U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje ću mjesecima sređivati, ali ono čega sam postao još svjesniji jeste moralni i etički jaz između običnih ljudi i onih koji su na vlasti.
Pričao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoračenje brzine zato što imam američku vozačku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pričao sam s Kozarčaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: “Ovdje se uvijek zajedno živjelo.” Pričao sam s učiteljicom koja čitavu noć nije mogla spavati jer nije znala kako će reći jednom svom učeniku da napusti razred jer počinje vjeronauka. Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH.
Ovdje je svijet, barem sudeći po nasumičnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema većoj društvenoj zajednici. Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguće da tolike količine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?
Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbači provjerena činjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnički polusvijet je počeo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvoločnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naučio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: “Bolje biti fašista nego homić!”
Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjećaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uče kako da budu građani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a neće ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca.
Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i čuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako ćemo s njima, a i nema ih puno. Samo što ih ima puno. U svakom čovjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava etičko biće koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se tiču vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To etičko biće prethodi i nadilazi nacionalno biće, bolje je od njega, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nacionalno biće šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoć tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.
Zbog toga, čini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, čak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Čak i mnoge javne ličnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti način: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, derneče, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajućim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmeću nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv političkih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca.
Bilo da su u pitanju tzv. obični građani ili tzv. javne ličnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta lična autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva – vlast ti jaše na grbači čak i kad na vikendici s rajom okrećeš nevino janje. Štaviše, janje je slađe upravo zato što ti neko jaše na grbači. Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugačiji, gori, kako zbog sveopšte etičke zagađenosti, tako i zbog toga što će sve učiniti da tu zonu odbrane.
Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince.
U cilju zaštite vlastitog skučenog etičkog prostora, ljudi će ostatak svijeta prepustiti pljačkašima i siledžijama. Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slučaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.
izvor: buka.ba
javniservis.me 
u kakav kanalic ulivash vodu tako ona tece. sa ovim “demokurackim kapitalizmom” je otvorena sezona pljacke. sam sistem je problem sve ostalo su nijanse.
vidite, kad je na ZAVNOBIH receno da je BiH i “muslimanska” i srpska i hrvacka a ni “muslimanska” ni srpska ni hrvacka nije niko pretpostavljao da ce to pravo 90-ih iskoristiti potomci handzarevaca, cetnika i ustasha kojih se ZAVNOBIH borio i porazio ih.
tu ljucko nishtavilo i skrama je 90-ih izronilo iz sa drustvenog dna i postalo “avangarda”.
smeta mi sto komentatori ne razumiu da “partizani i cetnici” u Cg nijesu proslost, oni su tako sveprisutna realnost. ta borba “partizani-cetnici” je neprestana, uz chinjenicu da cetnici u zadnje vrijeme dobijaju pojachanje kroz potomke muslimanskih milicija iz II sv. rata.
call me crazy, that is how I see it.
Zaboravio si nas ljoticevce, koji smo bili jugoslovenski, antimasonski, antikapitalisticki i antikomunisticki pokret.
Da smo mi pobijedili danas bi svi zivjeli u sreci i blagostanju.
Ljoticevci nijesu bili vojska nego njemacki dousnici i sluge.
Neeee brate, ljoticevci su bili penicilin za komuniste i jedina strana u ratu koja je iskreno saradjivala sa Njemcima, radi potpunog unistenja komunisticke ideologije i judeo masonerije.
Ljoticevci nikada nisu bili njemacke sluge niti dousnici, nego su bili potpuno otvoreni borci protiv komunizma i potpuno su otvoreno saradjivali sa okupatorom radi spasavanja srpskog naroda kome je prijetilo biolosko unistenje, bas zahvaljujuci komunistima, ustasama i judeo masoneriji.
Iako se Ljotic sa mnogim stvarima kod nacional socijalista nije slagao, ljoticevci su bili ideoloski dosta bliski sa fasizmom i nacional socijalizmom, kojega su neki neodgovorni elementi sa nekim “desnim skretanjima” kompromitovali.
Poznata ti je mantra komunista o njihovim “lijevim skretanjima” kojima su opravdavali masovne likvidacije srpske elite.
Kada komunisti, koji su pocinili nebrojeno vise zlocina od fasista mogu da imaju neodgovorne elemente i lijeva skretanja, zasto to ne mogu i fasisti da imaju neodgovorne pojedince i desna skretanja?
Inace ljoticevci su bili ideoloski mnogo bolje potkovani od komunista, pa su imali i svoje logore za prevaspitavanje od komunizma inficirane srpske omladine u kojima je bas zahvaljujuci Ljoticu spaseno na hiljade inficiranih komunista od likvidacije.
Komunisti su po svim mjerilima, po svim normama medjunarodnog prava i po svakoj logici bili obicni banditi, kriminalci i teroristi, koji su svaku priliku koristili da nanesu stetu srpskom narodu i srpskoj drzavi.
Oni su bili prvi dousnici i sluge fasisticke Njemacke, ti podaci nisu nikakva tajna, pa kada je Sovjetija usla u rat, onda su bili dosusnici i sluge svojim pravim gazdama “judejskoj kominterni” i masonsko judejskoj Velikoj Britaniji.
Jedini cilj crvenih komunistickih bandi je bio unistenje srpskog naroda, unistenje svete pravoslavne vjere i zavodjenje kabalisticko bezboznickog komunistickog ropstva, sve u interesu judejske kominterne i svetske kabalisticko-antihriscanske judejske revolucije.
SMRT KOMUNIZMU!
Ljotic je za srpsku omladinu imao sabirne logore sa bodljikavom zicom. Ko se nije povinovao zavrsio je na Banjici. Ljotic je bio zlocinac, slabo maskuran brigom za srpski narod i pravoslavlje. On je bio goli fashista koji je sluzio okupatoru.
Lijeva skrecanja su kritikovana o CK.
Odlican tekst. Nisam Hemonov preveliki fan, ali ovdje je na visini zadatka. U pocetku sam mislio da je rezon nedovrsen, no na tragu moje misli bice recenica “logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima”.
Naime, karakteristicno za nase ljude, a pogotovo sam to u Bosni primijetio, jeste taj rezon napacene raje koja je vidjela sto vlasti i hiljadu mucitelja, i opet nekako prezivjela. To je rezon koji, kao sto pravilno primjecuje Hemon, produzava egzistenciju, ali isto tako i pasivizira bilo kakav otpor, jer narod ceka da prodje ‘posast’ vlasti, smatrajuci svaku akciju utopistickom i besmislenom. Tipa “proci ce i njihovo”.
Odlican tekst.
U Bosni je uvijek bila izrazena humanost, solidarnost i suzivot. Zato je morao da dodje neko sa strane da im objasni kako ne mogu da zive zajedno.