Do ove ekonomske krize koju u Europi imamo već tri godine nije trebalo doći. To je politička kriza. Ona je propust u političkoj koordinaciji racionalnog upravljanja nečime što je rješiv problem, smatra grčki ekonomist.
„Europa je bolesnik globalne ekonomije. U prošlosti smo uspjeli povući za sobom ostatak svijeta. To bismo mogli i ponoviti”, pesimistično tvrdi grčki ekonomist i profesor na sveučilištu u Ateni Yanis Varoufakis, u razgovoru s CNN-ovom novinarkom Christiane Amanpour na temu „sporog samoubojstva Europe nerazumnim mjerama štednje”. Recesija u Europi ne posustaje, a počela je ubirati i ljudske žrtve; nakon nasilja na ulicama Atene, Madrida i drugih metropola, samoubojstvo grčkog umirovljenika ispred zgrade parlamenta ponukalo je njegove sugrađane da na trgu u Ateni izvjese poruku: „Štednja ubija”. Kada su novi slučajevi zaredali ne samo u Grčkoj, već i u Irskoj i Italiji, mediji su taj tragičan niz prozvali „samoubojstvo ekonomskom krizom”. Svoju dijagnozu niza problema s kojima se trenutno nosi Europa, kao i njegova Grčka, u čiji su parlament jučer ušli članovi neonacističke stranke, Varoufakis iznosi u intervjuu za CNN, koji donosimo u cijelosti.
CHRISTIANE AMANPOUR: Prvo i osnovno, ta štednja, taj razvikani program, ubija li on uistinu zlatnu gusku?
YANIS VAROUFAKIS: To dobijete kada počnete s dijagnostičkim promašajem i završite s pogrešnim lijekom.
CA: Dakle, kakva je bila dijagnoza?
YA: Da je problem Europe dug i da je štednja rješenje. Problem Europe nije dug. Problem Europe je loše osmišljen monetarni sustav. Dug je jedan od simptoma.
CA: Ali slažete se da je dug problem?
YV: Naravno da jest, ali nije glavni problem.
CA: Pa kako izaći iz značajnog problema duga bez te strašne štednje koja očito ima vrlo negativan utjecaj na rast?
YV: Ako je točna moja pretpostavka da je riječ o pogrešci u arhitektonskom dizajnu, treba stvoriti nove temelje građevine koja nije uspjela izdržati udarne valove velike financijske katastrofe iz 2008.
CA: Što bi bila ta nova zgrada?
YV: Koraci su vrlo jednostavni. Europa mora ujediniti svoje bankovne sektore. Besmisleno je da imamo francuski bankovni sektor, njemački, grčki bankovni sektor kada smo jedna valuta. Zamislite da je u Sjedinjenim Državama 2008. država New York morala spašavati Wall Street, a država Nevada banke u Nevadi. Tada bi sve te države i sve banke propale. To mi radimo sada. Dakle, to je jedna stvar. Trebamo ujediniti bankovni sustav. Dio duga svake zemlje članice treba biti ujedinjen. I trebamo investicijsku politiku za cijelu Europu.
CA: Govorili smo o ljudskoj cijeni, a ona je uistinu tragična. Ljudi padaju preko ruba i nesposobni su nositi se s onim što im se upravo nameće. Nezaposlenost širom Europe je zapanjujuća. U Španjolskoj je njezina stopa među mladim ljudima premašila 50%. Više mladih Španjolaca danas nema posao nego što ih radi. Taj fenomen jamačno će predstavljati izazov za sve naše vođe. Koji je strukturni lijek za to u vrijeme kada nam treba strukturni lijek za cijeli ekonomski sustav?
YV: Moramo zaustaviti taj dugotrajni marš preko ruba litice borbene štedljivosti, koji jednu zemlju za drugom baca u ponor. A način za to je shvaćanje da Europi treba New Deal. Ono što je Roosevelt napravio 1932. treba nam sada u Europi. To ne znači neku keynesijansku neobuzdanu potrošnju. Znači mobilizaciju neiskorištenih ušteđevina i njihovo korištenje za produktivna ulaganja. A to se dade izvesti. U Europi imamo institucije. Na primjer Europsku investicijsku banku koja je barem dvostruko veća od Svjetske banke. Nju možemo angažirati. Moramo racionalno upotrijebiti druge institucije koje su nam na raspolaganju kako bismo sustavno upravljali krizom sustava i prestali se ponašati kao da je riječ samo o dužničkoj krizi, zanemarujući njezinu sustavnu prirodu.
