Bili su ljuti neprijatelji na suprotnim stranama fronta tokom strahota bosanskog rata. Sada, jedna strana pomaže drugoj u činu nekad-nezamislive darežljivosti. “Kada smo imali 16 godina, političari su nam dali oružje i tjerali nas da se ubijamo. Sada nas njihova nesposobnost tjera da pomažemo jedni drugima”.
U namjeri da podmlade svoju vojsku, u BiH su 2010. godine penzionisali vojnike preko 35 godina starosti. Međutim, penzije im nikada nisu isplaćene i stotine ljudi je ostalo bez ikakvih primanja.
Slavko Rašević, srpski veteran, jedan je od njih. Njegova situacija se toliko pogoršala da je bio prisiljen da se spoji na struju iz komšijine kuće jer nije mogao plaćati račune. Nije mogao priuštiti ni karte za autobus da bi njegovo troje djece išlo u školu.Zatim, taman kada se spremao da kaže svojoj 17-godišnjoj ćerki da se mora ispisati iz škole, dobio je neočekivane vijesti.
Bošnjački i hrvatski vojnici koji su počeli primati posebne penzije udružili su se kako bi prikupili pomoć za one manje srećne – svoje bivše neprijatelje Srbe — dajući po 5 eura u fond za srpske veterane.
Ovog mjeseca, srpski veterani su izabrali Raševića da bude prvi koji će dobiti pomoć. Umjesto da prvi prikupljeni iznos od 5,000 eura ($6,500) podijele na stotine vojnika, Srbi su odlučili da daju veći iznos onima kojima je najpotrebniji.
Raševićeva porodica i još jedna dobiće po 500 eura, dok će 55 drugih siromašnih srpskih veterana dobiti po 60 evra.
“Svaka čast tim ljudima”, kaže Rašević, misleći na svoje bivše neprijatelje.
Ovo nije jedini primjer gdje bivši neprijatelji udruženo djeluju, u zemlji koja se još uvijek nije oporavila od najvećeg krvoprolića u Evropi od drugog svjetskog rata. Međutim, ovo je prvi put da su ljudi s jedne strane prikupili novčanu pomoć onima s druge strane.
Rašević je kao bosanski Srbin prije 20 godina ratovao protiv Bošnjaka i Hrvata, u ratu u kojem je ubijeno 100,000 ljudi, a gotovo 2 miliona — pa i on sam —izbjeglo je iz svojih domova.
Rat je okončan mirovnim sporazumom 1995. Godine kojim je nekad-multietnička zajednica podijeljena na dva entiteta — srpsku republiku i bošnjačko-hrvatsku federaciju.
Deset godina kasnije, tri ratne etničke vojske spojile su se u jednu. Kao profesionalni vojnik, Rašević se našao u situaciji da dijeli vojničku kasarnu sa svojim bivšim neprijateljima. To je bio veliki korak ka pomirenju u zemlji u kojoj još uvijek vlada međuetničko nepovjerenje i u kojoj je i dalje prisutan međunarodni visoki predstavnik.
Parlament je 2010. godine primorao vojnike starije od 35 godina da se penzionišu, ali nisu uspjeli da obezbijede novac za penzije u budžetu za tu godinu. Poslije toga, šest stranaka koje su pobijedile na opštim izborima nisu uspjele da formiraju vlast zbog sukoba oko toga ko će dobiti koje ministarstvo — i zemlja je od tada bez kormila.
Bez vlade, nema budžeta — i nema penzija za penzionisane borce.
Pritisnuti protestima veterana, vlada Federacije pristala je da isplaćuje oko 160 evra mjesečno iz svog budžeta penzionisanim vojnicima koji žive na teritoriji Federacije, dok se ne usvoji državni budžet.
Međutim, srpski entitet je odbio da učini isto za veterane koji tu žive.
Ljutnja zbog toga kako političari tretiraju veterane pokrenula je talas solidarnosti među bivšim neprijateljima u zemlji sa stopom nezaposlenosti od 30 odsto.
Čim je prvi iznos legao na njihove račune u januaru, bošnjački i hrvatski veterani počeli su prikupljati donacije i prebacili su prikupljena sredstva na račun srpskog veterana Rade Dželetovića, koji je zadužen za dalju distribuciju novca.
“To je bio šok,” kaže Dželetović u vezi sa ovom kampanjom. “Nekada smo pucali jedni na druge, a sada nam oni šalju pomoć.”
U Goraždu, s druge strane etničke granice, Bošnjak Senad Hubijer zapanjen je kako političari nesvjesno doprinose međuetničkom pomirenju.
“Kada smo imali 16 godina, političari su nam dali oružje i tjerali nas da se ubijamo. Sada nas njihova nesposobnost tjera da pomažemo jedni drugima”.
Tokom rata, Hubijer nije mogao zamisliti da će jednog dana kročiti nogom u Rogaticu, grad sa većinskim srpskim stanovništvom. Sada vozi kroz taj grad kada ide u Sarajevo na proteste protiv vlade, zajedno sa srpskim veteranima.
Veteran Nihad Grabovica, Bošnjak, ne može da se ne nasmije na ovu ironiju istorije.
“Sada pomažem ljudima koji su pucali u mene da bi oni mogli prehraniti svoju djecu, kaže Grabovica.”
izvor: BUKA / Agencija AP
javniservis.me 
“Raševićeva porodica i još jedna dobiće po 500 eura, dok će 55 drugih siromašnih srpskih veterana dobiti po 60 evra.”
