Više mi je muka od „dobrih ljudi“!“ – ima običaj da kaže moja prijateljica kad god se pokrene rasprava o odgovornosti, u crnogorskom kontekstu osobito.
“Učinjeni” činovnici, po rođačkoj ili partijskoj liniji uhlebljeni na pozicijama za koje ih nivo njihove stručnosti ne može preporučiti, u biti nisu loši ljudi. U tome se možemo složiti. Nikakvo se neljudsko čudovište ne nazire iza njihovih dobronamjernih savjeta ili tihih upozorenja. Naprotiv, to iz njih progovara sublimirana mudrost decenijama kaljene real-politike kojom vam žele pomoći kako se ne biste izgubili u lavirintu bezbrojnih, glomaznih i mahom nefunkcionalnih procedura, stvorenih uglavnom da bi vam zagorčale život i ogadile časnu namjeru da regularnim putem ostvarite svoja prava.
Dobri ljudi nisu odgovorni za situaciju u kojoj se nalazi naše društvo. Oni samo rade svoj posao. Najčešće otprilike, koliko mogu onako od oka da pogode, ali to sad na stranu. Nisu oni tvorci ovoga sistema i ne raspolažu nekom realnom, efektivnom moći koja bi im, po nuždi, natovarila i odgovornost. Vrte pedale koje bi, da su oni bili ludi pa odbili socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, vrtio neko drugi. I to ko zna ko i kako. „Kuda“ je već van njihove moći, pa time i interesovanja. Smjer u kom se kreće Levijatan nalazi se van njihove ingerencije i mogućeg znaka pitanja.
Dobri ljudi svakako ne postavljaju suvišna pitanja. Posebno ne ona nepristojno uznemirujuća, koja sežu duže nego pamćenje zlatne ribice i imaju tu nezgodnu osobinu da se odnose ne samo na izolovan trenutak sadašnjosti, već da podsjećaju na prošlost i uzimaju u obzir budućnost. A to zna biti neugodno.
Ili dobri ljudi koji se nisu mogli baviti svojim poslom i strukom a da prije toga ne prihvate nepisana pravila po kojima zapravo funkcioniše sistem i popasu poneko nepočinstvo, oposle sitnu uslugu ili okrenu ćoravo oko u traženom momentu, a sve ne bi li dobili ono što im po pravu pripada – priliku da samo rade svoj posao.
Ili dobri ljudi koji su ostarili radeći samo svoj posao najbolje što su umjeli, koji su ostali u službi kako bi spriječili još gore stvari. Ne pada im na pamet da se osjećaju odgovornim za istoriju koja se desila u međuvremenu, niti da se ikom izvinjavaju zbog toga.
Korak po korak i ispostavlja se da je loša država puna dobrih ljudi. To može dovesti do naizgled bezizlazne situacije u kojoj nemate na koga da adresirate „pravednički gnijev“ – bez „dobrih ljudi“ nijedna diktatura ne može da funkcioniše, a oni sami ne smatraju se ni za šta odgovornim.
To je međutim lažan problem, budući da ga je moguće u potpunosti otkloniti koristeći takozvanu „teoriju šrafa“ koju je, prateći suđenje Eichmannu i ostalim nacističkim optuženicima, formulisala Hannah Arendt. Fukcionisanje svakog političkog sistema, svake birokratske mašinerije, omogućuju njeni šrafovi ili zupčanici zahvaljujući kojima se administracija održava u pogonu. Argument kojim se većina optuženih u pomenutim suđenjima branila bio je upravo taj da su oni samo slušali naređenja, odnosno, da su samo radili svoj posao. Arendt međutim tvrdi da pokoravanje državnom autoritetu zapravo znači podršku njenom uređenju, odnosno da se “samo od djece traži poslušnost. Ako odrasla osoba „sluša“, ona zapravo podržava organizaciju, autoritet ili zakon koji traži „poslušnost“ – i nastavlja – „potrebno je da samo za trenutak zamislimo šta bi se dogodilo s nekom od takvih formi vladavine kada bi se dovoljno ljudi ponašalo „neodgovorno” i odbilo podršku, čak i bez aktivnog otpora i pobune, da bismo shvatili koliko to može biti efikasno oružje”.
Dobri ljudi, kako vidimo, nisu bez moći, a time niti bez odgovornosti. Oni daju aktivnu, iako najčešće prećutnu saglasnost funkcionisanju sistema koju u svakom trenutku mogu dovesti u pitanje i koju mogu povući. Tada i samo tada mogu reći da je njihovo učešće u radu i održavanju mašinerije bilo “manje zlo”, budući da su učestvovali u njenom uništenju. U suprotnom, “poslušnost” odnosno podrška nepravednom i korumpiranom sistemu ostaje golo, banalno zlo koje mora biti osviješćeno kao izbor onih koji radije “slušaju”, dakle podržavaju nečije tuđe mišljenje, nego što misle za sebe.
Ono što svakako valja imati na umu jeste da je infantilizacija građana modus operandi upravljačkih struktura zemalja čije se građanstvo slabo interesuje za pitanja koja regulišu njihov zajednički život. Oni se amalgamom populističke retorike i visoko specijalizovanog i prosječno obrazovanom čovjeku nerazumljivog tehničkog vokabulara planirano idiotizuju i čine nezainteresovanima za osnovna pitanja njihovog društvenog života i bića, poput onog o ličnoj odgovornosti pod diktaturom, kojeg je prije toliko godina postavila velika Hannah Arendt. O tome ne učimo u školama. One njeguju novu obrazovnu paradigmu blaženog, prema tržišnim zahtjevima formiranog i za pitanja socijalne pravde slabo zainteresovanog fah-idiota, koji se servira kao ideal svakom pravom, dobrom čovjeku. Dobronamjerna preporuka koju bi, sistemu za ljubav, valjalo poslušati.
Stvar se naravno ne mijenja ako smo i sami dobri ljudi. Ako je naš sin, sestra ili otac – dobar čovjek. Ako imamo razumijevanja za njihovu ljudsku muku i povrijeđeno dostojanstvo. Ako smo i žrtve i dželati sistema. Ako smo poslušni jer mislimo da nemamo drugog izbora i poslovično „manje zli“ nego što bismo mogli biti.
“One koji nisu počinili nijedan zločin iz sopstvene inicijative – pogađa ponovo Arendt – ipak možemo smatrati odgovornim za ono što su učinili zato što u političkim i moralnim stvarima poslušnost jednostavno ne postoji.”
izvor: vijesti.me
javniservis.me 
Komentariši