CA: Francuska i Njemačka pod Sarkozyjem i Angelom Merkel u svakom slučaju govore o dužničkom aspektu. A sada pogledajmo Economist koji govori o Françoisu Hollandeu, kao o prilično opasnom gospodinu; on je spominjao posve nove pregovore, zar ne?
YV: Mislim da Economist to kaže u pozitivnom smislu da nam trebaju neke „opasne” ideje, „opasne” u značenju da nas uzdrmaju i izvuku iz ove kolotečine.
CA: Što bi on mogao učiniti? Što bi postigli njegovi programi? Jesu li oni usmjereni ka okončanju štednje, većim stimulacijama i pokušaju poticanja rasta?
YV: Mislim da je glavna ideja da ne treba oporezivati i trošiti. Ne treba nam to u Europi. Europa je dovoljno bogata i imamo institucije kojima bismo mogli mobilizirati ušteđevine kao ulaganja. Problem je u tome što u Europi imamo neiskorištene ušteđevine. A ne možemo ih mobilizirati tako što ćemo samo rezati jer rezanjem stvarate ozračje pesimizma i zato nitko ne želi ulagati.
CA: Sada govorite o pesimizmu. Uistinu vlada velika zabrinutost, pogotovo u britanskoj vladi, oni su doživjeli taj fenomen o kojem pričamo, doživjeli su neuspjeh i sada su prilično zabrinuti. Mislite li da će vođe sada početi preispitivati svoje fokusiranje na štednju?
YV: Uistinu se nadam da je tako, ali oni su se u zadnje tri godine zauvijek osramotili upornim odbijanjem da prestanu kriviti simptome kako bi mogli i dalje šutjeti o uzrocima. Naši europski viđe nisu imali hrabrosti naprosto prihvatiti da je zdanje koje su stvorili, eurozona, strukturno nesavršena.
CA: Pričajte mi o grčkim odnosima s Njemačkom. Angela Merkel očito je bila glavna nositeljica ideje o prestanku dugovanja, ili barem o dugu kojim bi se moglo upravljati, i o štednji. Grcima se to ne sviđa. Još se sjećaju okupacije u Drugom svjetskom ratu. Sjećaju se pravih tegoba. Što se sada po tom pitanju događa između Grčke i Njemačke?
YV: Jako se bojim da će doći do reprize 1930-ih. Ako se sjećate, 1929. je došlo do sloma Wall Streeta. Nedugo nakon toga propala je tadašnja zajednička valuta, Zlatni standard, a zatim su se svi okrenuli protiv svih. Slično je i sada u Europi: zajednička valuta se fragmentira i Grci se okreću protiv Nijemaca, Nijemci protiv Grka. Uskoro će se Nijemci okrenuti protiv Nijemaca, a Grci protiv Grka. Grčka je, dakle, u postmodernim 1930-ima, što je rezultat spektakularnog političkog neuspjeha. Znate, do ove ekonomske krize koju u Europi imamo već tri godine nije trebalo doći. To je politička kriza. Ona je propust u političkoj koordinaciji racionalnog upravljanja nečime što je rješiv problem.
CA: Kada spominjete 1930-e, očito se svi plaše nacionalizma i najgore vrste fašizma. Vidite li tu mogućnost?
YV: Vidim je gdje god pogledam. U Nizozemskoj, Danskoj, u mojoj vlastitoj zemlji neonacisti prvi put ulaze u parlament. Tamo već imamo neofašiste. Sada ćemo imati i neonaciste. To se događa jer, kada postoji politički vakuum i politički neuspjeh, rezultat je da ljudi gube nadu, što je najgore. Žrtvovanje nije loša stvar, pokušati stegnuti remen u lošim vremenima. Ali kada ljudi prolaze kroz žrtvovanje koje ne mogu protumačiti, koje ne vide kao ulaganje u bolju budućnost, tada su ksenofobi, antisemiti, neonacisti jedini koji izvlače korist iz takve situacije.
CA: To je vrlo ružna predodžba. Što je s relativnom snagom Sjedinjenih Država? Uspinje li se SAD? Propada li? S kakvim se problemom suočava SAD u odnosu na europsku ekonomiju?
