GMO

U Europskoj uniji uglavnom samo industrija ispituje rizike i često skriva podatke. Meso, jaja i mlijeko životinja hranjenih genetski modificiranom hranom ne označavaju se kao GM. Europska komisija navlači na stranu GMO lobija, a Hrvatska ima strože zakonodavstvo od većine europskih zemalja koje regulira tu problematiku. No iako kod nas službeno nema GM soje, pojedini stručnjaci ne bi stavili ruku u vatru da je to doista tako.

Ovoga je tjedna kemijska multinacionalka BASF priopćila da odustaje od razvoja i komercijalizacije biotehnologije za europsko tržište te da će se koncentirati na tržišta u Sjevernoj i Južnoj Americi “zbog neprihvaćanja GMO tehnologije od strane europskih potrošača”.

BASF je proizvodio Amflora krumpir, koji je dobio odobrenje Europske komisije da bi kasnije bio povučen s tržišta zbog zagađenja nelicenciranom GM varijantom.

Multinacionalka je odlučila da im se ne isplati bakćati s Europljanima koji ne žele jesti GM hranu i ne žele ju saditi na svojim poljima. Upravo je takav prevladavajući stav Europska komisija navlači na stranu GM industrije, a potom se pojedine zemlje bune, te tako europska legislativa ponekad ostaje plivati u polju nedorečenosti i neobveznosti
javnosti do sada sačuvao europska polja i tanjure od GM hrane, iako ne u potpunosti.

Europska komisija, naime, navlači na stranu GM industrije, a potom se pojedine zemlje bune, te tako europska legislativa ponekad ostaje plivati u polju nedorečenosti i neobveznosti. Prema trenutnoj situaciji, uvoz i uvođenje novih GMO-a na tržište treba proći sustav autorizacije s tim da je u neoznačenoj hrani za ljude količina GMO sastojaka koja se može dozvoliti do 0,9 posto. Hrana iznad te razine označena kao GMO hrana ipak se ne nalazi često na policama trgovina, jer ju građani ne kupuju. Uzgoj na poljima ostavljen je regulaciji na nacionalnoj razini, kao i određivanje uvjeta za suživot polja sa GMO uzgojem i konvencionalne ili organske poljoprivrede.

Ipak, Europa u svjetskim okvirima slovi kao kontinent koji se uspješnije od, primjerice, Sjeverne ili Južne Amerike opire široj sadnji i konzumiranju GM hrane, a hrvatsko je zakonodavstvo nešto strože i od većine zemalja Europske unije. To je rezultat trinaest godina duge kampanje nevladinih organizacija, prvenstveno Zelene akcije, te stava koji hrvatska javnost dijeli s građanima Unije, protivljenju GM hrani i korištenju GM sjemena.

“Ako odlučite pristupiti EU, možete izgubiti nešto snage u zakonodavstvu. Primjerice, generalna zabrana GMO-a neće biti u skladu s EU propisima. Austrija je pokušala nešto slično, ali Europska komisija nije odobrila. S druge strane ne znači da ćete morati išta uzgajati što ne želite. Potrebna je snažna politička volja da se nađe rješenje koje bi zadovoljilo i europske odredbe i osiguralo zemlju slobodnu od GMO-a”, istaknula je Mute Schimpf, voditeljica kampanje za hranu organizacije Friends of the Earth Europe, koja je gostovala u Zelenoj akciji ovoga tjedna na okruglom stolu o pridruživanju Europskoj uniji i kontroli genetski modificiranih organizama u Hrvatskoj.

Slabost zakonodavstva Unije je u tome što ono ne predviđa da GMO kompanije snose troškove štete za kontaminaciju polja drugih proizvođača. “Ignorira se realnost života poljoprivrednika. Strojevi se često dijele, spremnici za žitarice često su zajednički i nije moguće da jedan poljoprivrednik bude GMO proizvođač, a polja njegovih susjeda čista. Tako da neizbježno dolazi do kontaminacije, ali na oštećenom ostaje da tuži susjede, tvrtke proizvođači ne snose nikakvu odgovornost,” ističe Schimpf.

Također, kao kod problematike hrvatskih studija utjecaja na okoliš koje plaća i izrađivača odabire investitor, rizike od GMO-a u EU ne procjenjuje neovisno tijelo, već je uvijek industrija ta koja procjenjuje rizik od puštanja GMO-a u okoliš ili prodaju, a dio podataka se često proglasi povjerljivim.