—
Мјесечно?
Red ratovanja – red pomaganja! Boze, kakvih sve likova ima na planeti Zemlji i to u XX i XXI vijeku.
Sad se tek kaju za svoje ratovanje devedesetih – pa da li su to ljudi sa posebnim potrebama? A sada, kao, idilicno saradjuju (i sto ih, sudeci po mentalnim kapacitetima, nece sprijeciti da, ukoliko bude ,,direktive” ponove krvavu saradnju.
Beskičmenjaci (Invertebrata ili Avertebrata) su životinje bez unutrašnjeg skeleta ili kičmenice. Pripada im veliki broj vrsta i oko 97% svih životinja na našoj planeti čine upravo beskičmenjaci. U okviru ove grupe životinja, najbrojniji su zglavkari koji obuhvataju oko 70% svih poznatih vrsta životinja. Najveći broj vrsta među zglavkarima su insekti, koji su dominantne životinje na planeti Zemlji, kako po broju vrsta tako i po brojnosti samih populacija. Osim insekata, oko polovina beskičmenjaka živi u moru. Na ovu wikipedijsku definiciju možemo dodati da se beskičmenjaci izvijaju po potrebi, jer kako rekosmo, nemaju skeleta, nego se prilagođavaju «kako vjetar puhne». Neki od njih mijenjaju oblike u zavisnosti od situacija, baš onako kako to bh. predstavnici rade već petsto godina, kao da nemaju nikakvo pravo glasa, kao da ne smiju odlučivati o svojoj đedovini, u koju se tako snažno zaklinju. Primjera je mnogo, od austrougarskog upravljanja dok se naši dogovaraju u vozu, do današnjih dana, kada nam vedre i oblače Amerika i EU, te ponekad Rusija…
U novoj knjizi Munira Alibabića, bivšeg obavještajca i nekadašnjeg saradnika Carle del Ponte, u jednom se poglavlju kaže kako je Bosna uvijek bila središte interesa velikih sila. Na Bosni su se razračunavali Rusija i Amerika, a danas Evropska Unija i neke druge zemlje. Naša zemlja je bila žrtva, a u isto vrijeme vodila bezličnu politiku. Takva politika nam nikad nije pomogla, čak ni da nas neko u međunarodnim odnosima uopšte ozbiljno shvati, a kamoli da postignemo neki viši cilj. Ulizivali smo se kome smo stigli, od Turske, Evropske Unije, Amerike, Rusije, Vatikana, itd., kako je ko procijenio da mu je potrebno. Nikad nismo štitili svoje, još od doba Turske, preko Jugoslavije, kada je naš predstavnik, Đuro Pucar, zamijenio Herceg – Novi za Čajniče, pa sve do danas, kada nam stranci diktiraju sve i svašta. Iako Milorad Dodik to radi iz drugih interesa, u jednom je u pravu: oni ovdje zarađuju i bogate se, prodavajući nam priču o evropskim integracijama. Šta te evropske integracije zapravo znače, niko u ovoj zemlji tačno ne zna. Ne znaju ni obični građani, a ni političari. Nekad se na to «evropske» doda i «atlantske», pa se napravi riječ «evroatlantske», što bi valjda bila oznaka ulaska u NATO. Nakon što se pridružimo NATO-u, imaćemo trajni mir i nećemo više mijenjati granice, ali će naši ljudi ratovati za američke i evropske kompanije, po Iraku, Afganistanu, a sutra i Iranu. Istom onom Iranu koji je spiskao milijardu i po dolara u BiH. Nekad su te ljude zvali janjičarima, a danas su oni profesionalna vojska Bosne i Hercegovine.
Beskičmenjačka politika će sigurno i u narednim decenijama ostati naša specifična boljka. Vjerovatno se nikad nećemo osloboditi stranih sila, domaćih izdajnika i lobista, te neprijateljstva unutar samog našeg jezgra. Ako ikad shvatimo da smo sami sebi, odnosno jedni drugima najpreči, možda i bude nade u ovu zemlju. Sve dok su naše trajne čežnje Srbija, Hrvatska i Turska, a ponekad i neke dalje zemlje, napretka nam nema.
http://www.buka.ba/beskicmenjaci
Tzv nacionalne elite su napravile problem koji se sada mora rjesavati ali im je svakako bilo bitno da svima nama koji zivimo ovdje u tome prodju zivoti.Zar treba jos vremena da prodje da svima bude jasno kakva je njihova uloga bila na ovim prostorima.Svjesno ili nesvjesno mnogi su bili na tom zadatku kojeg su zadali oni koji ce za saku novaca pokupovati sve sto ih interesuje.Narodi koji nisu zreli da rasudjuju racionalno ce vremenom nestati sa lica zemlje.Vodje su tamo gdje jesu sad a sta ce biti sa narodima ce vrijeme pokazati.Svakako veliko vrijeme je nepovratno izgubljeno…
“Svakako veliko vrijeme je nepovratno izgubljeno…”
Izgubljeni su životi i vrijeme za života običnog čovjeka…
Da,sve sto vrijedi je nepovratno izgubljeno a zli i dalje jašu…nase zivote su potrošili a na redu su im zivoti onih koji tek treba da zive.