YV: Prema mojoj procjeni, Sjedinjene Države drže se zahvaljujući akcijama Federalnih rezervi. SAD donekle uspijeva održati ravnotežu i izbjeći, zasad, ponovni pad u recesiju. Kina je pod vrlo velikim upitnikom. Kina se trudi najbolje što može s obzirom na vlastita ograničenja. Europa je bolesnik globalne ekonomije. U prošlosti smo uspjeli povući za sobom ostatak svijeta. To bismo mogli i ponoviti.
Nacional
Prevela Diana Robaš
javniservis.me 
ako ne pocenmo trosit pare kojih nema, fasizam i nacizam su alternativa- jebem ti taj izbor, stvarno!
doci ce evropljanima iz dupeta razmazenog u glavu kad bude kasno, gorjeces opet evropo, majku ti kroz majku.
ovog puta se moram složiti sa tobom, izbor je upravo taj.
Plus, gospodin Varoufakis (btw, da sam Grk, uzeo bih baš takvo prezime, da se završava na “fakis” :)) predlaže ujedinjenje bankarskog sektora, potez dostojan dr. Frankenštajna. Ako se jednom formira birokratsko-bankarska sprega na nivou EU, više nema nazad. Senator Palpatin nam se već smijulji sa balkona.
“…gorjeces opet evropo, majku ti kroz majku. ”
Propast III-eg rimskog carstva.Kosmicka pravda!
ja racunam da ce se morat ponijet izmedjusebe bar jednom u ovom vijeku, pa navijam da to bude u prvoj polovini, da to ne propustim.
NJEMAČKA Deutsche Bank je u javnost pustila svoju ideju da se u Grčkoj uvede “geuro” – paralelna valuta koja bi posrnuloj državi omogućila da devalvira svoju valutu, a u isto vrijeme ostane u eurozoni, ukoliko na vlast nakon novih parlamentarnih izbora dođe opcija koja se protivi međunarodnom “paketu pomoći”.
U analizi njemačke banke stoji da bi Grčka uvođenjem paralelne valute euru mogla ostati u eurozoni, ako nakon izbora 17. lipnja na vlast dođu radikalni ljevičari koji obećavaju da će odustati od kredita MMF-a i EU-a teških 130 milijardi eura i najavljenih daljnjih mjera štednje koji idu uz tu međunarodnu “pomoć”, piše EUobserver. “Za manjak gotovine u eurima dobar odgovor grčke vlade bile bi vjerovničke obveznice koje bi mogla izdati za svoje kreditore, garantirajući im na taj način plaćanje”, rekao je autor istraživanja Thomas Mayer.
“Geuro” bi omogućio sniženje plaća i povećanje izvoza
Ta valuta bi oslabila u odnosu na euro, ali bi grčkoj vladi dala vremena da provede reforme i provede kresanje u proračunu. Mayer smatra kako bi “geuro” Grčkoj omogućio snižavanje plaća i povećanje izvoza. “Na taj bi način ponovno bili na pravom putu”, kazao je Mayer.
Jedan od preduvjeta za takav scenarij morao bi biti nastavak dolaska pomoći iz drugih država eurozone i MMF-a za vraćanje grčkog duga. U međuvremenu je vođa radikalne ljevice i mogući novi grčki premijer Alexis Tsipras ponovno napao njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja je predložila grčki referendum o odlasku iz eurozone.
“Neoliberalni šok koji grčku vodi u humanitarnu krizu”
“Grčka je suverena država, nije na Merkel da odlučuje hoće li ići na referendum ili neće”, rekao je Tsipras odgovarajući na prijedlog njemačke kancelarke da se referendum održi zajedno sa izborima. Iz njezinog ureda su izvijestili da ona nikada to nije niti rekla, iako se ta izjava pojavila u svjetskim medijima.
Tsipras je nastavio da je Grčka natjerana da počini samoubojstvo sa mjerama štednje koje su zatražili strani kreditori. “To je eksperiment. Neoliberalni šok koji moju državu vodi u humanitarnu krizu”, rekao je Tsipras koji ne vjeruje da eurozona može preživjeti bez Grčke.
