Sarajevo se prisjeća žrtava

Sarajevska ulica Maršala Tita, jutros, 6. aprila 2012., tiha je. Od nešto prije 11 sati čuje se melodija Adagia, a njom se, od vječne vatre do raskrsnice prema Skenderiji, proteže 11.541 žarko crvena stolica. Njima ovaj grad odaje počast za 11.541 ubijenog Sarajliju za vrijeme četvorogodišnje opsade, koja je počela tačno prije dvadeset godina, u ponedjeljak 6. aprila 1992.

Duž stolica kreće se rijeka ljudi. Većina je pognute glave, povremeno dižu pogled prema stolicama, a među njima, svakih desetak metara, vidi se osoba koja kao mermerni kip, ukočeno stoji ili sjedi, i zuri u žarko crvenu plastičnu rijeku koja se proteže kroz Sarajevo.

Niže zgrade Predsjedništva BiH, kraj kante za smeće, stoji gospodin u srednjim godinama i puši cigaretu. Kaže da se zove Sead Memić i da od jutros ne može zaustaviti sjećanja iz tog vremena.

”Podsjećam se na tu agresiju”, Sead ovdje gubi glas. ”Ne mogu… Nemojte, teško mi je. Bio sam ovdje u ratu, u gradu, borio se. Izgubio sam dva brata. I bratanić mi je poginuo. Dosta nas je poginulo braneći evo… ovo Sarajevo”, rekao je za Radio Sarajevo.

Svaki dan je težak, ali danas posebno

Kraj fontane sjedi stariji čovjek, Nezir. Tu je, kako kaže, da oplače sina, Elvedina Hasanbegovića koji je među Sarajlijama koji su poginuli posljednji, 1995. Imao je Elvedin 17 godina…

”Šta da vam kažem. Svaki dan je težak, ali nešto mi danas najteže. Ide vrijeme, a ja kao da sam stao. Da mi je samo da ga još jednom zagrlim”, poručio je.

Niže, kraj sarajevske Parkuše, u istom stavu, hipnotisanog pogleda stoji i jedna starija gospođa.

”Bratov sin mi je poginuo, petoro sam izgubila u ratu. Tako da… Znam ja kako mi je.”

I ona, kao i Sead i Nezir, kažu kako su došli samo da vide kako izgledaju crveno jarke stolice. No, niti jedno od njih nije se moglo vratiti kući. Kako je rekao Sead: ”Gledam, i želim otići, ali mi tijelo ne dopušta…”.

javni.me/radiosarajevo

Comments

  1. Da su kupili stolice iz Hrvatske, mozda im komentar Emira Kustirice ne bi smetao.

  2. Jedna od ključnih strategija politike etno-nacionalizma tokom poslednjeg građanskog rata u Jugoslaviji bilo je uništenje materijalne kulture, naročito arhitekture gradova poput Sarajeva (ali takođe i Vukovara, Mostara ili Dubrovnika), tipičnih po kulturnoj raznolikosti i bogatstvu arhitektonskih stilova. Da bismo razumeli pojam urbicida koji se u svetskoj literaturi, iako nije zvanično pravno i naučno definisan, uglavnom vezuje za uništavanje gradova tokom građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, i to ne samo kao uništavanje strateških vojnih ciljeva, već i kao mesta pluralnosti i različitosti, dakle uništavanja strukture koja čini mogućim ne samo praktični život grada, već i njegov duh, bilo bi korisno obratiti se pojmu grčkog polisa, tačnije smislu u kome je ovaj pojam interpretirala Hana Arent. Prema njenom mišljenju, polis – grad-država – kao mesto gde različiti ljudi sa različitim interesima mogu živeti zajedno, predstavlja paradigmu (nikako utopijsku predstavu!) ljudske zajednice, izgrađene na principima slobode, ravnopravnosti, govora i komunikacije, principima koji su, prema autorki, izgubljeni i zaboravljeni tokom totalitarnih režima. Ovde možemo dodati i sve one režime, pored staljinizma i nacional-socijalizma, koji su svoju moć zasnivali na dominaciji jedne ideologije, jedne nacije, vere i slično. Jedan od razloga zašto je koncept Hane Arent interesantan i relevantan za razumevanje urbicida u bivšoj Jugoslaviji je njen uvid u specifično ljudsko iskustvo javnog prostora, koji nije samo apstraktan, već i vrlo konkretan u doslovnom značenju reči. To je iskustvo čvrstog, izgrađenog, fizičkog prostora, arhitektonske celine koja istovremeno i zahteva i omogućava određene načine ponašanja i izgradnje odnosa među ljudima. To je prostor u kome se krećemo, koji koristimo, u kome smo viđeni i u kome vidimo druge ljude. Važan aspekt ovakvog iskustva je kako taj prostor izgleda, kako mi izgledamo u njemu, kako drugi u tom prostoru izgledaju nama, budući da kretanje u njemu podrazumeva mogućnost posmatranja i prosuđivanja, kao i mogućnost da sami budemo posmatrani i prosuđivani. Na taj način nas javni prostor, kao nužno izgrađen, strukturiran čvrstim materijalom, postavlja u komunikativne odnose koji nas konstituišu kao građane, dakle kao politička bića. Iskustvo političkog dakle nužno podrazumeva i iskustvo prostornog.

    Za Hanu Arent, grčki polis bio je paradigma političkog, aktivnosti koja se sastoji iz dijaloga i koja time isključuje svako nasilje. Politička sloboda je po Arentovoj intersubjektivna i interaktivna. To znači da se ona pojavljuje samo tamo gde ljudi žive i delaju zajedno i gde su ishodi njihovih činova vidljivi svima. Sloboda dakle ne može biti nikad privilegija samo jednog čoveka. Njoj je potreban sopstveni prostor gde se ljudi mogu okupljati, agora, oko koje je polis ne samo fizički, već i politički koncentrisan. Samo takav prostor, u kome je svako vidljiv, može umanjiti efekte nasilja, koje uvek traži skrivenost, privatnost i izolaciju. – Tijana Milosavljević-Čajetinac

    http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/analiza-i-kritika/arhitektura-politi%C4%8Dkog-i-sarajevski-urbicid

  3. Samo 11 i po hiljada stolica? A ja mislio da je više od 200 hiljada nemuslimana etnički očišćeno iz Sarajeva.

    Emir Kusturica ne ismijava žrtve rata. Emir ismijava posrnuli moral zvaničnog Sarajeva i njihovu patološku potrebu za materijalizacijom ratnih trauma.

  4. Plannco Wallach S. says:

    gdje su proizvedene i od koga su kupljene stolice koje su korishcene u “performansu”?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.