
Većina izdvojenih univerzuma dovoljno su nalik jedni drugima da dopuste razumijevanje na osnovu zaključivanja ili čak uzajamnu empatiju ili “suosjećanje”. Tako, sjećajući se svojih vlastitih žalosti i poniženja, možemo suosjećati s drugima u jednakim okolnostima, možemo sebe staviti (naravno, uvijek u pomalo pickwickovskom smislu) na njihova mjesta. Ali u nekim slučajevima komunikacija među univerzumima je nepotpuna ili čak nepostojeća. Um je svoje vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno poremećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi moglo poslužiti kao osnova za razumijevanje ili srodno osjećanje. Riječi bivaju izrečene, ali ne uspijevaju objasniti. Stvari i događaji na koje se simboli odnose pripadaju međusobno isključujućim područjima iskustva.
Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti drugi pripadaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito stran univerzum? Na primjer, kako mogu duševno zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? Ili, ukoliko se ne rodimo ponovo kao vizionar, medij ili glazbeni genij, kako da ikad posjetimo svjetove koji su Blakeu, Swedenborgu, Johannu Sebastianu Bachu bili dom? A kako se može čovjek na ekstremnim granicama ektomorfije i cerebrotonije ikada staviti u položaj onoga na granici endomorfije i viscerotonije ili, osim u određenim ograničenim područjima, podijeliti osjećaje onog tko stoji na granici mezomorfije i somatotonije? Apsolutnom bihevioristu takva su pitanja, pretpostavljam, besmislena. Ali onima koji teorijski vjeruju u ono za što u praksi znaju da je točno – naime, da postoji unutrašnjost koju treba iskusiti kao i vanjštinu – postavljeni problemi su stvarni problemi, tim ozbiljniji što su neki od njih sasvim nerješivi, a neki rješivi samo pod posebnim okolnostima i metodama koje nisu svakom dostupne. Stoga izgleda samo po sebi sigurno da ja nikad neću saznati kakav je osjećaj biti sir John Falstaff ili Joe Louis. S druge strane, uvijek mi se činilo moguće da bih, na primjer pomoću hipnoze, ili autohipnoze, sustavnom meditacijom, ili uzimanjem odgovarajuće droge, mogao tako promijeniti svoj uobičajeni model svijesti da budem u stanju spoznati, iznutra, o čemu vizionar, medij, pa čak i mistik govore.
Iz onog što sam čitao o iskustvu s meskalinom bio sam unaprijed uvjeren da će me droga propustiti, barem na nekoliko sati, u onu vrstu unutrašnjeg svijeta koju su opisivali Blake i George Russell. Ali se ono čemu sam se nadao nije dogodilo. Očekivao sam da ću ležati zatvorenih očiju, gledajući vizije raznobojnih geometrija, pokretnih arhitektura, bogatih draguljima i fantastično lijepih, pejzaža s herojskim figurama, simboličkih drama koje stalno trepere na rubu konačnog otkrivenja. Ali nisam računao, očito, s preosjetljivošću svog mentalnog sustava, činjenicama svog temperamenta, odgoja i navika. – Aldous Huxley, Vrata percepcije
hvala Gospodine Duboki uvid…
srecna sam da postoje ljudi takvih HORISONATA, budite pozdravljeni…Hvala za “`smjernice` te pardon moje pogresno pisanje, ?? moja tastatura“ je poludjela!!!
SORRYYYYYY and HVALA….
Ovo je stvarno nesto izvanredno odradjeno!
https://drive.google.com/folderview?id=0BzlZfxz_NvEWb3hLNmxzb1hjZVE&usp=sharing