“Eurozona je kao lanac sa 17 karika. Ako se jedna karika potrga, cijeli lanac je uništen pa je apsurdno misliti da eurozona može biti spašena, ako Grčka bude uništena”, rekao je Tsipras.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/njemacki-bankari-smislili-plan-za-spas-grcke-uvedite-geuro/616367.aspx
Prema riječima bivšeg grčkog ministra financija, Evangelosa Venizelosa, Njemačka je zaradila milijune na osnovu Grčke krize. Prošlog mjeseca u razgovoru za list der Spiegel, Venizelos je istaknuo kako je Njemačka na temelju kredita Grčkoj samo u kamatama zaradila oko 400 milijuna eura tijekom protekle dvije godine. Danas dolazi i reakcija njemačkih ekonomista – glavni ekonomist njemačke Commerzbank, Jörg Kramer, rekao je za list Deutsche Welle da je to “besmislica”.
Berlin je glavni suučesnik u financiranju dva kreditna paketa koji su izdani Grčkoj od strane EU-a i MMF-a, ukupan iznos – 240 milijardi eura.
U zamjenu za odobrenje kredita grčkim stanovnicima su nametnute rigorozne mjere štednje, masovna otpuštanja i druge metode “stezanja remena”.
Deutsche Welle prenosi kako je njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, potvrdio kako je Njemačka dobila “popriličan iznos” na temelju kredita koji su ispostavljeni Grčkoj.
“MMF, Europska Centralna Banka i Europska Komisija predviđaju da će Grčka, nakon ovih mjera, imati dug od 120,5% naspram BDP-u u godini 2020. Ukoliko to bude tako, ako uzmemo u obzir gdje se Grčka nalazi danas, onda bi se taj dug 2020. mogao smatrati ‘održivim'”, rekao je Schäuble, prenosi Deutsche Welle.
http://www.advance.hr/vijesti/bivsi-grcki-ministar-financija-evangelos-venizelos-od-kamata-na-kredite-grckoj-njemacka-je-u-2-godine-zaradila-400-milijuna-eura/
Što god da se dogodi u sljedećih nekoliko mjesci, čini se sve jasnijim da nametanje potpune oplate duga Grčkoj, Portugalu i Irskoj neće uspjeti. Međutim ono može poslužiti kako bi se naglasila lekcija iz povijesti – ono što se dogodilo još prije slučaja s Meksikom 1980-ih, a vrlo je ironično da tada zadužena zemlja nije bio Portugal, Grčka ili Irska, već Njemačka. Kada su saveznici nametnuli nemogući teret ratne reparacije Njemačkoj u Veraillesu 1919. godine, ishod je bio katastrofalan, kao što je mladi Keynes upozorio u svom poznatom pamfletu Ekonomske posljedice mira (The Economic Consequences of the Peace). Mnogi povjesničari smatraju da je upravo nametanje mjera štednje omogućilo ekonomske i društvene uvjete koji su doveli do Hitlerova uspona. Štoviše, upravo je razumijevanje pogubnosti tih mjera štednje natjeralo SAD da poslije 1945. promijeni politiku te u obliku Marshallova plana omogući ekonomsku rekonstrukciju Njemačke i cijele Zapadne Europe. Politička i financijska elita Njemačke zasigurno danas dovoljno poznaje povijest vlastite zemlje da shvati kako mjere štednje nisu odgovor.
http://www.slobodnifilozofski.com/2011/06/hugo-radice-njemacka-i-duznicka-kriza-u.html
Eric Toussaint: Europa je podvrgnuta šok terapiji kao Latinska Amerika u 80-ima i 90-ima
Carlos Bedoya: Kako biste definirali teškoće EU država koje, kao Grčka, imaju ogromne javne dugove?
Eric Toussaint: Njihova situacija može se usporediti s onom u Latinskoj Americi tijekom kasnih 80-ih.
CB: U kojem smislu?
ET: Dužnička kriza u Latinskoj Americi eruptirala je 1982. Kriza privatnog bankarskog sektora započela je u SAD-u i Europi u periodu 2007.- 2008. te se do 2010. pretvorila u krizu inozemnog duga (uz ostalo) koja je potaknuta podruštvljavanjem dugova privatnih banaka (1) i nižim prihodima od poreza kao posljedicom krize. U Europi, kao i u Latinskoj Americi, nekoliko godina nakon početka krize privatni kreditori i njihovi predstavnici uspjeli su nametnuti uvjete svim vladama. Tjeraju ih na provedbu brutalnih politika prilagodbe koje rezultiraju rezovima javne potrošnje i padom kupovne moći većine stanovnika. To posljedićno znači da ekonomija tone u permanentnu recesiju.