“Mišljenje u vezi dozvole pojedinom proizvodu daje Europska agencija za sigurnost hrane, a konačnu odluku o stavljanju nekog proizvoda na listu dopuštenih donosi Europska komisija. Međutim, nikada se nije dogodilo da zemlje članice iskoriste mogućnost odbijanja pojedine dozvole iako to mogu učiniti dvotrećinskom većinom”, nabraja nedostatke Schimf.

Norveška, koja nije članica Unije, ima obuhvatniju kontrolu od EU. Njihovim je zakonima predviđena procjena na tri razine, okolišna procjena rizika, zdravstvena, ali i dugoročna procjena održivosti, što zakonodavstvo Unije ne predviđa.

Slučaj koji bi mogao pridonijeti pooštravanju zakona Europske unije, nadaju se aktivisti, je pobjeda njemačkih pčelara na Europskom sudu u Luksemburgu od 6. rujna prošle godine. Naime, 2005. godine pčelari su tužili bavarsku vladu zbog zagađenja njihovog meda peludom s testnih polja GM kukuruza multinacionalne korporacije Monsanto. Od Europskog suda je zatraženo da odluči da li se med koji sadrži GM pelud definira kao genetski modificirani proizvod i da li je za tragove Nije moguće da jedan poljoprivrednik bude GMO proizvođač, a polja njegovih susjeda čista. Tako da neizbježno dolazi do kontaminacije genetski modificiranih organizama u
medu potrebna GMO autorizacija.

Odluka suda da se takav med mora označavati kao GMO posredno je dovela u pitanje novu europsku regulativu usvojenu pod pritiskom industrije u srpnju 2011. godine kojom se odustalo od ranijeg pravila o nultoj toleranciji na neautorizirane tragove GM-a u hrani za životinje.

Međutim, zakonodavstvo Unije dopušta zemljama članicama da samostalno donose nacionalna pravila u vezi uzgoja na poljima i uređenja pravila za koegzistenciju GMO i ne-GMO uzgoja. Tako su različite europske zemlje odlučile krenuti znatno drugačijim putevima. Osamdeset posto proizvodnje GMO biljaka na poljima zapravo otpada na Španjolsku, zemlju koja uopće nema zakon o GMO-u. Zato u Španjolskoj ne postoji ni registar uzgajivača niti ikakva pravila te je već došlo do pada proizvodnje organskog kukuruza. Osim Španjolske, GMO kulture uzgajaju se na poljima još u Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, nešto malo i u Njemačkoj i Švedskoj, a Portugal je počeo proglašavati zone uzgoja GMO što poljoprivrednicima koji žive na tom području ukida mogućnost izbora.

Od dvije uzgajane vrste u Europi, Monsantov kukuruz MON 810 zabranilo je šest zemalja, Francuska, Njemačka, Austrija, Grčka, Mađarska i Luksemburg. Krumpir Amflora, koji se ne koristi kao hrana već za proizvodnju škroba, zabranile su Austrija, luksemburg i Mađarska.

Što se tiče Hrvatske, papirologija je nešto striktnija nego u EU, s više pitanja, a pravilnik o stavljanju GM hrane za stoku prvi put na tržište zahtijeva dodatnu autorizaciju i ako je već prošlo autorizaciju u EU.

“Birokracija u ovom slučaju nije loša, jer što je veća procedura, to je sigurnije da će biti manje pokušaja uvođenja novih GMO-a na tržište. Također, našim se odredbama, za razliku od europskih, traži i dokaz zašto je do 0,9 GMO sadržaja onečistilo proizvod, je li nesvjesno ili zbog tehnološkog propusta”, objašnjava Domagoj Šimić, predsjednik Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš i znanstvenik s Poljoprivrednog instituta u Osijeku.

Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš ima 9 članova, a postoji i Odbor za ograničenu upotrebu GMO-a koji se bavi problematikom upotrebe GMO-a u zatvorenim sustavima, najčešće laboratorijima. Ova dva odbora imaju više tehničku zadaću, bave se papirologijom i izdaju svoja mišljenja, dok Vijeće o GMO-ima prati stanje, izdaje mišljenja i obavještava javnost. 17 članova Vijeće imenuje Vlada na četiri godine.

Odbori su, jednako kao i Vijeće o GMO-ima, savjetodavna tijela i ne donose odluke. Odluke ostaju na ministarstvima koje ih donose ovisno o političkim interesima stranke na vlasti, državnim interesima i mišljenjima savjetodavnih odbora.