CB: Pa ipak, čak i u najgorim trenucima krize, Latinska Amerika nikad nije dosegla razinu zaduženosti usporedivu onome što sad vidimo u većini zemalja eurozone (preko 100% njihovog BDP-a).
ET: Razina koju je dosegao europski dug je zaista impresivna. U Grčkoj ona iznosi 160% njezinog BDP-a, a nekoliko drugih država Europske unije suočene su s javnim dugom koji iznosi ili prelazi 100% njihove produktivnosti. Jasno, postoje razlike između te dvije krize ali one nisu fundamentalne za ovu usporedbu.
CB: Želite reći da je vaša usporedba usmjerena na političke posljedice tih dvaju kriza?
ET: Da, svakako. Kad uspoređujem trenutačnu situaciju u Europi sa situacijom u Latinskoj Americi u drugom dijelu 80-ih, želim istaknuti da kreditori – u slučaju Europe to su Europske banke i Troika – nameću mjere Grčkoj (i bez sumnje, uskoro i drugim državama) koje snažno podsjećaju na Bradyjev plan u Latinskoj Americi krajem 80-ih.
CB: Možete li to detaljnije objasniti?
ET: Krajem 80-ih kreditori Latinske Amerike npr. Svjetska banka, MMF i Pariški klub kao i Državna riznica SAD-a i Londonski klub za bankare, uspjeli su nametnuti svoje planove i svoje uvjete. Privatni kreditori transferirali su dio svojih kredita multilateralnim institucijama i državama preko vrijednosnica odnosno pretvaranja bankovnih kredita u vrijednosne papire. Ostalim bankovnim kreditima su smanjili vrijednost i pretvorili ih u nove obveznice s fiksnom ratom. Dakle Bradyjev plan imao je važnu ulogu i u obrani bankarskih interesa i u nametanju trajne štednje. Plan spasa za Grčku ista je stvar: reducira vrijednost ukupnog duga koji se tada trampi za nove obveznice kao u Bradyjevom planu. Privatne banke stoga smanjuju svoju izloženost Grčkoj (Portugalu, Irskoj…) kao što su to učinile i u Latinskoj Americi. Postepeno ali masovno, javni kreditori preuzimaju kontrolu i provode snažan pritisak kako bi osigurali da se nove obveznice u vlasništvu banaka potpuno otplaćuju (glavnica i kamate). Svaki cent kredita Grčkoj bit će iskorišten za otplaćivanje njezinog duga. U međuvremenu javni kreditori (Troika) zahtjevaju permanentnu štednju u smislu rezova društvenih rashoda, široke privatizacije, regresije u smislu ekonomskih i socijalnih prava, a ništa slično nije se moglo vidjeti od kraja II svjetskog rata, prije 65 godina, uz znatno predavanje suvereniteta tih nesretnih država koje su morale tražiti pomoć. U Latinskoj Americi taj se period zvao “duga neoliberalna noć”.
CB: Kreditori su dakle tjerali države Latinske Amerike da smanje plaće, penzije i socijalna davanja i da se povinuju apsolutnom zahtjevu da se dug mora otplatiti.
ET: Zato kažem da smo u sličnoj situaciji. Još nisu zahvaćene sve europske zemlje već samo slabije karike kao što su Grčka, Portugal, Irska, Italija, Španjolska, Mađarska, Rumunjska, baltičke države i Bugarska. Međutim ove države zajedno imaju oko 170 milijuna stanovnika od ukupnih 500 stanovnika EU. Većina ostalih europskih država također provodi konzervativne socijalne politike, iako manje brutalno: Ujedinjeno Kraljevstvo (62 milijuna stanovnika), Njemačka (82 milijuna stanovnika), Belgija (10 milijuna stanovnika) i Francuska (65 milijuna stanovnika) za primjer.
CB: Političke posljedice dužničke krize u Latinskoj Americi je bila stvaranje neoliberalne države. Da li je to pravac u kojem ide i Europa?
JPEG – 25.9 kb
ET: To nije ništa novo. Neoliberalne politike se provode u Europi zadnjih trideset godina. Očito je da se odgovor na krizu formuliran od MMF-a, vlada koje brane interese vladajućih klasa, velikih banaka i korporacija, sastoji od provedbe šok terapije one vrste koju je opisala Naomi Klein. Njihov cilj je finalizirati neoliberalni projekt koji je lansirala Margaret Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu u periodu 1979.- 1980. i koji se proširio na ostatak Eruope u 80-ima. Za države središnje i istočne Euroope koje su bile dio sovjetskog bloka, to je zapravo druga šok terapija u 25 godina.
CB: Ali u Europi socijalna skrb još postoji.
ET: Kao što sam kazao, vlade su počele uništavati socijalni pakt i socijalna prava stečena u periodu 1945 i 1970. To je započela Thatcher. Nakon II svjetskog rata i tijekom trideset do trideset i pet godina, narodi su postigli mnoge pobjede i ostvarili prilično solidan sustav socijalne zaštite: kolektivne sporazume, zakone o radu itd. koji su štitili radnike i sprečavali iskorištavanje povremenog rada. Thatcher je željela sve to eliminirati ali nakon trideset godina neoliberalnih politika još uvijek nisu završili svoj destruktivni posao; još su neke stvari preostale.
CB: A dužnička kriza pruža mogućnost za konsolidaciju onog što je Thatcher započela.
ET: Kriza omogućuje šok terapiju one vrste koju su kreditori i vladajuće klase proveli u Latinskoj Americi 80-ih i 90-ih godina.
CB: U Peruu se provodila u kolovozu 1990.
ET: Ušli smo u fazu nove privatizacije javnih tvrtki. U Europi namjeravaju privatizirati znatan broj javnih tvrtki koje još postoje.
CB: Da li će se Europa također morati suočiti sa sigurnosnom doktrinom koja je bila provedena u Latinskoj Americi i gdje su sindikati bili označeni kao teroristi?
ET: Trend prema sve autoritarnijim oblicima moći je očito prisutan u Europi. Tijekom prošlog desetljeća, izglasani su antiteroristički zakoni koji kriminaliziraju društvene pokrete. Represija je u porastu ali ne uključuju fizičku eliminaciju aktivista kao što je bio slučaj u Latinskoj Americi krajem 1970. i početkom 1980. Europska situacija je slična onoj u zemljama Latinske Amerike. Nakon krvavih diktatura (Argentina, Čile, Urugvaj, Brazil) postavljeni su tranzicijski režimi (Čile, Brazil) ili demokracije koje su provodile stroge neoliberalne politike. U Europi prolazimo kroz period kada je zakonodavna vlast gurnuta u stranu, poslovni ljudi su postali vođe država kao u Italiji, socijalni dijalog je napušten, pravo na štrajk je ograničeno, radnička okupljanja zabranjena, a demonstracije suzbijene.
CB: Kako europski nacionalni parlamenti reagiraju na mjere štednje?
ET: Oni su gurnuti u stranu jer Troika govori vladama: “Ako želite dobiti kredite morate provoditi mjere prilagodbe, a za parlamentarnu debatu nema vremena”. Neki su se planovi morali usvojiti u roku od par dana, ponekad čak unutar 24 sata.
CB: Kao što možemo vidjeti u Grčkoj.
ET: Da, to je ono što se upravo dogodilo u Grčkoj. Troika je zahtjevala novi plan. On je konačno dobio suglasnost parlamenta u nedjelju 12. veljače kasno u noći. Ali idući dan Europski povjerenik za ekonomska pitanja rekao je da su potrebni rezovi od još 325 milijuna eura o čemu grčka vlada mora odlučiti u idućih 48 sati. To pokazuje da grčki parlament nema moć odlučivanja, a vladu zapravo vodi Troika.
CB: To je dovelo do masovnih demonstracija.
JPEG – 17.4 kb
ET: Zapravo ne samo u Grčkoj već i u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, za sada nešto manjeg intenziteta, ali će sigurno postati masovnije. Događaju se mobilizacije u nekoliko europskih država, uključujući UK. U Belgiji se krajem 2012. dogodio prvi generalni štrajk u 18 godina. Paralizirao je belgijsku ekonomiju i transport na 24 sata.
CB: Što bi Grčka trebala učiniti da se izvuče iz ove neprilike?