“U Odboru za uvođenje GMO-a u okoliš prisutni su i otvoreni zagovornici GMO-a i otvoreni protivnici. Do sada smo sva mišljenja donosili jednoglasno kroz debatu. Međutim, raspravlja se od slučaja do slučaja. Teško će biti zadržati ovako visoku razinu zaštite kada je cijeli svijet onečišćen. Kina i Indija se još nećkaju, međutim, ako se oni odluče na masovni uzgoj kao Brazil, teško da će Europa uspjeti ostati otok”, ocjenjuje Šimić.

Jagoda Munić iz Zelene akcije, članica Vijeća za GMO, istaknula je odredbu iz Zakona o GMO-u koja određuje da je sijanje GMO kultura u Hrvatskoj dozvoljeno samo na područjima koje odredi Vlada posebnom uredbom kao jako dobru. Ta uredba nikada nije donesena, te tako u Hrvatskoj sada nema područja gdje bi se moglo sijati.

Također, zakon iz 2005. godine zabranjuje uvođenje GMO-a u zaštićena područja, područja Nacionalne ekološke mreže koja čini tridesetak posto kopnenog teritorija, te područjima određena za ekološki turizam i proizvodnju hrane što opet nije točno definirano.

Hitnim izmjenama zakona iz 2009. dodan je članak da će se koegzistencija urediti sukladno Nacionalnoj strategiji o koegzistenciji, imenovana je zatim i komisija za izradu te strategije, međutim nikada se nije sastala.

Zabrinuti poljoprivrednici i aktvisti inicirali su pokret za zone slobodne od GMO-a u Europi, a prihvaćen je i u Hrvatskoj. Od 2008. godine do danas većina se županija u Hrvatskoj proglasila slobodnim od GMO-a, međutim, pravno to još uvijek ne znači puno. “To bismo trebali točno definirati, jer je iznimno bitno zbog sigurnosti konvencionalne i organske proizvodnje. Naravno, uvijek će se postavljati pitanje što rade susjedne zemlje, međutim bitno je napomenuti da zakonodavstvo u vezi GMO-a, i u slučaju ulaska i neulaska u Uniju, ostaje u rukama građana, udruga i zakona RH Domagoj Šimić: Kina i Indija se još nećkaju, međutim ako se oni odluče na masovni uzgoj kao Brazil, teško da će Europa uspjeti ostati otok jer preporuka EU iz 2010. godine dozvoljava isključivanje velikih površina bez GMO-a,” izjavio je Šimić.

Također, Odbor za zaštitu okoliša zadnjeg saziva Hrvatskoga sabora usvojio je tekst Prijedloga Deklaracije o potpori Inicijativi za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a. Deklaracija je sastavljena u suradnji s mađarskim Odborom. S obzirom na promjenu vlasti u Hrvatskoj, ne zna se što će bit od ove inicijative.

Međutim, siva zona ostaje u neoznačavanju mesa, jaja i mlijeka od životinja hranjenih GM hranom. Čak 77 posto stočne hrane Europska unija uvozi. Uglavnom je riječ o argentinskoj i brazilskoj soji, GM soji. I Hrvatska uvozi znatne količine stočne hrane sa svih strana.

“Hrvatska bi mogla proizvesti sto posto nama potrebne soje. Nije nam potrebna GM soja. Iako u zemlji formalno nema GM soje, ja u to nisam siguran jer uvozimo puno, uvozimo ju odasvuda, pa i iz Brazila i Argentine, a točni podaci ne postoje”, ističe Šimić.

Afere s prevelikom količinom GM sastojaka u hrana već su se događale. Godine 2004. otkrivena je tako GM soja južnoameričkog podrijetla u pilećoj salami Perutnine Ptuj – Pipo d.o.o. iz Čakovca.

S obzirom na negativan stav europske javnosti prema GM soji i potražnju, uzgoj soje koja je dokazano nemodificirana može biti prilika za izvoz. Upravo se na to orjentirala primjerice vojvođanska tvrtka Sojaprotein koja s ciljem ulaska na EU tržište uvela visoke standarde provjere i proizvodnje genetski nemodificirane soje.

Svjetski GMO-rekorderi

Dok je površina pod GM kulturama u Europi još uvijek mala, prema procjenama 0,06 posto njezine površine, prema podacima iz izvještaja Friends of the Earth, u svijetu je ta brojka u 2009. godini iznosila 2,7 posto. U šest zemalja: SAD-u, Brazilu, Argentini, Indiji, Kanadi i Kini, nalazi se 95 posto toga postotka.

Latinska Amerika 

U južnim je država Južne Amerike, Brazilu, Argentini i Urugvaju, GM tehnologija zbog utjecaja moćnih agrobiznisa uzela maha. GM usjevi i prateći pesticidi sastavni su dio neodrživog modela agrobiznisa koji povećava korporativnu kontrolu nad hranidbenim lance, od sjemena do supermarketa. Primjerice, od 23,5 milijuna hektara zasađenih sojom u Brazilu sezone 2009/10. 70 posto bila je zasađena GM sjemenom. Iste sezone od od 3,7 milijuna hektara posađenog kukuruza u Argentini, 2,7 milijuna je GM kao i gotovo sav posađeni pamuk.

Ipak ima i dobrih vijesti za protivnike GMO-a s ovog kontineta. U studenom je peruanski kongres odobrio desetogodišnji moratorijum na uvoz GMO proizvoda u zemlju. Novi zakon zabranjuje uvoz GMO sjemena, stoke i ribe, ali također zabranjuje i domaću kultivaciju GMO proizvoda.

GMO kompanije poput velike zlice Monsanta pokazuju interes za hranu u zemljama kao što su Gvatemala, Honduras, Nikaragva i Haiti sudjelovanjem u američkim humanitarnim programa pomoći u hrani poput Feed the Future programa.

Sjeverna Amerika

SAD proizvode oko 64 posto ukopne svjetske proizvodnje GM usjeva. Suočeni s rastućim otporom prema njihovim proizvodom Vlada se utječe i ucjenama drugih zemalja, kao što je nedavno razotkriveno u Wikileaks dokumentima. Biotehnološka industrija u SAD-u pokušava napraviti i korak dalje s namjerom da uvede brzorastuću vrstu GM lososa dok iz kanadskih laboratorija dolaze pokušaji komercijalizacije GM svinje.

Međutim, GM industrija se čak i ovdje suočava s problemima. Tako je 2010. godine Vrhovni sud zabranio prodaju i sadnju Monsantove varijante alfalfe, a iste godine je sud u Kaliforniji naredio prvco uništavanje GM polja, stotine hektara posađenih šećernom repom zbog opasnosti od kontaminacije susjednih polja.

Afrika

Fondacija Billa i Melinde Gates i Savez za zelenu revoluciju u Africi (AGRA) lobiraju i plaćaju za uvođenje GM kultura u afričkim zemljama. Fondacija Billa i Melinde Gates kupila je 2010. godine 23 milijuna dolara vrijedne dionice Monsantoa, a 80 posto novca koji je iz fondacije otišao u Keniju, otišao je na biotehnologiju. U 2010. godini Burkina Fasso imala je rast površina pod GMO-m od 126 posto, tamo 80.000 farmera uzgaja GMO kulture na 260.000 hektara. Velike površine pod GMO-m ima i Južna Afrika. U Nigeriji u tijeku su pokušaji donošenja zakona koji bi omogućili uvođenje GMO-a u okoliš.

Azija

Indija je zemlja koja je predstavljala uspjeh GM multinacionalki, međutim, i ovdje je GM industrija počela gubiti. Tako je zaustavljen komercijalno izdanju Bt Brinjala, genetski modificiranog patlidžana, kojeg su stvorili Mahyco, indijska tvrtka za proizvodnju hibridnog sjemena, i Monsanto.

Vrlo raširen uzgoj GM pamuka doveo je do epidemije samoubojstava malih poljoprivrednika, pa se govori i o brojci od 250 000 samoubojstava u zadnjih 15 Vrlo raširen uzgoj GM pamuka doveo je do epidemije samoubojstava malih poljoprivrednika, pa se govori i o brojci od 250 000 samoubojstava u zadnjih 15 godina godina.
Monsanto je obećavao ljudima puno veći prinos te da neće više trebati pesticide, međutim urod se smanjio, sjeme više nisu mogli sami uzgajati već su ga svake godine morali ponovo kupovati od naravno, Monsantoa. GM sjeme tražilo je više vode i puno je lakše propadalo u neidealnim vremenskim uvjetima, što je sve vodilo male poljoprivrednike u dugove iz kojih ne vide izlaza.

Kina je komercijalizirala uzgoj više kultura, među njima i onih najvažnijih riže, soje, kukuruza, pa i rajčice i papaje. 2010. godine Kina je bila šesti najveći proizvođač GMO-a na svijetu. Najveće su površine otpadale na pamuk.

Australija

Australija je u 2010. godini imala najveći relativni rast od 184 posto površina pod GMO uzgojem, prema podacima Međunarodne organizacije za promicanje primjene biotehnologije u poljoprivredi. Prema Greenpeaceu, Australija se ubrzano kreće prema komercijalizaciji GM pšenice i do 2015. bi Australci, htjeli ne htjeli, mogli jesti GM kruh.

izvor: h-alter.org