ET: Grčka mora prestati slušati diktat Troike i unilateralno suspendirati plaćanje svojih dugova te natjerati svoje kreditore na pregovore o povoljnijim uvjetima. Ako Grčka prestane plaćati kao što je Ekvador učinio u studenom 2008., svi vlasnici obveznica će ih prodati za 30% (najviše) nominalne vrijednosti. Ovo će ugroziti poziciju vlasnika vrijednosnica i dati veću kupovnu moć grčkoj vladi, čak i u ovim teškoćama.
CB: Ekvador je prestao plaćati vrijednosnice u studenom 2008., nakon revizije svojih dugova, iako nije bio u tako teškoj situaciji kao što je Grčka danas, Argentina je prestala plaćati 2001., u situaciji koja je slična grčkoj.
ET: Naravno bolja je usporedba s Argentinom koja nije imala novaca za plaćanje. Ona je suspendirala plaćanje i nije ga nastavila tijekom tri godine (od prosinca 2001. do ožujka 2005.) što se tiče financijskog tržišta, a što se tiče Pariškog kluba (npr. preko 10 godina) još uvijek nije počela plaćati. Kad je to napravila potaknula je ekonomski rast i kreditorima nametnula restrukturiranje duga na 60% ispod njegove inicijalne vrijednosti.
CB: Posljedica je ta da je Argentina i danas isključena sa financijskih tržišta.
ET: To je točno ali Argentina ima, iako je isključena sa financijskih tržišta već deset godina i ne plaća ništa Pariškom klubu tijekom istog perioda, prosječan godišnji rast od 8%. To pokazuje da država može naći alternativne financijske izvore izvan financijskih tržišta. Ekvador također ne pušta nikakve nove vrijednosnice na tržišta, a stopa rata mu je 2011. bila 6% dok je grčki BDP pao za 7%.
CB: Ali Ekvador posuđuje od Kine i to po vrlo visokoj stopi.
ET: Točno. Morat će naći način zaštite svog suvereniteta, što se tiče tih novih financijskih izvora. I zato je zaista hitno da profunkcionira Bank of the South.
CB: Vratimo se Grčkoj. Mnogi analitičari, uključujući i vas, tvrde da je veći dio grčkog duga nelegitiman.
ET: Naravno.
CB: Ali to sa sigurnošću mogu utvrditi samo revizori.
ET: Dio europskog socijalnog pokreta je naučio lekcije iz primjera Latinske Amerike. Naš prijedlog da se uspostavi revizija duga vođena od strane građana je široko prihvaćena. Revizije koje provode građani su u tijeku, ili samo što nisu započele, u sedam europskih država (Grčkoj, Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj, Irskoj, Italiji i Belgiji) i to bez podrške od strane vlada.
JPEG – 15.5 kb
CB: Da li smatrate da će to dovesti do službene revizije duga, posebice u Grčkoj?
ET: Vidjet ćemo. To bi zahtjevalo promjenu vlasti što znači da socijalni pokret mora biti dovoljno snažan da okonča vladina rješenja koja idu u prilog kreditorima i dovede na vlast alternativnu vladu. Latinskoj Americi je trebalo 20 godina da to počne ostvarivati.
CB: Dakle, još se mnogo ima za učiniti prije nego što se dogodi promjena orijentacije europskih vlada kao i grčke.
ET: Naravno da bi ova kriza mogla potrajati deset do petnaest godina. Ovo je tek prva faza otpora. Bit će to duga i teška borba. Od krajnje je važnosti da europski socijalni pokret udruži snage i iskaže aktivnu solidarnost sa grčkim narodom i uspostavi zajedničku europsku platformu otpora mjerama štednje kako bi se poništili nelegitimni dugovi.
Intervju je objavljen u peruanskom novinama La Primera
[1] Trošak spašavanja banaka su preuzele europske vlade. Države u kojima je utjecaj duga najakutniji su Irska, UK, Španjolska, Belgija i Nizozemska. Na vidiku su i neke druge.
Prijevod sa španjolskog na francuski Virginie de Romanet i Eric Toussaint, sa francuskog na engleski Christine Pagnoulle Vicki Briault. Prijevod s engleskog na hrvatski http://www.zamirzine.net
Izvor: ALAI, América Latina en Movimiento
http://www.zamirzine.net/spip.php?article11360